Zar zaista vjerujete da vaši životi ne vrijede ništa?

Je li ovaj svijet zaista baš toliko glup? – pitao sam na kraju prošlotjedne kolumne. Pitanje je, nažalost, retoričko. Poljska redetaljica Agnieszka Holland, u ovom istom broju Večernjeg lista, na pitanje je li doista u odnosu na ljudski rod pesimistična, odlučno odgovara potvrdno. I odmah potom dodaje: “Ali ja se ne prestajem boriti”. U tome je, naposljetku, snaga i vrijednost naše tvrdoglave i jedinstvene vrste.

Usprkos čitavoj povijesti neučenja iz povijesti stremiti prema dobru i vjerovati, a iz tog vjerovanja onda i djelovati, u mogućnost boljeg, pravednijeg i sretnijeg svijeta.

Prije desetak dana u Zagrebu tema tribine u Srpskom privrednom društvu “Privrednik”, koju vodi novinar Saša Kosanović, bio je Tito. Odnosno, zagrebački Trg maršala Tita. Sudionici su bili Žarko Puhovski, Zlatko Hasanbegović i Tvrtko Jakovina. I ako niste bili tamo, ili ako niste na Youtubeu pogledali snimku, možete pretpostaviti kako je završilo.

Kolega Kosanović zaključio je tribinu riječima: “Složili smo se da se ne slažemo”.

Međutim, tamo je izrečeno, i to nekoliko puta, nešto što se rijetko može čuti ne samo u našoj, nego i svjetskoj javnosti: nijedna država ne vrijedi žrtvovanja nijednog, a kamoli desetaka ili stotina tisuća ljudskih života.

Takav je stav zastupao profesor Puhovski, uporno ponavljajući kako svaki ljudski pothvat, pa tako i stvaranje država, ima svoju cijenu u ljudskim životima, a na svakom je čovjeku da za sebe odgovori da li tu cijenu smatra opravdanom ili ne.

Nažalost, ljudi, pojedinci, nikada nemaju priliku da daju odgovor i na pitanje da li tu cijenu prihvaćaju ili ne, zato što ih nitko ne pita.

Uskoro ćemo vidjeti hoće li Vučić rušiti mitove i hoće li mu Grabar- Kitarović pomoći (…) Sve drugačije komemoracije i proslave samo su održavanje mitova, uzgajanje droge za nova klanja

To, doduše, ne znači da veliki broj ljudi u određenim situacijama ne bi rekao, kao što je to, odgovarajući Puhovskom izjavio Hasanbegović, da neke stvari jednostavno nemaju cijenu.

Hasanbegović, naravno, nije u pravu, jer ljudska cijena svakog djelovanja koje vodi u rat prosta je činjenica koja našim odbijanjem da je priznamo neće prestati postojati. Ali, s druge strane, kao političar i demagog, Hasanbegović je istodobno i u pravu.

U pravu je u onolikoj mjeri koliko su ljudi doista spremni, u određenom trenutku i na određenom komadiću ove naše Zemlje, složiti se s time da nešto, na primjer stvaranje ili obrana države, nema cijenu.

To cijenu ne ukida, ali ljude dovodi u stanje da o njoj ne razmišljaju ili da su je spremni platiti, ne samo tuđim, nego i vlastitim životom.

Na taj se način kaže da je nešto, a u tom konkretnom razgovoru to je bila hrvatska država, neprocjenjivo vrijedno i da su životi uništeni za tu vrijednost neznatna cijena.

E sad, zar su ljudi baš toliko glupi da slijede i izvršavaju naređenja nekog tko im kaže da njihovi životi ne vrijede ništa?

Recimo da ipak nisu.

Onaj tko ih želi uvjeriti i prevariti mora se ipak malo potruditi. Tu nastupa demagogija i mitologizacija zemlje, krvi i smrti.

