novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: U povodu preminuća našeg kolumniste Vladimira Pavlinića, u Londonu u nedjelju 25. rujna u 93. godini života, ponavljamo intervju koji je dako kolegi Denisu Derku za Večernji list. Posebnim ćemo se tekstom oprostiti od dragog nam Vladimira. R.I.P.)
Hrvatski novinar, urednik i slikar Vladimir Pavlinić rođen je 5. studenog 1929. godine u Dubrovčanu nedaleko od Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju. U Zagrebu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te Bogoslovni fakultet, a studirao je i slikarstvo. U enciklopedijama se navodi i podatak da je 1953. godine zaređen za svećenika. Bio je supokretač i prvi glavni i odgovorni urednik više nego utjecajnog Glasa Koncila, i to od 1963. pa do 1972. godine. U Glasu Koncila je obavljao i poslove lektora uporno ignorirajući Novosadski dogovor.
Od 1973. živi u Londonu (u koji je doputovao preko Austrije bježeći iz Jugoslavije iz političkih razloga) gdje je bio član uredništva Nove Hrvatske surađujući tako usko i s nedavno preminulim Jakšom Kušanom, jednim od najutjecajnijih hrvatskih političkih emigranata o kojem je objavio odličan i vrlo nadahnut tekst na portalu Autograf.
Pavlinić je pokrenuo i niz drugih emigrantskih glasila, među kojima i Poruku, i to zajedno s Brankom Salajem, Gojkom Borićem i Tihomilom Radjom.
Početkom devedesetih godina Pavlinić se vraća u Hrvatsku, susreće se s Franjom Tuđmanom te postaje glavni urednik tjednika Croatia Monitor i televizijske emisije Treća strana. Objavio je i knjigu “Stil i jezik novinara” koja je bila uvrštena u priručnu literaturu za studente novinarstva na Filozofskom fakultetu. Danas ponovno živi u Londonu kao umirovljenik gdje je ovog lipnja u hrvatskom veleposlanstvu iz ruku veleposlanika Igora Pokaza primio Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića kojim ga je odlikovala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Osim što je publicist i urednik, ali i živa enciklopedija hrvatske politike i novinarstva, Pavlinić se uspješno bavio i književnim prevođenjem te grafičkim dizajnom, a nije zanemario ni slikanje.
Politika se vrlo rano počela baviti Pavlinićem pa je tako 1946. kao sedamnaestogodišnjak zatvoren u Klanjcu i osuđen na četrnaest dana zatvora zbog navodne neprijateljske djelatnosti, dok je na kraju izdržavanja vojnog roka početkom pedesetih godina prošlog stoljeća kažnjen s čak tri godine zatvora zbog neprijateljske propagande i narušavanja borbene moći JNA te izdržao punu kaznu u kaznionicama u Nišu i Staroj Gradiški.
Pavlinić se povremeno javlja u hrvatskom tisku bilo intervjuima, bilo iznimno angažiranim i upućenim tekstovima, no široj javnosti još je uvijek premalo poznat. Vladimir Pavlinić bio je jedan od najbližih suradnika nedavno preminulog Jakše Kušana, novinara, publicista i dugogodišnjeg urednika Nove Hrvatske koja je izlazila trideset i dvije godine u Londonu.
Jakšu Kušana u tekstu napisanom u povodu njegove smrti nazvali ste čovjekom kojem je u slobodi oduzeta riječ. Zbog čega je neovisna Hrvatska tako lako odustala od intelektualca Kušanova ranga?
Jakša Kušan bio je veliko ime hrvatske političke emigracije. U propagandi bivše države njegovo je ime stršalo – kao ime neprijatelja. Pune 32 godine vodio je izvan domovine putem tiskane riječi borbu za slobodnu, demokratsku, modernu hrvatsku državu. Izdavao je Novu Hrvatsku, najraširenije hrvatske novine u svijetu, sve do uspostave hrvatske države.
Kad se 1991. doselio u Hrvatsku, pun nada i planova za nastavak rada u domovini, bio je onemogućen. Sada, nakon tri desetljeća prinudne šutnje, njegov odlazak popraćen je općom šutnjom medija.
Zato sam ga na portalu Autograf, jedinom mjestu gdje se mogu javiti, nazvao čovjekom slobodne riječi kojemu je u slobodi oduzeta riječ. A nije bio jedini. Slično sam govorio i pisao o jednome ušutkavanom i nikad posve ušutkanom iz toga kruga koji je umro prije 17 godina, Tihomilu Rađi.
Franjo Tuđman za vrijeme Jugoslavije tražio je kontakte i usluge od Kušanova kruga. Zašto je nakon dolaska na vlast u Hrvatskoj odustao od Kušana i od njegove vizije Hrvatske?
U Kušanovoj londonskoj “radionici”, u kojoj sam i sam nekoliko godina radio, 70-ih i ranih 80-ih godina pripremali smo, tiskali, širili i organizirali prijevode na strane jezike dokumente s Tuđmanova suđenja, njegove brošure i knjige. Dostavljao nam je to preko tajnih kanala jer je to bilo jedino mjesto vani od kojega je očekivao da to tamo znaju i voljni su raditi.
Zašto Tuđman više nije trebao Kušana kad su se polagali temelji i oblikovala država? Razlog je, najsažetije rečeno, u tome da su Tuđmanu 1990./91. trebali neki drugi, drukčiji ljudi: iz domovine mnogi koji su dotada profesionalno progonili sve hrvatsko, a iz redova političke emigracije oni koji su glavne neprijatelje vidjeli u sunarodnjacima što su zagovarali državu drukčiju od one poražene četrdeset i pete. Saveznike je Tuđman počeo mijenjati već prije. Kad je prema kraju 80-ih godina češće odlazio u inozemstvo, svoj je krug podupiratelja premjestio na “revolucionarne” krugove uglavnom u Kanadi i Australiji.
Kušan je vodio Novu Hrvatsku uvjeren da su nasilne metode hrvatske emigracije jalove i da ih često potenciraju Udbini provokatori. Koliku je cijenu platio zbog takvih stavova?
Taj duh pobornika nasilnih metoda još danas, kao iz nuklearnog otpada, zrači iz “nekrologa” što ga je na portalu Projekt Velebit objavio jedan od neposustalih emigranata revolucionara u Australiji. Piše: “U Zagrebu je preminuo Jakša Kušan. Izdavao je vrlo uspješnu emigrantsku publikaciju Nova Hrvatska koja je svojom politikom ‘demokratskim putem do samostalnosti’ hrvatskoj borbenoj emigraciji nanijela više štete nego sve jugoslavenske novine zajedno…”
Danas, kad našim ljudima vire udbaši iz svakoga grma, zaboravlja se na one prave koji su onih godina operirali iz samih “stožera” bojovnih emigrantskih organizacija te inicirali destruktivne, kompromitirajuće akcije. Neka imena postala su poznata još za Jugoslavije, kad bi se takvi nakon obavljenih zadataka vratili svojim beogradskim poslodavcima po nagradu.
Jedan od najdjelotvornijih agenata provokatora bio je, npr., Miroslav Varoš. Ili među njima najuspješniji ubojica Hrvata u emigraciji – Vinko Sindičić. No najvatreniji borci iz onih dana činjenicu da su te ljude slijepo slijedili u besmislene pothvate neće nikada priznati. Pitate za cijenu koju je Kušan platio zbog protivljenja tim ljudima i takvim metodama. Već sam odgovorio.
Nova Hrvatska bila je mjesečnik pa dvotjednik. Koja je bila tajna njezina dugogodišnjeg opstanka, ali i neovisnosti?
Zasluga za uspjeh Nove Hrvatske, pored mnoštva drugih tiskovina na svim stranama, ide u prvom redu Kušanovoj od početka jasnoj ideji kakva treba postati Hrvatska, k tome njegovoj energiji, izgrađivanju žurnalističke profesionalnosti i izboru suradnika.
Bila je to nekolicina novinara Hrvata s radiopostaja Free Europe i Deutsche Welle kao i dopisnika iz Amerike. U svojoj knjizi “Bitka za Novu Hrvatsku” Jakša Kušan je opisao domišljat šifrirani sistem putem kojega su mu bliske osobe redovito dostavljale pouzdane informacije iz domovine.
