novinarstvo s potpisom
Vrijeme je da se pogleda istini u oči – vjerske zajednice s područja bivše Jugoslavije, ako već nisu generatori nacionalizma i nepovjerenja prema drugačijima, barem su njegovi pouzdani lubrikatori.
Takvo stanje je naravno neodrživo, jer se kosi sa samim originalnim načelima koje te iste zajednice zastupaju i misionarski reproduciraju; odnosno imaju ga oduvijek i zauvijek utisnutog u svoj kredo.
Ali postavlja se pitanje, kako je onda moglo do toga doći? Jedan od ključeva ove enigme duboko je povezan s prostorom Balkana, gdje se već devet vjekova ”pripetavaju” tri konfesije, koje su sporim protokom vremena postale i tri jasno definirane kulture i civilizacije – helenska, islamska i latinska.
Ali zašto je ovo važna činjenica? Zato što (relativno) brza pomirba suprotstavljenih zapadnih nacija nakon Drugog svjetskog rata, i njihov odlučan ulazak u zajedničke ekonomsko-političke projekte – ipak ukazuje da pripadnost istom ”civilizacijskom krugu” donekle pojednostavljuje pozitivne procese unutar društva.
Koliko god je ovo teško prihvatiti gordom jugonostalgičaru (kao što jesam), 35 godina promatranja bi trebalo biti dovoljno da se izvuku neki aksiomi iz situacije (bez da se pribjegava konspiracijskim teorijama u kojima nas neki drugi ”zavadiše”). Vedri i optimistični prosvjetiteljski modernizam je bio svjetonazorska perjanica obje Jugoslavije – usprkos diktaturama, jednoumlju i sklonosti autokraciji.
U boljim dekadama 20. stoljeća (kao što su bile, na primjer, sedamdesete) čak je izgledalo da imamo i izvjesni edge u komparaciji s kolektivnim Zapadom. Sigurnost, jednakost i relativan (ako i skroman) prosperitet.
Međutim, važniji od spomenutih značajki, bio je osjećaj (barem prisutan u nekom mainstreamu); da je modernost naših novih, socijalističkih identiteta u cjelini izbrisao odanost starocivilizacijskom krugu iz bližih i daljih prošlosti. A upravo su religijske zajednice bile tu da nas podsjete da nije tako.
Svejedno, postavimo pitanje: zašto bi protestanti i katolici sjeverne Evrope bili uspješniji od ostalih u rješavanju sukoba i posljedica sukoba? Napokon, stoljetni boravak u Jugoslaviji je pokazao da te civilizacije nisu toliko nepomirljivo kulturološki daleko; pogotovo radi uporabe istog/sličnog jezika.
Pa gdje je onda ”zapelo”? Odgovor upravo leži u dubokom i trajnom antagonizmu vjerskih zajednica.
Ekumenski pokret je od kraja 19. stoljeća (njegovog početka) dovoljno ”sazrio” da poznaje neke od plodova mira i razumijevanja… koje smo mi na Balkanu (i istoku Evrope) nesrećom zanemarili.
Tako je jedan rubni fenomen (u društveno-političkom smislu) poslužio Francuzima, Nijemcima i drugima kao zdrava duhovna osnova za rješavanje njihovih potencijalnih međunacionalnih sporova i svađa.
Politička elita Jugoslavije je marginalizacijom vjere kao bitnog društvenog faktora (sasvim usputno) uputila katoličke i pravoslavne građane u pravcu suprotnome od ekumenskog, odnosno, u njihove defanzivne i samodovoljne konfesionalne torove.
A Bratstvo i Jedinstvo svih žitelja YU pretvorila u ispraznu ideološku parolu – umjesto kao intenciju doživljaja drugih osoba ili grupa (bilo klasnih ili nacionalnih) kao sebi bliskih… usprkos drugoj vjeri!
A takvo zajedništvo ne želi poništiti sve razlike, naprotiv, ono ih želi sačuvati kao nešto dragocjeno… kao kontrapunkt i protutežu, kao kontrast teroru monotonog i samodopadnog.
Zanimljivo, ironijom povijesti sada su te iste vjerske zajednice postale baštinici kvazi-komunističke demagogije bivšeg sustava: odbacuju njegov inherentni modernizam i sekularnost of course; ali zato objeručke prigrljuju sklonost aroganciji u prosudbama, nevoljkost i nespremnost za dijalog, osjetljivost na (i najmanju) kritiku i nezajažljivu volju za moći i utjecajem.
U krajnjoj analizi, zajednički civilizacijski korijen (nazivnik) ipak postoji i za zavađene Balkance. On se nalazi u starogrčkoj filozofiji i abrahamovskoj vjerskoj tradiciji. Muslimani i kršćani će imati priliku uvijek iznova otkrivati svoju duboku ukorijenjenost u vrlinama Razboritosti i Gostoprimstva.
Što se katolika i pravoslavnih tiče: vrijeme je odluke došlo za bavljenje ekumenizmom bez zadrški!
Imperativ Ljubavi (koji je otkriven svim kršćanima kroz sveto Evanđelje) mora se iznova protumačiti kao zapovijed ljubavi među drugačijima; gdje otkriće sličnog u nečemu meni stranom, probuđuje osjećaj ushićenja i aktivira nove aspekte sebstva, ali u neočekivanom (mada ne posve nepoznatom) kontekstu.
Na određen način, takav pristup inter-konfesionalnom dijalogu ima sličnosti s početkom 1981. godine, kada je u beogradskom Domu Omladine održana manifestacija ”Pozdrav iz Zagreba”, na kojoj su puna tri dana svirali hrvatski bendovi Prljavo kazalište, Haustor i Film. Nekoliko mjeseci kasnije, u Zagrebu su koncerte pod nazivom ”Pozdrav iz Beograda” održali Idoli, Šarlo akrobata, Električni orgazam.
U plodnoj i kreativnoj izmjeni, zagrebački bendovi su postali ”kult” među mladima u Beogradu i obratno. Ali bez vjere da jedni druge trebamo obogaćivati, ne bi se ni probalo. To su izazovi (pa ako baš hoćete) i rizici ekumenizma, ali shodno tome i njegova nagrada.
U eshatološkom imaginariju, ljubav se ne nameće silom kao rješenje, nego nudi kao Put izbavljenja od sitno-identitetskih interesa. Kozmička transfiguracija nasuprot posvemašnje alijenacije. Birajte…
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.