Kolega Kosanović zaključio je tribinu riječima: “Složili smo se da se ne slažemo”. Međutim, tamo je izrečeno, i to nekoliko puta, nešto što se rijetko može čuti ne samo u našoj, nego i svjetskoj javnosti: nijedna država ne vrijedi žrtvovanja nijednog, a kamoli desetaka ili stotina tisuća ljudskih života

Generali i političari koji im zadaju ciljeve, po prirodi svog zanata, računovođe su smrti. Kao što poduzetnik mora izračunati ulaganja i moguće gubitke, tako i oni koji vode ratove, bez obzira jesu li ih pokrenuli ili su na sudjelovanje u njima primorani, moraju računati s ljudskim gubicima.

Kada bi svaku tu proračunatu smrt zamišljali pojedinačno i vidjeli pred sobom ljudska tijela koje paraju meci, raznose bombe, kolju noževi ili guta vatra, kada bi vidjeli unaprijed rasprsnute lubanje, prosute mozgove i crijeva, otkinute udove i neizmjerne boli i patnje koje uz to idu, to bi im bilo nepodnošljivo, osim ako su rođeni sadisti.

Još nepodnošljivije za osobu s barem imalo ljudske sućuti bilo bi zamišljati ta raskomadana tijela kao ljudske osobe pune mogućnosti, talenata, nada i snova o sreći, ljubavi i miru, kao nečije sinove i kćeri, braću i sestre, očeve i majke.

I onima koji u smrt šalju, i onima koji u smrt odlaze, kao anestezija koja otupljuje savjest i strah služe mitovi o časti, junaštvu i slavi.

A kad ratovi prođu, preživjeli u to bešćutno kolo uvode leševe i kosture ubijenih i poginulih.

Krene natjecanje i licitacija vlastitim žrtvama i tuđim zločinima.

Naposljetku, raspiruje se sućut koja je u pripremanju svakog rata biva amputirana. Tamo gdje se bodrilo na odlazak u klanje i časnu i slavnu smrt, odjednom se raspiruje sažaljenje, naricanje nad žrtvama, i to svojima, i zgražanje nad “usput” počinjenim zločinima, naravno, njihovima.

Nakon vremena rata u kojem se ubijanje ne samo ozakonjuje, nego i uzdiže do časne i najviše dužnosti, nastupi ponovo vrijeme u kojem važe moralne norme, zakoni i vrijednost svakog ljudskog života kao najveće bogatstvo.

Ali, ograničeno. Sućut za naše, mržnja za njihove. Naša nevinost, njihova krivnja. Naša slava i čast, njihova sramota i beščašće. Naši junaci, njihovi zločinci.

Navijačko skandiranje Ratku Mladiću na beogradskom stadionu upravo na godišnjicu srebreničkog genocidnog zločina nije nikakva anomalija, nego izravna posljedica sustavnog mitologiziranja.

S druge strane, lelek srebreničkih majki nažalost itekako dobro dođe bošnjačkim političkim mistifikatorima kao argument potpune vlastite nedužnosti, onima po kojima je obraz bošnjačkog naroda i političkog vodstva u ratnom vremenu snježno bijel poput platna u koja su umotana tijela srebreničkih žrtava.

Hasanbegović, naravno, nije u pravu, jer ljudska cijena svakog djelovanja koje vodi u rat prosta je činjenica koja našim odbijanjem da je priznamo neće prestati postojati. Ali, s druge strane, kao političar i demagog, Hasanbegović je istodobno i u pravu

Još uvijek neotkriveni i neotkopani grobovi žrtava za takve su prodavače mitova, na svim stranama, zlatni rudnik.

Aleksandar Vučić nedavno je održao veliki govor o potrebi rušenja takvih mitova. Bliži se 5. kolovoza. Prijašnjih se godina nije suzdržavao u oplakivanju tragedije Srba u Hrvatskoj, bez spominjanja vlastite krivnje u njoj.

Hrvatska je predsjednica izjavila da u Vučiću napokon ima ozbiljnog sugovornika. Vidjet ćemo ove godine hoće li Vučić doista početi rušiti mitove i hoće li mu hrvatska predsjednica u tome pomoći i hoćemo li doći korak bliže zajedničkoj sućuti za sve žrtve i kajanja za sve, a u prvom redu vlastite zločine.

Sve drugačije komemoracije i proslave samo su održavanje mitova, uzgajanje droge za nova klanja.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora