Stanko Perica: Vjera se ne smije zamijeniti identitetom

Poštovani oče Stanko, danas razgovaramo povodom izlaska Vaše nove knjige Opasni Bog – Migranti i izazov kršćanskog identiteta, u suizdanju naklade Jesenski i Turk, Kršćanske sadašnjosti i JRS-a. Riječ je o Vašem doktoratu koji je usko povezan s Vašom službom ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice (JRS). Recite, što Vas je potaknulo da životna iskustva pretočite u znanstveni pothvat?

Stvari su se poklopile idealno, što je rijet­ko slučaj na akademskom putu. Obično ljudi imaju teškoća i mnogih dilema oko izbora teme te se stoga često svojom temom bave samo teoretski, bez mogućnosti da svoje teze razvijaju u praksi. Ova tema je pak pronašla mene, bila je prirodan izbor uz posao kojim sam se bavio te mi je omogućila da istovremeno budem i u teoriji i praksi, što je zapravo idealan akademski put.

Kao i većina naših sugrađana, o temi migranata i izbjeglica dublje sam počeo razmišljati za vrijeme tzv. migrantske krize 2015. i 2016. godine. Tada sam studirao teologiju u Rimu te mi je odmah bilo jasno kako je ova tema od izuzetne važnosti za teologiju.

Ljudi koji stvarnosti pristupaju iz teološke perspektive imaju mnogo razloga da ovoj temi pristupe drugačije nego što se to čini iz drugih perspektiva, kao što je na primjer sigurnosna, ekonomska, demografska i ostale. S druge strane, shvaćao sam da je teologija nužno povezana i s tim ostalim perspektivama.

Iz toga uvida dolazi i naslov knjige koji je preuzet iz pobudnice Evangelii gaudium pape Franje, gdje se govori da kada se apsolutiziraju svjetovne perspektive Bog postaje “opasan” jer čovjeka poziva na njegovo puno ostvarenje i oslobođenje od svakog oblika ropstva. Bog je, dakle, “opasan” jer čovjeka ne ostavlja zarobljenim u onome što mu društvo, tržište, ideologija ili vlastiti strah govore da mora biti, a danas je u kontekstu migracija to po meni ključna misao.

Član ste Družbe Isusove, svećeničkog reda koji je ostavio duboke tragove u hrvatskoj kulturi. Kako se misija JRS-a uklapa u sveopća nastojanja Reda i njegov povijesni kontekst u Hrvatskoj?

Isusovci su tradicionalno misionarski red i poznati su po tome što su bili među prvima koji su evangelizirali Indiju, Japan i Kinu te s druge strane američki kontinent. Posebno je važan način na koji su to činili: kroz prilagodbu lokalnoj kulturi, odnosno kroz inkulturaciju.

Danas, u vremenu globalnih migracija, ta se karizma nastavlja tako što se izlazi ususret onima koji sada dolaze u tradicionalno kršćanske zemlje. U toj se zadaći isprofilirao JRS koji djeluje u gotovo svim zemljama gdje su isusovci prisutni, pa čak i u nekima u kojima nisu, kao u našoj regiji u Sjevernoj Makedoniji i Kosovu.

Inkulturacija uz prilagodljivost i razumijevanje stranaca podrazumijeva i sposobnost prilagodbe. Pape su uvijek isusovce pozivali da idu na granice, ondje gdje drugi nisu u mogućnosti ili nisu voljni ići. Da bi bio prilagodljiv i u stanju djelovati brzo i efikasno, JRS je uvijek ostao relativno mala organizacija koja se oslanja na lokalne timove, koji dobro poznaju kontekst i sposobni su na prilagodbu.

Konačno, važno je spomenuti kako je Družba Isusova nakon Drugoga vatikanskog koncila formulirala svoju misiju kroz povezanost služenja vjeri i zauzimanja za pravdu.

Kada u suvremenim društvima pratimo, služimo i zagovaramo prisilno raseljene strance, to je vrlo konkretno stavljanje na stranu onih uz koje je bio utjelovljeni Bog i za koje nam osjećaj za pravednost kaže da su prečesto ignorirani ili omalovažavani. 

Isusovački red globalna je pojava. Vi ste Riječanin koji živi u Zagrebu, putujete Europom, a studirali ste u Rimu. Koje vam je mjesto ostavilo najdublji ljudski ili pastoralni dojam, a gdje ste osjetili najveći izazov za Crkvu i kulturu dijaloga?

