Tužna zakuska

Žene su opuštene, usredotočene na predavača. Svi su upoznati s novim pravilnikom. Svi su zadovoljni s predloženim izmjenama, radno raspoloženi. Predavačica je zdepasta, debeljuškasta. Mrijesti se na stolici kao kvočka na jajima. Onda se diže sa stolice da zauzme središnje mjesto na povišenom podiju. Zamalo ruši platno obješeno na stalku. Ona ima kratku frizuru boje mahagonija i naglašeno ženske pokrete tijela.

Govori o pritužbama rodbine korisnika koji ju prisiljavaju da često odlazi na teren.

– Jednostavno više ne stižemo obavljati redovni nadzor – zaključuje, rukom pokazujući na crne kružiće poredane okomicom, stiješnjene u uskim tablicama, prozirnog, razvodnjenog grafikona, razapetog na platnu.

– Naiđemo, tu i tamo, na to da su korisnici vezani za krevet. Ja to razumijem – na trenutak sklapa oči glavna predavačica – ali vezivati smiju samo državni domovi, obiteljski domovi to ne smiju – zaključuje blagonaklono.

Starija gospođa s masnom punđom i lakiranim noktima na pjegavim rukama, velikim trepavicama, nosom kao u pijanca, naočalama sa skupocjenim okvirima, srebrnim brošem i svilenom maramom koja skriva bore oko smežurana, naborana vrata, postavlja prvo pitanje.

– Recite mi što da radim? U jednom obiteljskom domu posebna je situacija. Centar nije na vrijeme izdao dozvole za džeparac. Ja njih pitam za džeparac. Oni me blijedo gledaju.

– Ili friški primjer – nastavlja gospođa s masnom punđom i svilenom maramom oko vrata – žena ima rješenje za trinaest. Unutra su sobe velike, lijepe, milina … ali kada brojim, unutra ona ima dvadeset i četiri korisnika, a nije pribavila nova rješenja – okreće se autoritativno oko sebe. 

Mlađa osoba s kratkom kosom, hrabrom frizurom i glomaznom stražnjicom uvučenom u uske hlače od crne kože, sve vrijeme dociranja glavne predavačice čačka po mobitelu zaturenom ispod stola.

Ravnateljica doma – udomiteljica skupa, postrance stoji i promatra sve što se događa u sali. Stroga, čekinjasta frizura, stroge naočale, sjeda kosa, siva bluza, sive cipele, decentan ruž na stisnutim usnama, uspravna figura poput sive čaplje, stegnuta u struku, naočita poput šefa sale u otmjenom restoranu, ostavlja dojam osobe od najvećeg povjerenja i autoriteta.

Muškarac s ogromnim ronilačkim satom, uskom košuljom i Rip Kirby naočalama na nešto markantnijem nosu, odjeven u pomalo izazovne uske hlače, u duguljastim cipelama s našiljenim vrhom, usredotočeno, u sjedećem položaju, isteže leđa. On je veoma mlad i veoma zgodan. Cjelokupni ženski auditorij, kao obnevidio od čulnosti takve pojave, iskosa pogledava muškarca koji, svjestan svoje besprijekorne pojave, sporo i koncentrirano slaže pribor za pisanje, kutiju s naočalama i radne materijale, sve preda se, ostavljajući dojam nekoga tko se jutrom budi s tom bezočnom, provokativnom privlačnošću koja ga samozaljubljeno promatra i bodri iz ogledala dok se umiva…

…………

I premda je već prošlo neko vrijeme, zadovoljstvo i sveprožimajuća ugoda ne jenjavaju. Stražnjice svih sudionica predavanja su stamene, široke, noge čvrste, ramena uska. Njihova je nesigurnost minimalna, ali njihova je životna osviještenost isto minimalna, primijetio bi Krishnamurti, da je kojim slučajem polaznik ovog kompetitivnog, nadasve suverenog skupa.

– Ne osjeća se ništa unisono, državotvorno, domoljubno – razmišlja ravnateljica doma, melankolično plazeći pogledom po svakoj sitnici, svakom detalju. Na zidu i dalje visi portret ”prvoga predsjednika”, tu je i malo Isusovo raspelo, državni grb s ogromnom šahovnicom zauzima središnje mjesto … Sve je tu, a opet nešto nedostaje, osjeća ravnateljica doma, i to je progoni. 

– Nedostaje radnika u domovima, nedostaje radnika u privatnim smještajima, nedostaje radnika u bolnicama, nedostaje njegovateljica, medicinskih sestara, socijalnih radnika, nedostaje kućnih majstora… – naglašava glavna predavačica.

Njezinu mantru o nedostajanju ovoga i onoga, nitko ne doživljava stvarnim. Te su iznesene činjenice izvan dosega njihova interesa, jer besramno zalaze u ”politiku”, a nje se treba kloniti. To zna i predavačica koja se na kraju svog kratkog izleta u ”srž problema” dobronamjerno smiješi, i kao da odmahuje rukom na sve izrečeno, ostavlja bunt MUP – ovih brošura o sprječavanju prijevara starijih građana na rub najbližeg stola, kako bi ih netko okretniji i benevolentniji iz grupe podijelio sudionicima ove introspektivne panel prezentacije. 

–  Zadnji koji izađe neka za sobom ugasi svjetlo – zaključuje kreštavim glasom glavna predavačica, najavljujući pauzu od tridesetak minuta.

– Slušajte! – zavrišti, i pljesne nekoliko puta rukama poletno.

– U holu je naš vrijedni domaćin spremio skromnu zakusku s kroasanima i muffinima s premazom umaka od tartufa, tramezzinima punjenim sirom i lososom… Svašta nešto – zadovoljno koluta očima glavna predavačica, dodajući glasnije – Osim ribljih i mesnih, ima i voćnih i vege rolada – ako ima netko da ne jede meso – smiješi se sada suzdržano, spuštajući glas, protegnuvši vrat prema grupi kao da traži ne bi li uočila tog nekog, nepodobnog, neobičnog, no ipak ratificiranog, zvaničnog gosta, čije odabire treba uvažiti.               

– Da li će biti u redu ako se prijavim? – razmišlja muškarac s Rip Kirby naočalama, no ta se nedoumica ponajviše očituje u njegovoj pomalo nezgrapnoj, stidljivoj gesti, čudnome zaveslaju ruke koja je nehajno poletjela nekud prema gore, da bi se potom naglo stubokom spustila negdje naspram zatiljka, u neodlučnoj potrazi za već izgubljenom sigurnošću… Jer svi su pogledi već bili uprti ka njemu, a iznenadna šutnja koja ih je obavila kao da je zaledila njegovo sjajno, čvrsto isklesano tijelo, pretvorivši ga u trenu u nešto nalik na statuu, gotovo pa nalik genijalnom Bacaču diska.

– Mladi kolega je vegetarijanac? – trijumfalno zaključuje glavna predavačica, glasa obavijenog podozrivom nijemošću, koja samo što ne zatreperi od svoje zvonkosti.

Polaznice skupa unisono se, šutke pogledavaju, širom razrogačenih pogleda, kao da su svjedočile nečem skarednom, napose zadovoljne, jer su u nedostižnom idealu muškarca pronašle nepremostivu i konačnu falingu.

– Zamalo kao da je homoseksualac, što najvjerojatnije i jest, ukoliko je vegan – trepere sada, nakon tek kratkotrajno polučenog trijumfa, nekim posebnim, prazno bljedunjavim sjajem njihovi gotovo pa iznevjereni, nauznak bačeni, pa smjesta razočarano ovješeni pogledi, obećavajući nijemu, izdašno tužnu zakusku.

(Napomena autora: Tekst naslovljen ”Tužna zakuska”, ulomak je iz neobjavljene zbirke priča u nastajanju).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rat u Ukrajini, ima li EU asa u rukavu?
    •  Tito na školskom autobusu
    •  Obezvrjeđivanje velike pobjede
    •  Diletantizam i brzi zaborav
    •  Kako se množi korupcija tako i raste članstvo HDZ-u
    •  Šuma
    •  Sudbina najveće oporbene stranke u rukama ''fikusa''
    •  Mornaričko groblje - Oaza usred ničega
    •  Galerist
    •  Manifest raspjevanog roba

> Svi tekstovi ovog autora