Zdravko Grebo (1947. – 2019.)

Dragi Zdravko,

da je bilo neke pravde, i da je nebo htjelo da ovo bude normalna zemlja – da u njoj ne žive roditelji koji biraju one što u njihovoj djeci vide samo topovsko meso, pa djeca kad porastu pobjegnu u svijet – Ti bi jednom bio njen predsjednik.

Znam, znam i intonaciju i pogled, da provjeriš da te ne ”palim”, i kako bi odmahnuo rukom na takav prijedlog, ali u mojim projekcijama za idealne političke scenarije za BiH, ti si bio ta figura.

Možda romantiziram, ali za moj hatar, ti si trebao biti Taj: neki privatni Vaclav Havel, Janez Drnovšek, Willy Brandt, pomiritelj različitih svjetonazora i koncepata. Kojeg su ljudi sa svih strana političkog spektra uvažavali, i mogli biti sigurni da će raditi za dobro svih.

Ti si i bio taj, o tome govore puni novinski stupci, oproštaji na društvenim mrežama, portali…

No, ova sredina nije bila – To. A to je paradoks rađanja velikih ljudi u malih sredinama. Mi nismo spremni pokazati pažnju osim u potrebi, ni ljubav, osim u žaljenju. Mi smo mali, i jadni i tvoj odlazak nas ostavlja još manje i jadnije.

Mi, dakle, nismo (bili) te sreće da nas vodi neko takav: jer, ovi što su nas pretvorili u ovo što smo sad, oni nemaju svjetonazor, oni samo imaju refleks za grabež, što bi rekao tvoj drug Johnny Štulić, koji te je onako prozivao u onom dokumentarcu, u vrijeme kad smo mi mladi novinari pokušavali naći neku intelektualnu krošnju pod koju bi se eventualno mogli sakriti od katastrofe koju smo svi osjećali, ali sebi nismo smjeli priznati da će doći

Mi, dakle, nismo (bili) te sreće da nas vodi neko takav: jer, ovi što su nas pretvorili u ovo što smo sad, oni nemaju svjetonazor, oni samo imaju refleks za grabež, što bi rekao tvoj drug Johnny Štulić, koji te je onako prozivao u onom dokumentarcu, u vrijeme kad smo mi mladi novinari pokušavali naći neku intelektualnu krošnju pod koju bi se eventualno mogli sakriti od katastrofe koju smo svi osjećali, ali sebi nismo smjeli priznati da će doći.

Ta krošnja si bio ti, Zdravko: teško je u ovakvim situacijama govoriti o drugima, ali znam da si onima iz moje generacije, a među njima su sada ugledni pisci, advokati, političari i pjesnici pokazao put.

Kad smo postali bliski, stigao je rat i u njemu si ponovo pokazao svoje pravo lice. Walter Benjamin, jedna od onih sjajnih figura 20. stoljeća koji su znali da čovjekov život vrijedi onoliko koliko se spreman suprotstaviti sili i nepravdi napisao je da je konstantna sudbina onoga ko ima karakter.

U tvom slučaju je to od početka bilo tako: ući u studentske demonstracije 1968. značilo je izaći iz začaranog kruga konformizma i netalasanja. Kao, valjda, jedini čovjek koji je uz Koču Popovića dao ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije ti si znao da je vrijednost uvjerenja, taj antički imperativ, jači od lovora slave i priznanja izvana.

Kao neko ko je upravljao milionskim budžetima, štedio si samo na osobnim troškovima. Najveći postotak ljudi bi se u situacijama u kojima si se nalazio jednostavno okoristio, a ti si samo tražio da nemaš nikakve protekcije ili beneficije.

Ti si “samo” radio ono što si morao, a ovo vrijeme – a biće da nijedno vrijeme ne voli proroke u vlastitom selu – to nije moglo razumjeti.

Znao si, duboko u sebi, da je ljubav koju si dobivao i širio veća od bilo kakve materijalne dobiti, od bilo kakve slave.

Put kojim si išao bio je teži, ali svjetliji, neizvjesniji ali širi.

Umjesto uskosti imanja, izabrao si širinu saznanja, umjesto grča sakupljanja izabrao si naizglednu opuštenost dijeljenja, i ako se tako u ovom trenutku smije govoriti, i nama si uz svjetlo puta, dao i iluziju da se može tako. Odnosno, da je jedino tako moguće.

Boro je dobro rekao, Boro skoro uvijek najbolje kaže: “od Grada je odvaljen jedan veliki komad.” Naš se svijet smanjio i zato nam odlasci tako teško padaju. Blizu su nam, i zato je i jedino dobro i pravo što nam ne bi dozvolio da ni nad tvojom otvorenom humkom stanemo i eventualno zaplačemo.

Kad smo postali bliski, stigao je rat i u njemu si ponovo pokazao svoje pravo lice. Walter Benjamin, jedna od onih sjajnih figura 20. stoljeća koji su znali da čovjekov život vrijedi onoliko koliko se spreman suprotstaviti sili i nepravdi napisao je da je konstantna sudbina onoga ko ima karakter

Da bi nam, mostarski odrješito i sarajevski nemilosrdno odrezao da ako ne možemo bez tebe – odmah propadnemo, ali u ovom trenutku, prosto, ne možemo misliti da bez tebe ikako i ikada možemo biti jači.

Imati Tebe na svojoj strani, značilo je biti sigurniji, značilo je da nikako nismo na pogrešnoj strani, i da nikada nećemo posustati u objektivnoj procjeni sebe ili kritici društva u kojem jesmo. Baš kao kad u sportu, na terenu imaš jednog velikog igrača, za kojeg znaš da u svakom trenutku može ispraviti sve pogreške ostalih.

Ti i ja smo, Zdravko, imali barem jednu zajedničku ljubav. To je onaj protjerani, uništavani, sa svog stadiona izbačeni i sada ponovo uspravljeni fudbalski klub iz Mostara, koji je u najvećoj mjeri metafora naših života. Velež.

Onaj tim koji je uvijek igrao najljepše, ali nije bio prvak, onaj koji je činio ljudima da se osjećaju bolje, ali nije puno puta našao svoje ime na spisku pobjednika. Ali, ono što nam niko ne može uzeti jeste da nikada nismo bili bahati poput naših protivnika: da smo pobjeđivali lepršavo, a gubili dostojanstveno i onda kad su nas htjeli zgaziti. I da smo, kad su je svi odbacili, mi ostali s petokrakom na grudima. I u srcima.

Laku noć, Grebo. Odnio sam Draganu Shine on, you crazy diamond, Floydove koji su za ratnih dana kao špica tvoje emisije ostavljali ljude u nadi da će sve zlo jednom završiti, i da ćemo se opet negdje sresti. Na tribini, u kafani, na svim onim mjestima gdje smo se smijali dok smo bili živi.

I, hvala ti. Za sve. Ima za šta.

(Prenosimo s portala Radio Sarajevo).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora