novinarstvo s potpisom
Nešto mi brani i ne da da ljude vidim iz prevelike blizine. Tako i Seida Serdarevića obično u mislima gledam s pristojne distance, u dvije duže dokumentarne sekvence, i u desetak godina razmaka.
Dvaput sam intenzivno promišljao utopiju. Prvi puta još za gimnazijskih dana, dok sam na satovima talijanskog jezika potajice čitao Prattova ”Corta Maltesea” (taj neizlječivi sanjar, naime, neprestano se vraćao tekstu Moreove ”Utopije”, koju nikada nije uspijevao iščitati dokraja), a drugi puta nedavno, dok sam zbog korone ležao izoliran od vlastite obitelji u kćerkinoj sobi.
Uzalud tražim na internetu medijske izvještaje s Trnjanskih kresova. Četvrti put zaredom ta se manifestacija, obnovljena 2015. godine, nakon 25-godišnje ”stanke”, održala na sjevernom dijelu Savskog nasipa u blizini Mosta slobode u subotu, 5. svibnja.
Ponovo ovih dana svjedočimo kako je lako mobilizirati naciju zastrašivanjem fantomima. Jedan od najjačih i nadalje je onaj Jugoslavije, te državno-pravne tvorbe čije ime velika većina govornika u Hrvatskoj ne izgovara. Ili se služi eufemizmom ”bivša država”. Ili ga izgovara s gnušanjem.
Piše: Dragan Markovina Goran Babić (Vis 1944.), Dalmatinac, Mostarac, Hrvat, Jugoslaven, svakako je veliko ime hrvatske kulture. Čovjek za kojega je Slobodan Prosperov Novak, u svojoj klasičnoj ostrašćenosti, u ”Povijesti hrvatske književnosti” ustvrdio kako je riječ o himeri hrvatske politike, dok mu je Veselko Tenžera pripisavao totalitanu svijest, uvijek je bio dosljedan i svoj, […]