novinarstvo s potpisom
Prema obiteljskoj predaji, moj stric nije završio fakultet jer je nagrabusio sedamdeset prve. “Uvatio se u kolo sa Savkon i Tripalon”, šaptala je davnih godina pokojna baba ogorčeno, a ja sam malešan zaprepašteno širio oči. Političku i visokoškolsku propast strica Milana dugo sam zamišljao kao špicu poljoprivredne emisije, gdje se on i dvoje čelnika Hrvatskog […]
Ako netko u daljoj budućnosti bude poželio razumjeti na što je nalikovala Hrvatska 2019., posegnut će – vjerojatno – za pisanim povijesnim izvorima. Posegnut će za saborskim transkriptima i državničkim govorima, za diplomatskim depešama i ozbiljnim, političkim novinarstvom. Iz te tekstovne mase pokušavat ću ući u duh onog što je jednom bila ta zemlja.
U situaciji kada je hrvatska i evropska demokratska javnost zabrinuta zbog rastućeg nacionalizma u Hrvatskoj, koji prerasta u neonacizam, i na što je hrvatska vlast u više navrata upozorena, članovi Evropskog parlamenta iz Hrvatske su zabrinuti zbog rezultata proteklih izbora u Bosni i Hercegovini.
Narodu je ovoga dosta. Noćnih replika i smijeha u Saboru, zazivanja izvanrednog stanja i oštrog vojničkog hoda Predsjednice, oporbenjaka koji ne znaju računati do pet, petljavih sudova kojima se ne vjeruje, potkupljivih medija, grintavih oporbenjaka (u koje možda i ja spadam).
Goran Babić rođen je 1944. na Visu, odakle nije bio nitko njegov. Otac iz doline Neretve, Hrvat, komunist; mati Beograđanka, iz jevrejske obitelji u kojoj je nakon rata ostalo malo živih. Oboje partizani, pa su sina donijeli na svijet tamo gdje je tih tjedana i dana boravila glava pokreta.
Ciceron je 68. godine prije Krista zapisao: ”Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica odmara se za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset”.