Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće

Stari pisci punokrvne, distopijske znanstvene fantastike uvijek su pretpostavljali da će umjetna inteligencija, jednom kad postane svjesna sama sebe, zavladati svijetom zahvaljujući svojoj – očito – inteligenciji. Da će postati zli mastermind koji će porobiti ljude i upravljati svime na Zemlji upravo zato jer će njezine kognitivne sposobnosti biti daleko veće od ljudskih.

Međutim, nedavni događaji pokazali su da se umjetna inteligencija ponaša kao i svaki drugi nusprodukt kapitalizma. Umjesto kvalitete, proizvodi kvantitetu; umjesto preciznog, originalnog zla, bljuje kopirano, neinventivno smeće u ogromnim količinama.

Govorim, naravno, o AI ”umjetnosti”.

#

Kad je umjetna inteligencija počela učiti i analizirati stvari dovoljno dobro da to bude primjenjivo u praksi, činilo se da će njezina glavna namjena biti tamo gdje je potrebno analizirati gomilu podataka da bi se dobio odgovor: u onim dosadnim, zatupljujućim poslovima s birokracijom, s beskrajnim formularima, a bez trunke kreativnosti.

Brzo se pokazalo da je to rizično jer je umjetna inteligencija uz upute usput ”naučila” i predrasude koje su kreatorima procesa bile skrivene. Pa je, recimo, program za prijave za posao diskriminirao žene jer su mu podaci koje je imao govorili da je u tvrtki zaposleno manje žena, iako su imale iste ili bolje kvalifikacije.

Ili program za obradu znanstvenih članaka koji je u nepoćudne riječi uključio i ”dojke” pa je izbacio sve članke o raku dojki.

I tako dalje – primjera je mnogo i iz njih se mogu cijediti beskrajne anegdote o ”gluposti” umjetne inteligencije, odnosno o njenoj nesposobnosti za zdravorazumsku logiku. Što nikako ne znači da ona ne može biti korisna jednom kad mi, kao njezini kreatori, naučimo kako pravilno rukovati programima.

No onda je nekome palo na pamet da bismo umjetnu inteligenciju mogli istrenirati da proizvodi umjetnost. Ili, preciznije, ”umjetnost”.

O tome što je umjetnost, što je proces stvaranja i što je umjetničko djelo svoje su rekli puno veći umovi od mene i raspravi tog opsega nije mjesto u jednoj maloj kolumni. Ali ono oko čega se svi možemo složiti jest da ”umjetnost” koja je proizvod krađe, nedopuštenog uzimanja tuđih djela i neovlaštenog kopiranja istih, nije nikakva umjetnost.

Veliki val ”umjetnosti” koju je proizvela umjetna inteligencija počeo je prije nekoliko mjeseci u vizualnoj umjetnosti, s programima koji su prema uputama korisnika ”stvarali” slike. Najpoznatiji od njih je Midjourney, iako ih ima još.

Sve što korisnik mora napraviti da bi dobio sliku jest ubaciti nekoliko ključnih riječi, na primjer, crnokosa djevojka u plavoj haljini s pladnjem jabuka, akvarel. Prvi rezultati su često nespretni, program ima problema s ujednačavanjem očiju, brojem prstiju ili zuba, pogrešnim sjenama i slično. Međutim, daljnjim ”rafiniranjem” slike može se doći do nečega što – barem za neumjetničko oko – izgleda kao uvjerljiva digitalna ilustracija.

To bi možda bilo korisno i zgodno za sve one koji žele na brzinu vizualizirati svoje ideje, a ne žele ili ne mogu platiti umjetnika, kad ne bi bilo neugodnog pitanja – kako je program naučio ”slikati”?

Odgovor je, naravno, da nije naučio, jer umjetna inteligencija ne uči kao ljudi. Da bi umjetnik naučio svoj zanat, on mora – kao i program – procesuirati tisuće tuđih slika. Razlika je u tome što ljudski mozak od tih fragmenata stvara nešto novo, vlastitu viziju i umjetnički izričaj.

Programi poput Midjourneyja ne stvaraju ništa. Njihovi tvorci su – bez dozvole umjetnika – u njih ubacili milijune slika koje onda oni kombiniraju na način da gotovo izgledaju kao nešto uvjerljivo i novo. Ali kad su popularni digitalni umjetnici u program ubacili upute da naslika nešto u njihovom vlastitom stilu, program ne samo da je izbacio slike koje su očito bili sastavljene od ukradenih elemenata, nego je na nekima još bio vidljiv i potpis umjetnika.

Ono što se dogodilo s umjetnom inteligencijom koja piše tekstove još je gore. Chatbotovi kao što je ChatGPT sposobni su izbacivati uglavnom smislene tekstove na engleskom jeziku prema uputama korisnika. Netko se, naravno, sjetio, da to iskoristi da bi program za njega pisao kratke priče.

Direktna posljedica toga jest da je ovih dana Clarkesworld – jedan od najvećih, najnagrađivanijih i najotvorenijih SF časopisa – privremeno prestao primati nove priče. Njegov urednik Neil Clarke objavio je graf u kojem se vidi da je broj priča koje su generirali botovi od stotinjak u siječnju narastao na preko petsto u veljači, što je zagušilo sistem za primanje priča.

Zašto je baš Clarkesworld pao kao prva žrtva? Vjerojatno zato jer odlično plaća, uvijek je otvoren za nove priče i izuzetno brzo odgovara. Našao se na listama raznih youtubera i tiktokera koji preporučuju načine kako na brzinu zaraditi novac (kao da se od kratkih priča itko obogatio!), a stvar je i prestiža – prvi koji bi uspio objaviti AI priču u takvom časopisu, našao bi se u svim vijestima.

Uz užasnute reakcije SF zajednice, našlo se i onih koji su predlagali da se pokrene publikacija za AI priče. Međutim, Clarke i drugi urednici su potvrdili da takve ”priče” uopće nisu priče. Iako oni koji ih šalju lažu o tome da je priče kreirao chatbot, to je urednicima posve vidljivo.

Dakle, nije riječ o nekom snobizmu, riječ je o tome da te ”priče” ne prolaze kontrolu kvalitete. Jedina posljedica njihovog brzog generiranja je zatrpavanje tržišta smećem i gušenje ionako uskih kanala koji ovise o većinom dobrovoljnom radu urednika.

Pitanje je samo kad će neki genije izbaciti AI-generirani roman, i onda će taj isti val smeća preplaviti i agente i urednike u izdavačkim kućama i male izdavače.

Ako ništa drugo, chatbotovi su razotkrili krhke noge multimilijunske izdavačke industrije. Umjetno generirani tekstovi uopće ne moraju biti kvalitetni da je zaguše. Ništa ne ukazuje da će uskoro – ili ikad – biti na razini velikih pisaca. Botovi ne moraju proizvesti ništa dobro da izbace pisce iz igre, moraju samo zatrpati sistem.

Odgovor industrije vjerojatno će biti nepovoljan za mnoge, a najviše za one najosjetljivije: marginalizirane, nepoznate, strance. Kanali kojima će pisci dolaziti do urednika i izdavača suzit će se još više i ovisit će o preporukama, poznanstvima, ranije objavljenim djelima.

I tako će umjetna inteligencija – čiji se zagovornici hvale da će demokratizirati umjetnost i omogućiti svakome da se njome bavi – postići upravo suprotno: daljnje zatvaranje i elitizaciju umjetnosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen
    •  Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod
    •  Cijena umjetnosti
    •  Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati
    •  Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
    •  U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
    •  Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
    •  Trst je naš
    •  Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
    •  Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću

> Svi tekstovi ovog autora