Viktorijanci u potrazi za epohom

(Opaska uredništva: Tekstovi na koje se direktno referira autorica, novinarka RTS-a Vesna Knežević, objavljeni su u Novostima, autor Viktor Ivančić, i na Portalu Lupiga, autor Ivan Cingel. Polemika je vrijedna čitanja, premda u međuvremenu narasla do kabastih dimenzija. Za potpunije razumijevanje bilo bi dobro preletjeti i autoričin raniji tekst sa Oko portala RTS-a, zatim Mirjanu Kasapović za Portal Heretica, pa autoričin odgovor objavljen na istom mjestu, dan ranije i na Autografu. Komplicirano, čisto vremenski. Kome ta priča ipak bude zanimljiva, linkovi spomenutih tekstova su dolje poredani, od najnovijeg na vrhu, do najstarijeg na kraju. Za one pak koje intrigira samo suština, minimalna prethodna literatura su Ivanćićeve gliste i Cingelin panegirik Ober-Viktorijancu Diogenu. Portal Autograf izlazi u susret Vesni Knežević. Teško da bi našla drugo mjesto u Hrvatskoj za ovako temeljiti odogovor Ivančiću i Cingelu).

***

https://portalnovosti.com/o-glistama-i-zmajevima (Viktor Ivančić, 7.9.2024)

https://heretica.com.hr/vesna-knezevic-o-vjecnosti-i-ostalim-prolaznim-stvarima-odgovor-mirjani-kasapovic/ (Vesna Kneževič, 8.9.2024; na Portalu Autograf dan ranije, 7.9.2024)

https://www.lupiga.com/vijesti/radikalna-nihilisticka-ideologija-mirjani-kasapovic-milostivama-i-preciozama-za-dusu (Ivan Cingel, 26.8.2024)

https://heretica.com.hr/mirjana-kasapovic-zasto-srbi-napustaju-viktora-i-viktorijance-raskol-u-postjugoslavenskom-taboru/  (Mirjana Kasapović, 12.8.2024)

https://oko.rts.rs/lat/politika/5084025/zagreb-u-politickom-ofsajdu-viktorijanci-zabili-gol-ozaloscena-medijska-porodica-mila-djukanovica-.html (Vesna Knežević, 2.5.2023)

***

Fekalno je novo pristojno, pristojno je staro fekalno

Viktorijanci se kreću i napadaju u grupama. To je korisna metoda, jer proizvodi kakofoniju visokog napona u kojoj tone svaka smislena argumentacija. Njihov stil javne komunikacije sliči na maorske haka-plesove novozelandskih ragbista, onih što se izvode u substituciji rata sportom.

Svejedno nemam namjeru uzvraćati istim tonom. I dalje su mi strani fekalni i urinarni termini, zbog čega me je jedan od Vitorijanaca, Ivan Cingel, kojeg nemam zadovoljstvo poznavati, nazvao ”milostivom”. To smatram rijetkim primjerom šarma unutar grube viktorijanske retorike i prihvaćam kao nenadani poklon jednog, očito još neiskusnog člana tog labavog kružoka.   

Niti mi je namjera osvrnuti se na sve optužbe iz Ivančićevog traktata ezopovskog naslova. Recimo o onoj da loše pišem. Sad bih se ja trebala pravdati jer sam više pročitala nego napisala…?

Viktor Ivančić je svijet podijelio na neprijatelje i sljedbenike, namjerno ne kažem prijatelje. Osim što ne prepoznaju njegovo humanističko-prosvetiteljsko poslanje, sasvim se podrazumijeva da su Ivančićevi tzv. neprijatelji uz to i nepismeni, glupi, jadni, prodani, debilni, nesposobni za samostalnu misao, uvijek nečije sluge i hrana njegove paranoje, te se kao takvi kvalificiraju samo za sastavljače ”škovacinskih” tekstova. Ovo nije dio odgovora, samo konstatacija. 