Mediteran me uvijek iznova oduševljava, premda nažalost još nisam imao prilike posjetiti sjevernoafričke mediteranske zemlje. To je regija kojoj i Hrvatska pripada, iako si to ne osvješćujemo dovoljno. Mediteran je kolijevka zapadne kulture, mjesto susreta najrazličitijih jezika, kultura, nacija i religija, a njegovo je more u posljednje vrijeme postalo grobnica migranata. Mediteranski je čovjek temperamentan, katkada i grub, ali duboko osjetljiv na život, na okoliš, na sunce i more, na okuse i mirise, na ritam godišnjih doba i blizinu drugih ljudi.

On živi neposrednije i tjelesnije od ljudi iz unutrašnjosti kontinenta, tako da radost i tuga kod njega rijetko ostaju sasvim privatne. Mediteranska je kultura obilježena susretom i gostoljubivošću, ali i konfliktom, glasnoćom i naglašenim osjećajem časti. Ljudi su često istodobno i nagli i nježni, često nepovjerljivi prema institucijama, ali duboko vezani uz mjesto, obitelj i zajednicu.

Zato mediteranski čovjek tako teško podnosi život koji je sveden na funkciju, učinkovitost i apstraktne kategorije. Njemu je život još uvijek nešto što treba vidjeti, dotaknuti, okusiti, podijeliti s drugima i osjetiti u vlastitom tijelu. Kao takva, mediteranska kultura istodobno predstavlja i najveću priliku i najveći izazov za kulturu dijaloga.

Kako Hrvati, iz Vašeg iskustva, pristupaju migrantima? Čini se da su iskustva više nego različita. Koliko prisutnost kršćanstva u Hrvatskoj pomaže u tom procesu?

Hrvatsko je iskustvo zanimljivo jer je jedno od onih u kojima postoje dvije vrlo različite memorije. S jedne strane, imamo vlastito iskustvo izbjeglištva i prognanstva iz devedesetih. S druge strane, danas postoji strah od migracija i osjećaj da su migranti navjestitelji nove epohe u kojoj će stvari biti bitno različite. U tom se rascjepu može promatrati i stav naših ljudi, kod kojih se može prepoznati mnogo empatije, ali i mnogo straha i nedoumica.

Doprinos kršćanstva u čitavoj toj priči važan je i zanimljiv. Kršćanski pristup strancima mnogo je stariji od modernog govora o ljudskim pravima, o azilu i granicama. Mnogo prije svega toga postojala je kršćanska obveza prema strancu i gostu. Kršćanstvo se u tome naslanja na starozavjetne zapovjedi poštivanja stranca, ali i opće poštovanje koje je stranac uživao u mediteranskom pojasu.

Novi film Odiseja Christophera Nolana tako u više navrata apostrofira Zeusov zakon, tj. gostoljubivost prema strancima, i u nepoštivanju tog zakona vidi uzrok propasti tadašnje civilizacije.

I danas živimo na prelasku u novu civilizaciju, gdje uzusi one stare polako nestaju. Gostoprimstvo je polako preoteo turizam, gube se osjećaji prema susjedima, obitelji su sve manje, gubi se osjećaj za društvenu odgovornost. Sve su to znakovi vremena, a zadaća Crkve je, kako to definira Drugi vatikanski koncil, bdjeti nad tim znakovima, razlučivati ih u skladu s evanđeljem, te spram njih djelovati.

Jezik je veliki problem, dobar dio migranata, bilo onih koji dolaze iz političkih razloga, bilo ekonomskih, ne znaju hrvatski. Ukrajinci se brzo uklope jer brzo nauče hrvatski. Kako ovdje pastoralno pomoći?

Jezik je puno više od sredstva komunikacije. Kada čovjek ne zna jezik zemlje u kojoj živi, on nema puni pristup društvu. Ovisi o drugome i vrlo lako ostaje zatvoren u vlastitu migrantsku zajednicu. Zato je učenje hrvatskog jedan od najkonkretnijih oblika integracije. U JRS-u nudimo mnoštvo tečajeva jezika raznih razina, ali liste čekanja uvijek su duge.

