Vesna Zovkić: ”Zaboravljena solidarnost prema izbjeglicama”

Vesna Zovkić, redovnica iz Bratstva Isusovih malih sestara, koja živi u zagrebačkoj Dubravi, ustvrdila je da su zbog straha ljudi u Hrvatskoj pomalo izgubili osjećaj solidarnosti prema izbjeglicama i migrantima iz Afrike i Bliskog istoka, koji su opet na granicama s Bosnom i Hercegovinom i čekaju svoju šansu da preko Hrvatske krenu u zapadnu Europu, ali sada ih hrvatska pogranična policija pokušava u tome spriječiti po svaku cijenu.

Od nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava na adresu pučke pravobraniteljice, ali i nadležnih državnih institucija, od Vlade do Sabora, kontinuirano stižu prigovori na hrvatske policajce zbog grubosti prema nepoželjnim ilegalnim prolaznicima, među kojima se povećava broj tražitelja azila i u Hrvatskoj.

Vesna Zovkić, pak, prisjetila se svojih iskustava iz 2015. godine, kada je policija vrlo humano postupala, radeći i više nego što je u opisu njihova posla. No, kako je ocijenila, atmosfera je danas drugačija jer su ljudi paralizirani strahom. Ta redovnica koja je, između ostaloga, živjela i u zemljama Sjeverne Afrike, u Alžiru, Libiji, Tunisu, pa govori i arapski jezik, bila je angažirana u zbrinjavanju izbjeglica 2015. u izbjegličkom kampu u Opatovcu, kada je kroz Hrvatsku prošao izbjeglički val od gotovo milijun migranata. O tome i danas vrlo emotivno govori. Pokušava, koliko je to u njenoj moći, vratiti i povjerenje među ljudima koji su preživjeli ratne strahote u bivšoj Jugoslaviji.

Redovnica iz bratstva Isusovih malih sestara u zagrebačkoj Dubravi, Vesna Zovkić, govori što se promijenilo u svijesti Hrvata nakon 2015., kada je u izbjegličkoj krizi kroz državu prošlo više od milijun migranata iz Afrike i Bliskog istoka, a sada ih pogranična policija na granici s BiH sprečava da kroz Hrvatsku nastave put prema zapadnoj Europi

Pripadate katoličkom crkvenom redu Isusovih malih sestara. Kakav je to red, čemu ste posvećeni?

Naš red, Bratstvo Isusovih malih sestara, osnovala je Magdeleine Hutin 1939. godine u Alžiru, odakle se red proširio po svijetu. Ona je zapravo ostvarila želju Charlesa de Foucaulda, francuskog oficira, istraživača i obraćenika koji je početkom 20. stoljeća sanjao o maloj redovničkoj zajednici koja bi živjela kontemplativnim životom usred svijeta, kao Isus u Nazaretu, u molitvi i prijateljstvu s Bogom i ljudima. Bog nije tamo negdje među zvijezdama, nego u svakodnevnom životu. Među nama.

To što je zajednica osnovana u muslimanskoj sredini, duboko je obilježilo naš način života. Iz iskustva znamo da je moguće istinsko prijateljstvo, duboka povezanost među osobama koje nisu ni iste nacionalnosti, ni iste vjere, ni iz iste sredine. Mala sestra Magdalena govorila nam je da gdje god dođemo, ne zaboravimo da je Bog bio tamo prije nas. Drugim riječima, prijateljstvo podrazumijeva uzajamnost, mi nismo one koje daju ni sve znaju, nego dijelimo i primamo u uzajamnosti.

Kako se živi u vašoj zajednici?

Živimo u međunarodnim zajednicama, a u bratstvu u Dubravi smo nas četiri: mala sestra Josipa je Belgijanka, Grazia Talijanka, Marica i ja Hrvatice, a donedavno je s nama bila i Denise, Francuskinja. U Travnom žive mala sestra Sonja, Slovenka i Blaženka, Hrvatica. Dovoljno smo različite da razumijemo da zajedništvo nije nešto spontano. Treba uložiti napora i truda, nadasve puno ljubavi, kako bi bilo mjesta za svakoga. Baš kao i u obiteljima, na radnom mjestu, u Crkvi, u društvu.