Moje će se reakcije svjesti na samo nekoliko Ivančevićevih tvrdnji:

1. Da Kasapovićka i ja nismo uskladile kako se pišu ”Viktorijanci”, malim ili velikim slovom. Smeta mu da nismo uvele jedinstveni standard. Odgovor odmah, jer je kratak: Ja Viktorijance uvijek pišem velikim slovom, iz poštivanja.
2. Da mu je iz estetskih razloga teško zamisliti Kasapovićku i mene u erotskom zagrljaju. I to u nekoj postelji prostrtoj u ”medijskoj kanalizaciji”.
3. Da je u ideološkoj bazi našeg pisanja ”crv i tlo”. Jasno je da cilja na ”blu-bo inelektualce”, akronim od Blut & Boden, popularan pojam za herderovsku, uopće romantičarsku školu o krvi i tlu kao odrednicama kolektivnog identiteta. Jedino što je kod Ivančića krv postala crv, jer njegove metafore uvijek ciljaju na centar za gadjenje.
4. Da moji senzori verbalne higijeničarke ne registriraju tzv. nepristojne riječi, nego nepristojne stavove.
5. Da su njegova zanovijetanja uvijek principijelne prirode, jer on ”kritički razmatra i hrvatski državno-crkveni vođovod, i to znatno učestalije nego onaj srpski”.

Romanca pod fornixom: Odrgovor na točku 2:

Potpuno mi je nejasno odakle mu poriv da Kasapovićku i mene spoji u seksualnom aktu. Gdje uzima pravo da u javnosti, iz jednog političkog tjednika, opisuje hipotetske slike dviju žena u bludnom stisku u nekoj prljavoj kanalizaciji? S muškim pravom nasilnika? S pravom malog Robija koji se kukavički sakrio u srpsko dvorište i sad zna da mu niko ne može ništa jer ga brani manjinski princip? Zato što svoje neprijatelje i inače zamišlja u metaforama fornikacije?     

I u crvotočnom tekstu on kaže da su uvredama zasuti (tjednik) ”Novosti i on”. Uvijek gura prvo Novosti, pa sebe, ništa mu se ne smije reći, a da to istovremeno nije napad na Novosti i srpsku manjinu. Za jednog izrazitog individualistu, Ivančić pokazuje zapanjujući refleks da se u kriznim momentima zabije u neko kolektivno ”mi”. Ajme, što ću ja ovako pošten i inokosan, na ”nas” se krenulo! ”Mi” su Novosti, ”mi” je slobodno novinarstvo, ”mi” je izmučena srpska manjina, koju eto napadaju ”i hrvatski i srpski nacionalisti u bratskom zagrljaju”. Pardon, sestrinsko-lezbijskom.     

Ivančić bi naravno mogao i znao da bude grub i bez posezanja za fiziološko-seksualno-fekalnim metaforama. E da, ali tada ne bi zadovoljio svoje wet dreams/feuchte Träume, prevedeno na naša oba jezika, svoju prljavu maštu.

Visceralne izlučevine imaju tako veliki udeo u simboličkim formama kojima se služi u pisanju, da je u tome teško previdjeti sustav. Drugačije si ne mogu objasniti zašto se on stalno, evo već 31 godinu kako sam evocira, kreće u istim mokrim metaforama i to prodaje kao dobar stil prosvjetitelja. Perzistentnost kojom to radi više je znak voajerizma niskih strasti sastavljog od jednakih količina intrigantnog i odvratnog. Nekome je pokretački motiv u novinarstvu radoznalost – Ivančiću gadjenje. Njegov habitualni moto je ”Gadim se, dakle postojim”.   

Ako je Ivančiću zaista stalo da promatra bakanalija žena preko šezdeset po prljavim rupama, ako su mu takvi semiotski interpretanti preduvjet za sladostrasno gadjenje, molim da nabavi pravi film, pod uvjetom da takav postoji. Ne da zamišlja akterke koje su spojene samo u njegovoj glavi i nigdje drugdje.  

Kad crv popije krv: Odgovor na točku 3

Ivančić, Viktorijanci generalno, vole da otkrivaju toplu vodu svojim čitateljima, kako su nacija, religija, bog i čitav paket simbola koji idu uz njih samo ”društveni konstrukti”. Uvijek me nasmiju. Očito su otkrili teoriju društvenog kontruktivizma, to je dobro. I sama često kod svojih škovacinskih analiza polazim od konstruktivističke paradigme. Najradije ju kombiniram sa fenomenološkom i pragmatičnom, a unutar ove poslednje sa posebno izdašnom metodologijom simboličkog interakcionizma.

Viktorijanci na žalost nisu pročitali do kraja dispozitive društvenog konstruktivizma. Inače bi znali da se on više nigdje ne primjenjuje u čistom obliku, jer vodi ka ekstremnoj relativizaciji i banalnim istinama.

