novinarstvo s potpisom
Slabovidni je isprva vjerovao da mu vid propada, jer je u mladosti ”trošio” oči sjedeći u stiješnjenoj kabini dizalice, buljeći u sićušne ljude i teret koji je milimetarskom točnošću prenosio s jednog mjesta na drugo, stalno na oprezu, pazeći da nekoga ne prignječi i povrijedi. Bio je gospodar gradilišta, visoko gore među skelama i krovovima. […]
Razmišljanje o životu u Hrvatskoj u posljednjih tri i kusur desetljeća, priziva mi u sjećanje jedan od kultnih američkih filmova, psihološku dramu originalnog naslova: ”They Shoot Horses, Don’t They?” U hrvatskom prijevodu: ”I konje ubijaju, zar ne?”.
Prvi put kad su zaplesali, i Ozrenu i Kseniji bilo je pomalo neugodno. – Ne znaš kako treba primiti partnericu, a ona, pak, ne zna što ovaj zapravo hoće, u kojem će se smjeru kretati – opisao je Ozren. Ksenija objašnjava kako je ženama na početku teško potpuno se prepustiti partneru.
Dvoje zgodnih mladih ljudi, gonjenih strastima žarkim poput samog života, gledaju se u oči dok plešu još nenapisani tango, u tihom i pustom salonu prekoatlantskoga broda koji plovi kroz noć. I dok se tako zagrljeni kreću, nesvjesno ispisuju rubriku jednog nestvarnog svijeta, čija se umorna svjetla počinju gasiti da se više nikada ne upale.