Javljali su mu se također s vrlo korisnim prilozima ljudi od ugleda prilikom boravka inozemstvu. Sve je to davalo Novoj Hrvatskoj bitnu prednost pred drugim emigrantskim, većinom stranačkim listovima i glasilima. Bila je neovisna o bilo kojoj stranci i grupaciji, kakve su se u inozemstvu množile, što kao produžeci iz prošlih režima, što nove revolucionarno bojovničke koje su isto dočaravale obnovu prošlosti.
Nov zamah Nova Hrvatska je dobila s prinovom trojice novinara izbjeglica nakon karađorđevskog udara. Bio sam jedan od njih. Godine 1972. formirano je u Londonu istoimeno izdavačko dioničko društvo, uz potporu skupine poslovnih Hrvata. Tako je bilo omogućeno da list od početka 1973. izlazi kao dvotjednik, sve do 1991. Pored pravljenja novina valjalo je organizirati raspačavanje lista širom svijeta, i tu je opet Kušanova energija bila motor uspjeha.
Pridobio je povjerenike za prodaju lista na svim kontinentima, a za čitanost kod velikoga mnoštva “gastarbajtera” najvažnija je bila dostupnost novina na stotinama kioska po gradovima Europe. Sve je to iziskivalo golem administrativni rad nekolicine istih ljudi u londonskoj redakciji koji su pravili novine.
U uredništvu Nove Hrvatske i među njenim suradnicima bile su jako različite osobe u rasponu od Bogdana Radice do Brune Bušića. Tko je od njih na vas ostavio najdublji dojam?
Renomirani stari novinar i publicist Radica iz New Yorka nije redovito pisao, više je zbog svoga svjetskog ugleda simbolički figurirao kao član uredništva. Tako je kasnije pridošlo i ime Mate Meštrovića. U moje vrijeme, nakon 1974., posao pisanja uglavnom je ostao na trojici-četvorici nas u Londonu i trojici jakih vanjskih suradnika; bili su to Gojko Borić iz Njemačke, Tihomil Rađa iz Švicarske i Branko Salaj iz Švedske.
Bruno Bušić, nakon bijega iz Hrvatske 1974., svoj je prvi smještaj našao u uredništvu Nove Hrvatske. Prvo je tu dao zanimljiv velik intervju, potom napisao nekoliko vrijednih priloga. U rutinu “crnčenja” za stolom nije se uklopio, ubrzo su ga ponijele druge ideje i ideali. Povezao se uglavnom s užim zemljacima širom svijeta i profilirao kao vodeći ideolog i organizator “revolucionara”.
On je zamislio i strateški razradio otmicu američkog aviona u rujnu 1976., kojoj je na čelu bio njegov rođak Zvonko Bušić. Kao čovjeka brojnih talenata, velika znanja i radinosti, patriotskog idealizma i optimizma ne mogu dovoljno istaknuti lik dr. Tihomila Rađe. Mi preživjeli uspjeli smo napokon ovih godina izboriti da u rodnome Sinju dobije bistu u parku.
Je li Jakša Kušan s kojim ste surađivali na drugom izdanju njegove memoarske knjige umro razočaran Hrvatskom?
Surađivao sam i na prvom izdanju “Bitke za novu Hrvatsku” prije 18 godina, dok drugo, znatno obogaćeno, koje je zaokupilo posljednje dane njegova života, još čeka na izdavača. U zaključku knjige Kušan govori o “razočaranju od samog početka” nakon povratka 1991.: “Mreža komunističke Udbe i obavještajnih službi promijenila je preko noći strane i pridružila se novoj vlasti. Na taj način nijedan prekršitelj ljudskih prava u prošlom režimu, među njima i notorni zločinci, nije priveden pravdi. Zauzvrat – i za ravnotežu – iz emigracije su u pravilu dovedeni ekstremni elementi, kojima su dane visoke političke, vojne i policijske dužnosti. Na mnogim su se mjestima, rame uz rame, našli bivši udbaši i ‘najveći Hrvati’…. U biti, time je samo potvrđena naša često isticana konstatacija da između komunističkih jednoumnika i nacionalnih ekstremista nikada nije postojala bitna razlika.”