Da li će itko tko vjeruje u boga prestati vjerovati u boga kad mu Viktorijanci objasne da je bog konstrukt? Hoće li itko prestat navijati za Dinamo, kad mu se dokaže da je Dinamo konstrukt? Hoće li neologizam ”Viktorijanci” izići iz medijske uporabe kad Ivančić dokaže da je to samo moj konstrukt?

Problem sa društvenim konstruktima je da oni, kad su jednom već konstruirani i dobro primljeni od velikih grupa, postaju realni objekti koji proizvode vlastitu stvarnost. Oni posjeduju sposobnost trajanja, jer uspjevaju da zahvate u emocije i smisao milijuna za ordo, red stvari. Kao prosvjetitelji-petopozivci, Ivančić i Viktorijanci idu okolo i naučavaju, ne dajte se navuć’ ljudi, sve su vam to socijalni konstrukt! Jeste, slažem se, no svejedno nisu manje realni nego stol u sredini sobe.

Bilo bi pretjerano reći da Ivančić nikad nije u pravu, iako je devedesetih bio više u pravu. Sad se sve to stanjilo, jer tvrdokorno odbija shvatiti koliko su danas politički izazovi drugačiji, dok on i dalje sjedi na operativnim pojmovima antifašizma, fašizma i boljševičkog pogleda na naciju.

Konstrukt nacije je već našao prihvatljiviji modus trajanja, tako što je koncept nacionalnih država/nation states podigao na novu razinu. Kamuflirao se, reklo bi se. Protiv čega se onda Ivančić bori – protiv uzroka, izvedenica ili kamuflaže? I da ih sve ukine, što bi umjesto njih? Svatko svoje bure pa na gradski trg kao Diogen?

Religiju Ivančić vidi u marksističkom tumačenju opijuma za narod, nesvjestan da ima i drugih, kasnijih objašnjenja za vještinu religioznog ”konstrukta” da se prilagodi i traje. Prepotentno bih spomenula teorije Rudolpha Otta, Emila Durkheima ili Williama Jamesa.

U intervjuu za emisiju HRT-a ”Razgovor s razlogom” proljeća 2023, Ivančić primjećuje kako je u nas ”kult radništva zamijenjen kultom vjerništva. Dogodilo se ideološko pokrštavanje radničke klase (…) koja se tome dobrovoljno prepustila.” A što on misli, gdje su te prevrtljive mase bile prije no su ih komunisti 1945. ideološki pokrstili u radnike? Pa u crkvi! Sad su se samo tamo i vratili. Protuargumenat da neki od njih fingiraju vjeru, iako vjerojatno točan, nije pretjerano smislen. I taj je fenomen naime užasno star. Sve antičke religije su bile performativne k’o Marina Abramović – izvodili bi se obredi, recitirale pjesmice, klali ovnovi i volovi, a da unutarnja iskrenost pojedinca uopće nije bila preduvjet za kolektivni identitet.

No za Ivančića se sve dogadja prvi put. Početak je kad se on rodio, a kraja nema. Upravo je taj refleks diktatorsko-emancipatorskog napada on prenio Viktorijancima – da je jedina i dovoljna društvena analiza ta da se preko nepoželjnog izliju kofe dreka i blata. Podrazumijeva se da u takvom rasteru ovakvi kao ja, koji inzistiraju na nijansama, automatski dobivaju etiketu nacionalista, vučićevca i porfirijanca.    

O plemenitosti sirove psovke: Odgovor na točku 4

Ivančić vrlo griješi kad kaže da me prevashodno smetaju njegovi stavovi, a ne ”tzv. nepristojne riječi”. Ne znam što mu treba takvo obrtanje teze. Nikada se ne bih javno oglašavala o njegovim stavovima da dolaze iz privatnog lista. Čemu, s kojim pravom? Ne bih ni sada, da ne dolaze u moru tzv. nepristojnih riječi ravno iz lista srpske manjine, koji po društvenom ugovoru ima i drugih obaveza osim da njega prati u osobnim vendetama.

Tu sam potpuno iskrena. Čitava ova tzv. polemika mi nije draga i nisam rado zašla u tu jakobinsku šikaru. No na njihov napadački, čini se da i ja imam jedan refleks – zaštitnički. Smatram da je svojim bijesom Ivančić dovoljno terorizirao neistomišljenike. To je čovjek koji se bori za demokraciju tako što zavodi male osobne diktature gdje god si uredi stanište.

Ne smetaju meni njegovi stavovi. Smeta mi fiziologija njegovih stavova – oni se naprosto nisu naučili biti stubenrein.