Radimo uglavnom jednostavne fizičke poslove iz solidarnosti s onima koji nisu mogli birati svoje zanimanje, kao znak da naše ljudsko dostojanstvo ne ovisi o našem mjestu na društvenoj ljestvici. Gotovo cijeloga života bila sam spremačica i gledala sam svijet “odozdo”. Danas smo u Hrvatskoj uglavnom starice pa se ja brinem za naše bolesne sestre.

Mlađih sestara nema, a tržište rada uvelike se promijenilo pa tako i poslovi koje radimo. Ali temelj ostaje isti, onaj koji nam je oporukom ostavila naša utemeljiteljica: “Nemoj misliti da radi zaštite svojeg redovničkog dostojanstva i svoje bliskosti s Bogom, trebaš podizati barijere između svijeta i sebe. Ne izdvajaj se iz ljudskog društva! Prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti tih riječi.”

Od nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava na adresu pučke pravobraniteljice, ali i nadležnih državnih institucija, od Vlade do Sabora, kontinuirano stižu prigovori na hrvatske policajce zbog grubosti prema nepoželjnim ilegalnim prolaznicima, među kojima se povećava broj tražitelja azila i u Hrvatskoj

Govorite arapski jezik pa ste bili angažirani i u izbjegličkoj krizi 2015. godine, kada je kroz Hrvatsku prošlo blizu milijun migranata. Što ste posebno upamtili iz tog razdoblja?

Pamtim nepregledne kolone promrzlih i dostojanstvenih ljudi koji, bježeći od nasilja i siromaštva, traže malo mjesta pod suncem. Pamtim suze i očaj onih koji su tražili izgubljenog člana obitelji, djecu bez pratnje. Pamtim humanost policije koja je često radila i ono što ne pripada njenom poslu. Sjećam se velikodušnosti volontera, zahvalnosti izbjeglica, kao i otvorena srca naših ljudi koji su i sami prošli slično iskustvo. Danas je atmosfera u društvu drugačija, ljudi su preplavljeni strahom i bojim se da polako zaboravljamo na solidarnost…

Izbjeglički i migrantski val ne jenjava, iako mu popušta intenzitet. Kako pomoći tim ljudima, a da se domicilno stanovništvo ne osjeti ugroženim?

Ne znam. Nemam “recept”. Ne radim u državnoj službi ni u nevladinim organizacijama i zahvalna sam svima koji tamo rade i organizirano pružaju pomoć. Znam samo da svaka promjena u društvu izaziva otpor, pogotovo kad se radi o prihvatu ljudi koji dolaze iz nama nepoznatih krajeva.

Ljudski je osjetiti strah pred nepoznatim, ali nije nimalo ljudski biti paraliziran strahom do te mjere da u migrantima više ne vidimo čovjeka, nego samo potencijalnu prijetnju svojoj sigurnosti. Ugrozu svog kršćanskog identiteta!? Pa tko nam može zabraniti da živimo kršćanski?

Biskup Mate Uzinić jednom je rekao da kršćanstvo može biti ugroženo samo iznutra, ako ga mi kršćani ne živimo.

Dok sam boravila u zemljama Sjeverne Afrike, nisam imala ista građanska prava kao domicilno stanovništvo, ali u to vrijeme u tim zemljama moj kršćanski identitet nije bio ugrožen. Dapače, život među ljudima koji vjeruju drugačije bio je prilika za produbljivanje moje vlastite vjere. Hoće li drugi biti prijetnja ili izazov, izbor je na nama, kao i na njima.

S obzirom na sve što se događa danas u svijetu, strah je prirodan?

Imam dojam da se previše bojimo neprijatelja izvana, da mislimo kako treba braniti kršćanstvo, maltene braniti Boga. A Boga se može “braniti” samo iznutra, u sebi i u drugom čovjeku. Ako se kod nas 90 posto ljudi izjašnjava kao vjernici, to znači da vjerujemo da je Bog Stvoritelj i da nad zemljom nema trajnog vlasništva.

Isusovačka služba za izbjeglice o Božiću poziva građane da u svojem domu ugoste nekoga od novopridošlih u Hrvatsku pa smo i mi u Dubravi primili jednu obitelj. Jednom tjedno susrećem dvije drage žene iz Sirije i Iraka koje su dobile azil i kojima fali kontakt s domaćim stanovništvom. Kako ćete naučiti jezik ako nemate s kime razgovarati!? A što se straha tiče, i oni se boje. Boje se biti odbačeni, neintegrirani, vraćeni. A mi, umjesto da se radujemo što mladi ljudi dolaze na naš starački kontinent, mi se zatvaramo.

Ove godine bio je krvavi Uskrs, s više od 250 poginulih i petstotinjak ranjenih u terorističkom napadu u Šri Lanci. Lanac nasilja se ne prekida. Hoćemo li dozvoliti Samuelu P. Huntingtonu ostvarenje njegove teze o “sukobu civilizacija“?

Trebamo učiniti najviše što možemo da se to ne događa! Pa iako ne držimo konce, bolje rečeno, lance moći u svojim rukama, ipak nismo toliko bespomoćni kako nam se čini. Trebamo izabrati susret ili sukob civilizacija.

Ja vjerujem da je ljubav najbolji odgovor na mržnju, jedini mogući izlaz iz ove jezive spirale nasilja. A ljubav uvijek podrazumijeva rizik. Treba se izložiti, prihvatiti rizik, jer neprihvaćanje tog rizika možda je najveći mogući rizik!? U svijetu u kojem se sve tako brzo mijenja, najveći je rizik imobilnost.

Mogu sijači straha dizati zidove, a mi možemo skidati cigle i od njih graditi mostove. Nitko nam ne brani da idemo u susret drugome, da upoznamo svoje nove sugrađane, da vidimo što nam je to zajedničko, unatoč svim razlikama koje ostaju i koje treba poštovati. Riječi naše utemeljiteljice, koju sam osobno poznavala, odzvanjaju duboko u meni.

Koje su vas se riječi toliko dojmile?

Ponajviše ove: ”Nijednu rasu, nijedan narod, nijedno ljudsko biće tvoje srce ne smije isključiti, pa bilo ono iz najudaljenijih krajeva ili pak iz posve zatvorene ili neprijateljske sredine.” I nastavlja: “Ne griješite kao oni koji svojim riječima ili postupcima podižu još veće barijere među ljudima, potičući uzajamnu netrpeljivost. Isus je umro za sve, zato svi, bez izuzetka, imaju pravo na vašu bratsku ljubav.” Magdalene je bila Francuskinja čija je gotovo cijela obitelj u Prvom svjetskom ratu stradala od ruke Nijemaca.

Mlađih sestara nema, a tržište rada uvelike se promijenilo pa tako i poslovi koje radimo. Ali temelj ostaje isti, onaj koji nam je oporukom ostavila naša utemeljiteljica: “Nemoj misliti da radi zaštite svojeg redovničkog dostojanstva i svoje bliskosti s Bogom, trebaš podizati barijere između svijeta i sebe. Ne izdvajaj se iz ljudskog društva! Prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti tih riječi”

Nedavno sam bila gošća Tihomira Ladišića na televiziji N1. Govorila sam o Uskrsu i zajedništvu na koje smo svi pozvani. Nakon toga bila sam ugodno iznenađena brojnim porukama prijatelja i znanaca protestanata, pravoslavaca, muslimana, katolika i ateista. A nisam govorila ništa naročito, zato vjerujem da su te pozitivne reakcije znak da smo umorni od sukoba i podjela, da u dubini svi čeznemo za mirom i zajedništvom.

Zajedništvo ne pravi buku, širi se malim, konkretnim gestama ljubavi. Možemo li svoje nove susjede ponekad pozvati na kavu? Možemo li grupi pokrivenih žena u turističkom obilasku grada darovati osmijeh, reći “Welcome”? Ako želimo prekinuti krug nasilja, ne smijemo ostaviti brisani prostor terorizmu i islamofobiji. Krenimo u susret jedni drugima! Upoznajmo migrante i dopustimo im da nas upoznaju. Ljubav je najbolji odgovor na mržnju.

Papa Franjo je rekao: “Migranti su za mene veliki izazov zato što sam ja pastir jedne Crkve bez granica. Zato pozivam sve zemlje na velikodušnu otvorenost koja bi, umjesto straha od gubitka lokalnog identiteta, bila sposobna za stvaranje novih kulturnih sinteza.” Čuje li se taj Papin poziv? S druge strane, možemo li primiti tolike izbjeglice?