Razumljivo, povratnik s takvim svojeglavim pogledima nije mogao biti dobrodošao u novom zboru graditelja države. Tuđe tijelo i tuđi duh.
Znate li da li je Kušan dobio ikakvo odlikovanje od Hrvatske, barem u vrijeme kada je bio predsjednik Upravnog odbora Matice hrvatske?
Pitanje odlikovanja nikada se nije postavljalo – a i tko bi ga postavio? Sve donedavna kad su svi znakovi ukazivali na Jakšin skori odlazak. Kolega Branko Salaj koji je, zahvaljujući svojim dugim posebnim vezama s Tuđmanom, svakako i kvalifikacijama, bio ministar u njegovoj vladi i veleposlanik zaredom u dvije zemlje, odvažio se napisati Uredu predsjednice prijedlog da se Kušanu dodijeli državno odlikovanje za život posvećen izgradnji demokratske države. Odgovor je dobio u smislu da za to vrijedi samo prijedlog iz neke službene ustanove po određenoj proceduri.
Vama je predsjednik Tuđman na početku vladavine nudio neke važne položaje. Na položajima niste bili, ali ste odradili dosta posla, kao novinarski znalac i osnivač i urednik Glasa Koncila. No danas ne živite u Hrvatskoj, nego u Londonu. Jeste li ponovno emigrant?
U istu sam pučku školu i u istu crkvu u Velikom Trgovišću išao kao Franjo Tuđman, i njegov i moj otac bili su seoski trgovci i zajedno aktivisti Hrvatske seljačke stranke. Kad me je on kao “lancmana” našao kao dio petorke s kojom se u Kölnu sastao pri svome prvom ilegalnom putu u inozemstvo 1977., a i ja sam za putovanje na njegovo ime bio preradio dvije tuđe putovnice, nije me njemu poslije trebalo posebno predstavljati.
Kao predsjednik Socijalističke Republike Hrvatske Tuđman je bio naumio osnovati hrvatsku novinsku agenciju, neovisnu o Tanjugu, i došao mu je prijedlog da bih ja to mogao organizirati. U lipnju 1990. pozvao me iz Londona na razgovor. Nato sam za ministra informiranja Milovana Šibla sastavio kratak plan za početak takve djelatnosti. Još je to bila Jugoslavija i za moje preseljenje u Zagreb nije bilo uvjeta. Ali mi je poslije Šibl kazao kako je prva struktura buduće Hine izvedena prema mojim sugestijama.
U Hrvatsku sam opet došao početkom 1992. te za ministarstvo informiranja pokrenuo tjednik na engleskom jeziku Croatia Monitor i uređivao ga sve dok za nekoliko mjeseci nije ponestalo novaca. Idući moj dolazak bio je 1996., da uređujem TV program “Treća strana medalje”, koji je na OTV-u pokrenuo Tihomil Rađa. Sve dok to za tri mjeseca nije skinuto s programa, po nalogu s Pantovčaka.
Potom sam radio kao novinar i lektor u Goldsteinovu časopisu u boji Tjednik, koji se ugasio nakon dvije godine. Onda se moj krug zatvorio u Hini. Pod novim upraviteljem Brankom Salajem pokrenuo sam i vodio “novinarsku radionicu” za prilagođivanje izvješćivanja normama svjetskih agencija. Sve dok novi glavni urednik, imenovan odozgora, nije otpravio reformatora Salaja. Isti je urednik potom sazvao čitav personal Hine i objavio da Pavliniću ne može dozvoliti uređivanje vijesti na internetu za široku javnost jer bi to mogao raditi na štetu Hrvatske. Tada sam, opet kao “neprijatelj”, otišao u drugu emigraciju, ovaj put šutljivu.
(Intervju izvornoga naslova ”Tuđmanu su ’91 trebali udbaši i oni ‘najveći Hrvati’ koji su bili za državu poraženu 1945.” prenosimo iz Večernjeg lista uz manje intervencije V.P.-a).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.