”Ja sam prema svima isti”: Odgovor na točku 5

Gruba laž. To je treći razlog da sam napisala tekst o Viktorijancima. Prvi je opscjeni riječnik, drugi da se on širi iz lista jedne slabe i podijeljene manjine (dobrim dijelom zbog njega i oko njega!), treći da je u proljeće prošle godine pokazao kako on nije prema svima isti. Prema ”vodjovodu” Mile Djukanovića nije imao primjedbi.

Čitav dokazni postupak o tome kako su Ivančić i Viktorijanci pokleknuli pod šarmom balkanskog autoritarca i vodje organiziranog kriminala Mile Djukanovića, nalazi se u mom tekstu iz svibnja. Ivančić sada nije odgovorio ni na jednu stavku odatle, naprotiv, samo je ponavljao da on jednako šamara zastranjivanja u civilnoj religiji i hrvatske i srpske države. To nije sporno. Niko ozbijan ne može proglasiti Ivančića nacionalistom. On je tog momenta, kod Djukanovićevog pada, samo otkrio koliko je u njegovoj navodnoj principijelnosti osobnog i samovoljnog. Pokazao je da on ne reagira na pojave, zbivanja i procese, već, znam da to sad dolazi kao veliko iznenadjenje – na ljude.

Navešću samo jedan primjer njegove hirovitosti, primjer kojeg nema u mom tekstu, jer se dio dogodio kasnije.

Kada je trinaestogodišnji psihopata maja 2023. u beogradskom Ribnikaru pobio deset ljudi, Viktorijanci iz srpskih opozicionih medija, kao i iz Ivančevićevih Novosti (Dežulović, u ekstra-niskom tekstu), ad hoc su podigli čitavu kampanju u kojoj se taj zločin tumačio kao konačni moralni bankrot Vučićeve vlasti. Mali Kecmanović je povukao obarač, točno, tata ga je snabdio oružjem, točno, ali pravi ubojica bi ustvari bio sustav Vučić, a kako u sustavu Vučić postoji samo Vučić, onda osobno Vučić.

Kada je medjutim u kolovozu 2022, dakle samo osam mjeseci ranije, V. Borilović pobio jedanaest ljudi na Cetinju, od toga dvoje djece i njihovu majku, o tome Ivančić i Viktorijanci nisu prozborili ni riječi. Nigdje nisam našla da je bilo tko od njih bilo gdje taj zločin prokomentirao kao moralni bankrot Djukanovićevog režima. Nitko nije rekao ”psihopata Borilović povukao obarač, točno, ali pravi ubojica je sustav Djukanović, štoviše sam Djukanović, zbog kojeg je zemlja ogrezla u oružju, drogi i bezakonju”.

I onda mi Viktorijanci nešto pričaju o principijelnosti.       

Ivan Cingel: O blagodjetima Diogenove politeie

Tekst Cingele sa Lupiga je najdetaljniji do sada teorijski i programatski okvir viktorijanske političke misli. Argumentira nevino otvoreno, da se ja pitam – zašto oni meni prave takve poklone? 

Cingel je izrazito dug, sa razudjenim epizodama nacističkih spaljivanja knjiga i citatima iz Diogenovog bureta, Gebelsovih govora, Nietzscheove ”Vesele znanosti” (aforizam 125) i Sloterdijkove ”Kritik der zynischen Vernunft”. Tako fortifikovano body of proof ima za cilj da neupućenima didaktički objasni da su ”Države-Nacije-Crkve-Identiteti-Simboli-Rat-Himne-Zastave-Grb-Tradicije, pa i Žrtve” samo konstrukti, pa ih treba tretirati s prezirom, kao obsoletne himere, fantome, fetiše, ništavilo i šuplju opnu, te svako malo preko njih izliti koju kofu fekalija umjesto interpunkcije.

Svatko ko tim konstruktima priznaje realni karakter, konkretno ”Kasapović & Knežević i precioza Radanović” podržava ”’zamišljene zajednice’ s ove i one strane rijeke”, čime zavedene uljuljkuje u njihovoj iskrivljenoj ideološkoj svijesti. Ubi ih prejaki simbol, rekao bi Branko Miljković.

Autor koristi moj stariji tekst da civilizatorska dostignuća preokrene u Orwellovoj maniri: Nisu moja pristojnost i uljudjeni diskurs standard javne komunikacije; naprotiv, standard odgovornog društva su Viktorijanske kofe raznih izlučevina. Viktorijanci trgaju šuplje konstrukte u namjeri da poprave svijet, da čovjeka učine boljim, približe pravim istinama, dok mi spadamo u grupu ”propovjednika ničega, fetišista praznine”. Nevjerojatna prepotentnost, kad se pomisli da su Viktorijanci objavili rat nekim višemilenijskim konstuktima, religiji na primjer.

Mirjana Kasapović, generalno, prolazi bolje kod Cingela, jer je barem spremna koristiti ”urinarni rječnik”, pa tim pokazuje da joj stanje svijeta leži na srcu, dok ja milostiva čak niti to.

U tekstu Cingela uspotavlja direktnu vezu izmedju viktorijanskih ideala orda/društvenog reda i političkog nasljedja Diogena zvanog Pas, grčkog filosofa-kiničara iz 4. stoljeća prije Krista. Kiničari bi bili dobri psi, oni koji markiraju iz milja. 

Diogen je umro od psećeg ugriza, to je jedna teorija. Njegov biograf, povjesničar Diogen Laertije iz 3. stoljeće poslije Krista, dakle nekih pola milenija kasnije, prenosi i druge. Da je iz prkosa zaustavio dah i više ga nije pronašao, da se udavio komadom žive hobotnice ili Ljignje, možda od upaljene žuči. A kakav je ideal društvenog uredjenja Diogenes the Dog prije toga zagovarao, najbolje neka objasni neki specijalista za Antiku, jer sam ja pristrana, dodala bih.  

Prijevod potiče iz knjige ”Der Idealstaat” Alexandera Demandta, vodećeg njemačkog specijalista za političke ideje Antike. Dio o Diogenu Demandtova je kompilacija po Laertiju:

”Diogen je sastavio danas izgubljeni spis o državi, jednu ‘politeiu’ u kojoj kao jedini ustav priznaje cjelinu svijeta, a život po prirodi podiže u opći zakon. Medju ljudima je sve dozvoljeno. Nema zakona, nema braka, nema svojine. Novac je nepoželjan ‘jer se majka svakog zla zove pohlepa’. Ako već mora neko sredstvo razmjene, Diogen dopušta izbjeljene kosti i astragale (kosti sitnijih zglobova, obluci, kamenčići i sl, prim. V.K.). Sa novcem je nestao i gradjanski poredak: Nema više ni javnih službi ni počasti, zabranjuju se muzika i geometrija, nema porodice, nema škola, nema vojnika, nema robova, nema nikakvih socijalno relevantnih razlika izmedju spolova – samo više ili manje golih ljudi koji tumaraju okolo, jedu korijenje i drijemaju na suncu. Onako kako kinetski kozmopolitizam negira državu, tako negira i ljudske zakone. Jedina prava sreća leži u anarhiji. Pitanja o najboljoj državi su besmislena, jer kako nijedna moguća država nije ‘najbolja’, najbolje je nemati nikakvu državu.”

Pa lepo. Ponoviću svoje rješenje iz starijeg teksta: Najbolje da Viktorijanci osnuju regionalnu političku partiju i regisitriraju je za izbore po svim nation states bivše Yu. I do sada su pokazivali veliku reformatorsku energiju, a sa ovim Cingelinim tekstom dobijaju jasnu teorijsku platformu i program mjera, čak bi se reklo spremni su preuzeti i neku odgovornost za budući razvoj društva. To je dobro, dokaz da su porasli i kao ljudi i kao psi.

Sastanak kod zagrebačkih ”Five Points”?

Pred kraj Ivančić zaključjuje kako ”zajapurenim damama ionako nije rekao ni deseti dio onog što ih spada, ali ostaje nada da ćemo se uskoro – bude li sreće, zdravlja i Hrvatske – raskusurati do kraja.”

Raskusuravanje do kraja, do istrage vaše ili naše? To sliči pozivu na uličnu tučnjavu, Viktorijanci vs Babe. Bez mene. Ja sam milostiva, ne tučem se, samo ciničarim i nihiličarim.

Ne samo da u jednom javnom mediju, koji se financira iz državnog proračuna, Ivančić dobija legalnu priliku da širi svoje feuchte Träume, nego sad i otvoreno prijeti damama koje su povrijedile njegovu diogensku čast. 

Što on misli tko je on, tabadžija iz srpskog dvorišta?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Odgovor Mirjani Kasapović: O vječnosti i ostalim prolaznim stvarima

> Svi tekstovi ovog autora