Voljela bih da čujemo papu Franju! I opet se vraćamo na isto: susret ili sukob? Pitanje očito nije od danas. Ibn Rušd (Averroes), filozof iz 12. stoljeća, rekao je da „neznanje vodi do straha, strah do mržnje, a mržnja do nasilja.“ Kako upoznati drugoga ako ne u susretu? U strahu za svoj identitet zaboravljamo se pitati zašto su toliki ljudi ovdje na našim granicama. Samo da se podsjetimo da jedan posto svjetskog stanovništva posjeduje oko 50 posto svjetskog bogatstva i da 70 posto siromašnih raspolaže tek s 2,7 posto dobara… Ako je nama ovdje relativno dobro, možda je nekome negdje jako loše.

Misionarskim poslom bili ste u Africi, a upravo tamo valja se novi, potencijalno najveći val izbjeglica i migranata. Mogu li se na licu mjesta rješavati problemi pa da ne krenu i ti ljudi prema Europi?

Prvo, da pojasnim: naš misionarski rad, gdje god bile, ne sastoji se u širenju kršćanstva, nego u suživotu s domicilnim stanovništvom, u poštovanju njihove vjere i kulture. Unatoč svim razlikama, spaja nas ljudskost. Stekla sam tamo drage prijatelje i vratila sam se beskrajno obogaćena. A što se tiče rješavanja problema, naravno da bi bilo najbolje da se rješavaju na licu mjesta. Na primjer, pomoći ljudima da imaju pitku vodu koje je sve manje. Kad sam odande dolazila u Hrvatsku, piti vodu iz slavine bila je prava fešta.

Ljudski je osjetiti strah pred nepoznatim, ali nije nimalo ljudski biti paraliziran strahom do te mjere da u migrantima više ne vidimo čovjeka, nego samo potencijalnu prijetnju svojoj sigurnosti. Ugrozu svog kršćanskog identiteta!? Pa tko nam može zabraniti da živimo kršćanski? Biskup Mate Uzinić jednom je rekao da kršćanstvo može biti ugroženo samo iznutra, ako ga mi kršćani ne živimo

To nikako ne znači da trebamo imati grižnju savjesti zato što imamo kruha i vode, ali trebali bismo biti svjesni da mnogo naše braće i sestara u svijetu nema ni taj minimum. Da ne pričamo o ratu i nasilju, trgovini ljudima, prodaji oružja, bespoštednom uništavanju okoliša radi sve većeg profita… Sve su to problemi koji se mogu rješavati na licu mjesta i Europa u tome može itekako pomoći. Ako želi.

Ne mislite li da je izbjeglička kriza prilika i za Katoličku crkvu da se ozbiljno uključi u rješavanje globalnih problema?

Uključivanje u globalne probleme za Crkvu ne bi trebalo biti prilika, nego zadaća. Papa Franjo je rekao da je svaki migrant koji kuca na naša vrata, prilika za susret s Kristom. A Angela Merkel, odgovarajući na pitanja studenata, rekla je: “To je za nas prilika da imamo hrabrosti živjeti kršćanstvo, da možemo reći da čitamo Bibliju, da idemo u Crkvu. To je prilika da naši gosti otkriju vrijednosti kršćanstva. Izgleda da smo zaboravili Evanđelje, zaboravili da nas Isus poziva ne samo na ljubav prema svakom čovjeku, nego i na ljubav prema neprijatelju.“

Usred globalne indiferentnosti, pozvani smo, kako kaže prorok Izaija, da raširimo kolčiće svoga šatora, da napravimo prostora za drugoga. Kako u svojim obiteljima, tako u Crkvi i u društvu. Možemo li prepoznati drugoga kao brata, sestru, iako ne misli isto što i ja i iako je druge vjere, druge nacionalnosti, druge političke opcije?

Bog se u Kristu poistovjetio sa svakim čovjekom: “Što god ste učinili jednom od moje braće, meni ste učinili.” Boga ne zanima naša pobožnost, nego naš odnos prema drugom čovjeku. Pobožnost se provjerava u ljudskosti odnosa. Zato i sada rado mislim na ono što kaže dominikanac Bernard Bro: “Prošlost nam govori: nadu ćete naći kada budete vjerovali da je budućnost veća nego što mislite, da je veća od svih vaših analiza. Drugim riječima: uvijek je prerano praviti bilancu.”

Nakon rata koji je poharao prostore bivše Jugoslavije, čini se kao da nikada neće biti uspostavljeno razumijevanje među ljudima i prestati govor mržnje? Koliko u pomirbi mogu pomoći vjernici?

Kao vjernici pozvani smo da sa svim ljudima dobre volje idemo ususret svakom čovjeku, tko god on bio, da se oslobodimo okova prošlosti i krenemo dalje. Često mislim na riječi biskupa Antuna Škvorčevića u Vukovaru: “Verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas je prostor u kojem zlo vrti svoje kolo, a mržnja brusi zube, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost. Potrebni su nam ljudi velika duha, dalekovidni proroci koji odbacuju nasilje, praštanjem proširuju prostore slobode od zla, svjedoče vjeru u pobjedu ljubavi te pamte prošlost očišćenu od mržnje.“ I pita se: “Kako se založiti da dokinemo podjele te ne budemo jedni protiv drugih, nego jedni s drugima ili, još bolje, jedni za druge?”

Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja u dnevnopolitičke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti

Kako to učiniti?

Ne vidim kako se založiti ako ne tako da se svatko od nas potrudi, kako kaže Gandhi, “postati promjena koju želi vidjeti u društvu.“ A za nas vjernike to nužno podrazumijeva obraćenje! Obraćenje kao obraćanje i vraćanje Bogu koji nas poziva da se približimo onima koji su drugačiji od nas. Dovoljne su sasvim malene geste ljudskosti i prijateljstva. Na primjer, možemo čestitati Uskrs pravoslavcima koji ga slave poslije nas, a za par tjedana možemo muslimanima čestitati Bajram.

Nažalost, češće ne stignem, ali nekoliko puta godišnje odem na liturgije u srpsku pravoslavnu crkvu Svetog Preobraženja na Cvjetnom trgu i u baptističku crkvu u Radićevoj. Mogu vam reći da sam uvijek naišla na srdačnu dobrodošlicu. Obogaćuje me molitvena tradicija drugih kršćana! Zato ne volim kada se govori o “odijeljenim” kršćanima jer ako su odijeljeni od naše Crkve, ne znači da su odijeljeni od Boga.

Otac Porfirije je čovjek dijaloga, pravi dar ne samo za Srpsku Pravoslavnu Crkvu, nego za sve nas. Njegove propovijedi, kao i propovijedi pastora baptističke crkve, hrane moju vjeru i nadu. Kod kuće u molitvi časoslova svakoga dana molimo jednu molitvu iz istočne tradicije, kao mali znak zajedništva s istočnim crkvama. Za Bajram se kroz Fatihu u duhu pridružim braći i sestrama islamske vjeroispovijesti. I nisam zato manje katolkinja.

U siječnju ove godine u javnosti je gotovo nezapaženo prošao susret katoličkih biskupa i pravoslavnih episkopa u Požegi. Što se tamo dogodilo?

Dogodio se taj dugo željeni susret, koji je, kako ste rekli, prošao gotovo nezapaženo. Nažalost! Uslijedila je i njihova izjava koju vrijedi citirati:

”Izrazili smo jedni drugima poštovanje, podijelili radosti i nade, poteškoće i probleme zajednica koje predvodimo. Izrazili smo uvjerenje da ni jedna strategija usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve, ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu.

Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom.

Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja u dnevnopolitičke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti.

Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.“

Naši biskupi i episkopi izrazili su i žaljenje za svakom nedužnom žrtvom. Profesor Nerzuk Ćurak, mirovni aktivist iz Sarajeva, sve to sažima ovim riječima: “Istina stanuje u našoj sposobnosti da razumijemo drugog, da ga zagrlimo čak i nakon velikih tragedija koje smo si međusobno napravili.” Bilo bi mi drago da te poruke dođu do svih naših građana.

(Prenosimo s portala tjednika Nacional).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora