autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Testamentarne misli Amosa OZ-a (1)

AUTOR: Alen Kristić / 11.06.2022.

Nekako baš u vrijeme kad je svijetom odjeknula vijest o njegovoj smrti, u moje je ruke dospjela knjiga eseja Amosa Oza (1939-2018) “Pozdrav fanaticima” s podnaslovom “Tri misli”, koju je koncem 2018. godine objavila zagrebačka Fraktura, kojoj dugujemo hrvatske prijevode kapitalnih književnih ostvarenja tog iznimnog pisca.

I s obzirom na njezin sadržaj i s obzirom na njezin opseg– tau njoj se kriju svega tri eseja–tubismo Ozovu knjigu sasvim opravdano mogli promatrati i kao kratak uvod u njegovo književno stvaralaštvo, i to obogaćen neprocjenjivim uvidima u židovsku baštinu, iz koje je Oz ponikao i kojom se cijeloga života nadahnjivao.

No, još uvijek potresenom i nesviknutom na činjenicu da se Oz više ne ubraja u živuće pisce, ta je knjiga u mom čitalačkom svijetu od prvog trenutka poprimila status njegovog testamenta, onoga presudnog što nam je želio predati na koncu svog zemaljskog života, i toodživljenog krajnje čestito upolitički, kulturno i religijski vjerojatno najdramatičnijem i najzamršenijem zakutku svijeta, u Jeruzalemu, tom drevnom, a rijetko miroljubivom stjecištu židovstva, kršćanstva i islama.

U prilog takve percepcije vjerojatno govori i činjenica da je Oz knjigu “Pozdrav fanaticima” posvetio upravo svojim unucima. Doduše, takav pristup, makar u mom čitanju, priziva donekle i drukčiji redoslijedeseja, pa bi se na prvom mjestu našao esej “Svjetla, a ne svjetlo”, a tek bi potom uslijedili eseji “Pozdrav fanaticima” i “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”.

S onu stranu tradicionalističkog dogmatizma, ueseju “Svjetla, a ne svjetlo” Oz na majstorski način i teorijski i praktično demonstrira što to znači baštiniti baštinu, u njegovom slučaju židovsku kulturu, a ne samo židovsku vjeru ili naciju. Iz stranice u stranicu tog izuzetnog eseja Oz nas poučava da baštiniti baštinu, osluškivati baštinu zarad njezine obnove i produženja, prije svega znači birati –filtrirati, prosijavati i kritizirati.

Dakle, baštinu baštinimo, baš kao što to Oz čini u dotičnom eseju, kritičkim biranjem onoga što ćemo aktivno preuzeti, a što otkloniti iz jezgre baštinjenih ideja, vrijednosti, načela i narativa naših predšasnika, koje ćemo od nebrojenih mogućnosti položenih u baštinu, koja poput svake tajne izmiče totalnom prisvajanju, kritičkim izborom reafirmirati “ovdje i sada” i na taj način, čuvajući baštinu, stvoriti posve nove karike višestoljetnog tradicijskog lanca.

Nošen upravo takvim shvaćanjem baštinjenja baštine, Oz se u eseju “Svjetla, a ne svjetlo” prvo hvata u koštac s pitanjem što bi to po njemu i za njega bila prvobitna sjemenka židovske baštine, štoviše sama srž židovstva.

Odgovor će pronaći u natpisu na krhotini grnčarije iskopanoj na lokaciji Hirvat Kaifa nedaleko od Beit Šemeša, po svoj prilici najstarijem natpisu na hebrejskom, SMS-u “koji je iznenada stigao iz desetog stoljeća prije nove ere nama koji živimo u dvadeset prvom stoljeću”.

Riječ je o zakonodavnom natpisu sa snažnim etičkim nabojem, u kojem se izriče neotklonjiv zahtjev “pravde za slabe i potlačene”, nadasve siročad, siromahe, udovice i strance.

U tom pradavnom etosu, toliko drugačijem od etosa “Hamurabijevog zakonika i zakonika drugih kraljeva u kojima su silili svoje podanike na poslušnost”, etosu “drevnijem od mudrosti stare Grčke, drevnijem od Rima i njegove raskoši”, etosu još prije tri tisuće godina izniklom iz uvjerenja “da slabi posjeduju pravo tužiti moćne za nanesenu nepravdu”, etosu čija je okosnica “težnja za gonjenjem pravde” u korist slabih i potlačenih, u tom i takvom etosu Oz pronalazi ne samo prvobitnu sjemenku židovske baštine nego i osnovni kriterij baštinjenja židovske baštine, dakle ključni kriterijkritičkog izbora onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi u židovskoj baštini, a koji Oz potom izravno povezuje s jednostavnim, a jednako neotklonjivim etičkim zahtjevom izniklim iz svijesti o boli “kao zajedničkoj osobini svega živoga”: “Ne nanosi bol.”

Opremljen s ta dva kriterija kao kritička reflektora, Oz se na stranicama eseja “Svjetla, a ne svjetlo” prvo upućuje na krajnje uzbudljivo propitivanje židovske prošlosti, detektirajući sastavnice židovske baštine,kojih se ni danas ni po koju cijenu ne bismo smjeli odreći, ali i upozoravajući na sastavnice židovske baštine, koje danas ni po koju cijenu ne bi smjele prevladati, jer je svaka baština – svjestan je toga i Oz – ambivalentna, u njoj prebivaju, i u različitim razdobljima u prvi plan izbijaju, i slobodarske i tlačiteljske mogućnosti.  

Pritom nam Oz ne pruža samo dragocjene uvide o specifičnoj naravi i dinamici židovstva kao raskošnog kulturnog krajolika, prije svega, kako on ističe, o židovstvu kao “civilizaciji preispitivanja i podjele mišljenja” – “Priča o kulturi izraelskog naroda neka je vrsta drevne igre interpretacija, reinterpretacija i kontrainterpretacija.” –nego nas istodobno podsjeća i na to u kojoj su mjeri upravo židovska postignuća utkana u temeljnaeuropskadostignuća, nadasve humanizam, koji počiva na koncepciji ljudskog dostojanstva, i demokraciju, koja počiva na koncepciji pluralizma odnosno pravu na različitost bez straha, pa otuda i naslov samog eseja, mnoga svjetla, a ne samo jedno, vjerovanja i vjere, a ne vjerovanje i vjera, jer “različitost nije prolazno zlo, već izvor svih blagoslova”.

Iznoseći veoma upečatljive, a nerijetko i jedva poznate primjere duboke ukorijenjenosti vrijednosti, koje bismo danas nazvali humanističkim i pluralističkim, u židovskoj tradiciji, Oz nam uvjerljivo pokazuje da su baš te vrijednosti u svojim različitim varijacijama – dubokozaziranje od pokornosti, pobunjenički duh, crpljenje stvaralačke energije iz proturječja, skeptičan stav spram autoriteta… – stoljećima bile garancija i izvorištenepojmljivog stvaralaštva i životnosti židovstva, pa čak i u ekonomski i politički krajnje nepovoljnim uvjetima.

Dakako, i suvremene, a uz to nerijetko i do isključivosti suprotstavljene vizije židovske baštine, naročito do isključivosti sukobljena shvaćanja židovskog identiteta, Oz kritički propituje u svjetlu etosa nenanošenja boli i etosa pravde za potlačene i slabe, po njemu, kao što je već rečeno, prvobitne sjemenke židovske baštine i same srži židovstva. A u toj je kritici Oz koliko neumoljiv toliko i čestit. “Tko je to Židov?” – na tom nam pitanje, podcrtat će Oz, odgovor ne pruža popis stanovništva, “već tko je bliži onom komadiću grnčarije iz Hirvat Kaife, a tko ga je potpuno zaboravio”, tko je bliži etici nenanošenja boli, jer “svetost ljudskog života dolazi izravno iz najskrivenijeg središta vrhunaca židovstva”.

Podsjećajući nas na različite načine reagiranja unutar židovstva na sekularno doba, nezamislivo bez poticaja iz samog židovstva, kao jedno od glavnih izvorišta sukobljenih vizija židovstva danas, Oz nedvosmisleno pledira za pluralno i slobodarsko shvaćanje židovske baštine, iz koje neće nitko biti isključen, ni sekularni ni religiozni, ni desni ni lijevi nasljednici židovske baštine. A ključnim za oblikovanje takve vizije židovske baštine Oz s pravom smatra razbuktavanje svijesti o tome da je svaka generacija slobodna spram baštine: “Nasljednici nisu robovi nasljeđa.”

Svjestan da “ne možemo ništa obnoviti bez davnih dana, a davni dani ne mogu preživjeti bez obnove”, uvjeren “da je prošlost izručena nama, u naše ruke, a nismo mi izručeni u ruke svoje prošlosti”, suglasan s rabinom Jonatanom Ben Josefom da je “šabat u našim rukama, a nismo mi u njegovim”, Oz pri koncu eseja posvećenog židovskoj baštini nimalo slučajno citira upravo književnika Mihu Josefa Bardičevskog: “Glavna riječ Židovima o židovstvu – živčovjek uživa prvenstvo nad baštinom naših otaca.”

Čitatelju ili čitateljici, u kojima ovaj esej posvećen baštini iz koje je potekao Oz, izazove dodatnu znatiželju ne preostaje nego posegnuti za knjigom “Židovi i riječi” (Fraktura, Zagreb, 2015. ), koju je Oz napisao zajedno sa svojom kćeri Faniom Oz-Salzberger i u kojoj zajedno s njom na još minuciozniji način rasvjetljava dramatičnu povijest židovstva, a to u slučaju Oza znači ne samo da pohvala baštine uključuje nerijetko i njezino izlaganje bolnoj kritici nego i to da se s mnogih zaboravljenih likova i pripovijesti skidaju zastori zaborava. 

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
     Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
     Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
     Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
     Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
     Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
     Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
     Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
     Dorothee Sölle: Vjera i politika
     Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1