To bi se pitanje trebalo značajnije povezati s pastoralom jer Crkva tu ima velike mogućnosti. Župe mogu biti mjesta na kojima migranti susreću domaće ljude, mogu učiti jezik, dobiti pomoć oko škole, posla ili administracije. Italija, Francuska, Španjolska i Portugal primjeri su zemalja gdje to jako dobro funkcionira. U tamošnjim župama postoji mnogo volontera koji svoje vrijeme i sposobnosti rado daruju strancima.

Dijalog je postao pomalo zaboravljena riječ. U Americi i Rusiji kao da je proskribiran, a u Europi se još nekako drži. Jedan od temelja Kršćanske sadašnjosti od njezinih začetaka 1968. jest dijalog. Vaša je knjiga podosta posvećena dijalogu. Kako se u hrvatskom društvu izboriti da dijalog bude važan i vidljiv?

Da, Kršćanska sadašnjost nastala je u socijalističkoj Jugoslaviji kao prostor u kojem je Crkva pokušavala ozbiljno razgovarati sa suvremenim svijetom. To nije bio ugodan dijalog jer je trebalo imati hrabrosti razgovarati sa svijetom koji je prema Crkvi bio ideološki rezerviran, a istodobno sačuvati vlastiti identitet. Nije to bio pasivno-agresivni dijalog s gorkom aromom viktimizacije, niti tvrdolinijaški dijalog koji se zapravo svodi na monolog.

Mislim da nam danas treba više upravo takvog ozbiljnog i odgovornog dijaloga, a mi ljudi Crkve trebali bismo biti njegovi predvodnici budući da nam vjera daje čvrste dijaloške temelje.

Dijalog ne znači da nemamo vlastito uvjerenje. Upravo suprotno. Samo čovjek koji zna što vjeruje može u razgovor ući bez straha da će ga drugačije mišljenje uništiti.

Problem našega vremena je što sukob proizvodi veću vidljivost od dijaloga. Ako kažete “svi su u krivu”, dobit ćete više pažnje nego ako kažete “stvar je složenija”. Kao kršćani, trebamo doprinositi tome da dijalog ponovno postane kulturna vrijednost, počevši od toga da se iznova vježbamo u dijalogu.

Crkva je danas jedna od rijetkih institucija koja može biti mjesto na kojemu za istim stolom mogu sjediti ljudi koji se oko mnogih stvari ne slažu. To je zapravo vrlo staro kršćansko iskustvo jer već je rana Crkva morala pronaći način da zajedno žive Židovi i pogani, ljudi različitih jezika, kultura i društvenih položaja.

Čini se kao da teolozi srednje struje ne mogu doći do izraza u svijetu. Mediji preferiraju tvrda stajališta oko kojih mogu profitirati na podjelama. Papa Lav XIV. svojom pojavom ne uklapa se u svijet podjela. Kako vi, kao teolog i isusovac koji se bavi migrantima, doživljavate taj medijski pritisak i postoji li uopće prostor za umjereni, dijaloški glas?

Individualizam je doveo do krize identiteta pa se identitet danas prečesto gradi protiv nekoga. Ako znate protiv koga ste, čini se da ste već definirali tko ste. To je posebno vidljivo u politici, ali ni Crk­va nije imuna na tu logiku.

Teologija je tu u nezahvalnom položaju. Dobar teološki odgovor često nije od jedne rečenice već traži kontekst, povijest i razlikovanje pojmova. Medijska logika upravo je suprotna jer traži kratku, snažnu i konfliktnu izjavu. U tom je kontekstu zanimljiv primjer sv. Tome Akvinskog. Njegova se metoda sastoji u tome da prije nego što odgovori na neki problem sustavno iznosi argumente protiv vlastitoga zaključka. Dakle, prvo pokušava pokazati da razumije najbolji mogući argument druge strane. To je gotovo suprotno današnjoj logici društvenih mreža.

Ne mislim da Crkva treba postati “centristička”. Ona treba biti slobodna. Ponekad će morati govoriti vrlo jasno, a ponekad će morati odbiti svrstavanje u jednu od ponuđenih krajnosti. Kao takvog vidim i papu Lava XIV. U vremenu u kojem se od gotovo svakoga traži brzo svrstavanje možda je važno da Crkva pokaže kako postoji i drugačiji način javnog govora.

Rođeni ste u osamdesetima, prije redovničkog života bili ste pravnik i odvjetnik. Doživjeli ste goleme društvene promjene. Kako, iz te perspektive, vidite plovidbu kršćanstva u današnjem svijetu brzih i dubokih preokreta? Što vam se čini najvećim izazovom za autentičnost vjere danas?

Da, dovoljno sam star da se sjećam Jugoslavije u kojoj sam krenuo u prvi razred osnovne škole, zatim traumatičnog rata u kojem su mi sudjelovali članovi obitelji, onda teške tranzicije u kojoj su propadale firme u kojima su većinom radili, pa postupnog dolaska novih tehnologija: kompjutera, interneta, mobitela i društvenih mreža. Ta iskustva pomažu mi razumjeti da sami stvaramo svoju sudbinu, da o trudu i maru ljudi ovisi kvaliteta njihovog života.

Pravo me na poseban način naučilo važnosti institucija, pravila i odgovornosti. S druge strane, praksa mi je uvijek iznova pokazivala da strukture grijeha koje ljude unesrećuju imaju golemu snagu. Materijalni napredak koji smo doživjeli zadnjih desetljeća veliki je blagoslov, ali vjerojatno i najveći izazov za vjeru. Mnogim ljudima životni je standard omogućio ono za što im je prije trebala Božja pomoć. To ima kratkoročno devastirajući, a dugoročno iscjeljujući utjecaj na religiju jer će je osloboditi od natruha egoističnih mehanizama i magijskog afiniteta.

Opet Vas čeka promjena, napuštate JRS i idete u Meksiko. Biste li htjeli reći nešto više o tome?

Odlazak u Meksiko na treću isusovačku probaciju doživljavam kao dobrodošlu promjenu ritma. Posljednjih je šest godina u JRS-u bilo vrlo intenzivno, s mnoštvom susreta, putovanja, projekata, administracije i javnih nastupa. Sada dolazi vrijeme u kojem se od mene očekuje da usporim, saberem sva ta iskustva i izgradim iz njih nešto što će me nositi u idućim godinama. Meksiko mi je bio izbor jer je tamošnje društvo drukčije od europskoga, karakterizira ga snažno katoličko nasljeđe, ali istodobno društvene nejednakosti, nasilje i prisilne migracije. Družba Isusova vrlo je snažno prisutna u svim tim izazovima, pa će mi biti jako zanimljivo to i iskusiti.

Za kraj, s obzirom na sve što smo ovdje rekli, što biste poručili nekoj mladoj osobi koja se traži u vjeri? Na što treba paziti u ova vremena?

Treba paziti da se vjeru ne zamijeni identitetom. Danas se lako može biti “katolik” zbog obitelji, kulture, politike, nacije ili tradicije, a da još niste ozbiljno postavili pitanje što znači vjerovati u Boga, ili još bolje, “vjerovati Bogu”.

Mladoj bih osobi zato savjetovao: nemoj najprije tražiti sigurnost, nemoj tražiti brze odgovore, traži istinu ustrajno i uporno dok ona tebe ne nađe, tj., dok je ne osjetiš u miru i hrabrosti koju ti Bog daje. I da to povežem s naslovom moje knjige: kršćanski je Bog opasan jer se ne da svesti pod našu kontrolu, naše kategorije i naše interese. On je nužno opasan za naše sebične interese, ali nam baš zato omogućuje da vidimo i prepoznamo bližnjega. Onaj tko svoje vrijeme troši na te bližnje, na Isusove malene, može biti siguran da je na ispravnome putu.

Kratka biografija:

Stanko Perica (Rijeka, 1983.) diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje je nekoliko godina radio u odvjetničkom uredu. Potom ulazi u Družbu Isusovu, studira filozofiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu i teologiju na Pontifikalnom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Doktorirao je na području socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2020. do ljeta 2026. godine na dužnosti je ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi koordinirajući rad lokalnih ureda u Hrvatskoj, BiH, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Kosovu. Kao kapelan Međunarodne katoličke zajednice u Zagrebu pastoralno je skrbio o strancima na području Zagreba.

 

(Prenosimo s dopuštenjem autora i redakcije s rujanskog broja kršćanske revije KANA gdje je intervju naslovljen: Kršćanski je Bog opasan jer se ne da svesti pod našu kontrolu, naše kategorije i naše interese).

 

Nova, rujanska KANA.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  o. Antun Cvek D.I. - velikan jedne bolje Crkve

> Svi tekstovi ovog autora