Željka i Boris Rogić – zaljubljenici u obojenu svjetlost

Ovo je tekst o čudesnoj monografiji – ”OBOJENA SVJETLOST” – koja slavi jedan sasvim izniman i rijedak umjetnički rad, koji je pak sasvim slučajno – rođenjem i izborom vinovnika ove profesije – zaživio u Rijeci. Pritom, ni grad ni njegovi stanovnici nisu nikad ni približno bili niti postali svjesni o kakvom se raritetu radi.

U Atelieru Rogić, naime, Željka i Boris Rogić, od osamdesetih godina 20. stoljeća izrađuju replike Tiffanyjevih svjetiljki, što je na našem meridijanu sklonom brzoj zaradi i površnom pristupu – ravno čudu.

U prvom redu zato što je sve što nosi ime Tiffany, zaštićeno raznim propisima i pravilima zakonske snage, pa je riječki par likovnih umjetnika najprije prošao temeljito i skupo obrazovanje na elitnoj školi Tiffany u Zurichu gdje su stekli licencu za bavljenje ovom primijenjenom umjetnošću, a njihova je obaveza bila i pridržavanje originalnih materijala.

U SAD-u i dalje postoje manufakturne topionice koje rade bezbroj boja i nijansi stakla, a na isporuku nekih boja i struktura čeka se i po godinu dana. Jer, samo nadahnuti, umjetnički izbori boja i nijansi dat će onu čarobnu atmosferu koja priča priču… o vremenu s početka dvadesetog stoljeća i o secesijskom stilu koji je jedna od prvih etapa u stvaranju moderne umjetnosti.

Ne želim širiti temu zanatskim dijelom ovog nevjerojatno zahtjevnog umjetničkog stvaranja, jer je priprema – izrada postolja i kalupa – na koje će se postavljati izrezani komadići stakla bila ne samo obvezujuća već i na ovom prostoru sasvim nepoznata.

Samo netko potpuno posvećen ideji izrade Tiffanyjevih svjetiljki, kao što je to bio Boris Rogić, mogao je u Rijeci pronaći zadnje majstore tada još zaposlene u brodogradilištima, koji su u drvu istokarili kalupe za buduće svjetiljke, dakako po njegovim nacrtima.

Tek kad u naravi vidite te savršene, drvene polusfere, postanete svjesni kako bi to danas bilo nemoguće izraditi. Ljudi koji su to mogli – više ne postoje.

Kao što ne postoje ljudi koji bi – nastavili posao bračnog para Rogić…

Čini se čudnim da u jednom gradu kao što je Rijeka, gdje desetljećima djeluje studij primijenjene umjetnosti koji odnedavno ima i kolegij Staklo, ni jedan profesor i ni jedan student nije nikada zavirio u Atelier Rogić, iako je njihova djelatnost davno nadrasla Tiffanyjeve replike i vinula se prema raznim drugim temama, posebice vezanim uz hrvatsku povijest.

Nevjerojatno ali istinito!

Još je nevjerojatnije da grad Rijeka ovu iznimno atraktivnu djelatnost nije pretvorio u svoj brand!

Doduše, u 2020. godini bračnom paru Rogić dodijeljena je Zlatna plaketa – grb Grada Rijeke, ali u programu Europske prijestolnice kulture – Atelier Rogić nije našao svoje mjesto.

Ali kao što nisu bili obeshrabreni skromnim financijskim dosezima svog cjeloživotnog umjetničkog rada, Boris i Željka Rogić – zaljubljenici u obojenu svjetlost – nastavili su otvarati nova poglavlja.

Njihove su svjetiljke zadobile originalni pečat uvođenjem geometrijskih motiva i pleterne ornamentike, a potom su obogatili paletu svojih artefakata izrađujući (staklenom fuzijom) glagoljska slova i znakove.

Taj originalni pristup, koji je mogao (a nije) biti pravi alarm i okidač za originalni suvenir našem rastućem turizmu, Željki i Borisu Rogiću otvorio je, međutim, vrata izlaganju u renomiranim muzejskim i javnim prostorima.

Glagoljica je, konkretno, dugo bila na uvidu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a svoje su umjetničke predmete i svjetiljke izlagali u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, Muzeju Mimara u Zagrebu, Muzeju grada Rijeke, Klovićevim dvorima u Zagrebu, Muzeju Poreštine, Muzeju antičkog stakla u Zadru i na brojnim izložbama u manjim prostorima diljem zemlje.

U katalozima izložbi o umjetničkim dosezima objekata i predmeta Željke i Borisa Rogića pisali su najistaknutiji povjesničari umjetnosti – Josip Depolo, Darko Glavan, Josip Bratulić, Anica Nazor, Lada Ratković-Bukovčan, Branka Hlevnjak, Feđa Vukić, Nataša Šegota Lah, Jasna Galjer, Dunja Seiter-Šverko, Velid Đekić, što jest i potvrda vrijednosti njihova rada s umjetničkog aspekta.

Ali ni Tiffany ni hrvatska povijest u staklenoj fuziji nisu bili dovoljni da Atelier Rogić opstane na svojoj lokaciji u Užarskoj 15B i nakon umirovljenja dvoje samostalnih umjetnika koji su ga pokrenuli.

U tekstu ”S i bez Ateliera Rogić – Rijeka nije isti grad”, o zatvaranju Ateliera Velid Đekić piše: ”… Atelier Rogić činio je Rijeku mjestom koje zna što su standardi i koji je Rijeci pomogao predstavljati se sredinom uzorna kulturna lica i urbanog ozračja. Živjeti u Rijeci koja ima Atelier Rogić i Rijeci koja nema Atelier Rogić – ne znači živjeti u istom gradu.

Zatvaranjem Ateliera sustiglo nas je prokletstvo perfekta. Ono kaže da bi se odlazak dalo kako-tako izdržati kada bi mu bilo dostojne zamjene, ali nje nema. Sudeći prema ušminkanim, bezličnim trash food pajzlovima koji kanceroznom gestom preuzimaju gradsko središte (čitaj Korzo) riječ Tiffany u Rijeci ne treba postojati, a s njom ni cijeli niz drugih riječi koje bi svjedočile o pripadnosti nekom boljem, zrelijem, ako hoćete i plemenitijem civilizacijskom krugu.

… Sedamnaest godina djelovanja Ateliera Rogić u Užarskoj zato se ne može mjeriti redovnim aršinom. Priča o njemu priča je o nama koji u gradu na Rječini nešto želimo biti ili ne želimo.”

Ni kad je – nakon 35 godina rada i 17 godina djelovanja kao otvoreni atelier Rogić – u starom riječkom gradu prestao svijetliti njihov izlog, to Boris Rogić nije doživljavao završenom pričom.

Budući da pokušaji prenošenja stečenih znanja i prakse nisu uspjeli, on je želio, nakon svega – ostaviti pisani trag.

Tako je nastala velika, dvojezična monografija – ”Obojena svjetlost” – tiskana u vlastitom izdanju (na hrvatskom i engleskom jeziku).

Umjetnički par Rogić nadao se da će barem sad – kad je sve okupljeno na jednom mjestu, u reprezentativnoj knjizi od tri stotine i pedeset stranica – Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija pokazati zanimanje i otkupiti dio knjiga kao suvenir ili poklon svojim gostima.

Monografija ”Obojena svjetlost” dostavljena čelnim ljudima Grada i Županije– nije polučila nikakvu reakciju. Čak ni telefonsku zahvalu…

A radi se o izdanju koje prvoklasnim fotografijama i iznimnim tekstovima opisuje razvoj Ateliera Rogić, koji je od repliciranja Tiffanyjevih svjetiljki došao do originalnih svjetlećih objekata.

I sama knjiga je – umjetničko djelo! Opremljena s toliko ljubavi, pažnje i stila, izaziva uzbuđenje jer je svaka fotografija savršena i nije samo tu kao ilustracija predmeta. Gledajući fotografije čini nam se kao da smo u prostoru u kojem se lampa nalazi… osjećamo svjetlost i ozračje koje ona stvara…

U knjizi su prikazani ne samo svi svjetleći objekti i vitraji koje su izradili Željka i Boris Rogić, već i faze rada u ateljeu, uz popratne tekstove Borisa Rogića, koji je i autor ovog sjajnog fotografskog opusa.

Nitko to drugi ne bi mogao ni biti, s obzirom na gotovo četiri desetljeća kroz koja su razvijali svoju umjetničku djelatnost. Samo netko stalno prisutan – mogao je sve to zabilježiti.

Pažnja kojom je priređena atmosfera u kojoj će svjetiljke najbolje izgledati, izabrana podloga na kojoj će lumino objekti zasjati na pravi način, rezultirala je stilski i tehnički ujednačenim slikovnim materijalom, koji ilustrira misterij Tiffanyja… unutar kojeg su Željka i Boris Rogić našli inspiraciju za vlastite originalne iskorake.

Kad je monografija stigla u Rijeku, pokazale su se sve ”čari” samizdata. Niti jedna knjižara u gradu ne želi primiti knjigu, a nakon godinu dana, pregovora i razgovora ipak je osvanula u velikom izlogu knjižare ”Hoću knjigu”, u Toweru.

Ipak, za interes javnosti, potrebno je više od jednog primjerka u izlogu.

Ali za primjenu ”Uredbe o deforestaciji i degradaciji šuma” – dovoljan je i taj jedan primjerak u knjižari!

Naime, ”Hoću knjigu”, kao distributer, obavijestio je Borisa Rogića kao izdavača knjige da je njegov proizvod, točnije monografija ”Obojena svjetlost”, ulaskom u knjižaru izišla na europsko tržište na kojem vrijedi uredba o zaštiti šuma. Knjiga kao proizvod od papira uzrokuje deforestaciju i degradaciju šuma, pa se od izdavača traži da hitno, do 1. prosinca 2024. godine dostavi dokaze da to nije tako…

Iako je uredba na snazi od lipnja 2023. godine, ona će se početi primjenjivati od 30. prosinca 2025., što ostavlja dovoljno vremena Borisu Rogiću, da povuče knjigu iz izloga i knjižare…

Kako ipak ne bi ostala skrivena od očiju javnosti, Željka i Boris Rogić objavili su svoju monografiju online – možete ju naći na adresi atelierrogic.hr/monografija/– kao još jedan korak ususret poklonicima lijepe knjige i primijenjene umjetnosti…

Na internetu je knjiga polučila daleko veće zanimanje nego su to autori očekivali: putem C panela koji prati otvaranje sajta s monografijom, vidljiva je svakodnevna dinamika pregleda monografije, kao i država iz koje dolazi čitatelj.

Zainteresirani za ”Obojenu svjetlost”, osim iz Europske unije, dolaze iz SAD-a, Kanade, Vijetnama, Ukrajine, Kine, Švicarske; zanimljiv je porast pregleda ostvaren u kolovozu ove godine i od tada stalno raste, da bi prošlog mjeseca, u studenom, zabilježio 388 otvaranja.

To Željki i Borisu Rogiću daje nadu da možda negdje u svijetu ipak postoji osoba koja bi bila zainteresirana da nastavi gdje su oni stali. Spremni su ne samo prenijeti svoje znanje na mlađu generaciju već i prepustiti joj pravo na fotodokumentaciju.

U međuvremenu, knjiga se može kupiti u Rijeci, a na zadnjoj strani monografije otisnuta je i cijena – 35 eura.

Uspjeh ili poraz?

Rekla bih – i jedno i drugo.

Uspjeh, jer se radi o rijetkom umjetničkom i zanatskom dosegu koji su ostvarili Željka i Boris Rogić na području stakla kojim su se cijelog života bavili i koji je ukoričen u sjajnu monografiju kao svjedočanstvo koje ostaje…

Poraz, jer ti dosezi nisu adekvatno valorizirani niti iskorišteni u smislu brendiranja još jedne riječke posebnosti.

Jer, njihov otvoreni atelier je bio posebnost, a svjetlosni objekti i vitraji – u sakralnim i svjetovnim prostorima – ostaju trajnom vrijednosti.

Žalosno je da Atelier Rogić nema svoje mjesto u fundusu Muzeja grada Rijeke, iako je tom muzeju – u kojem je imao dvije iznimno posjećene izložbe – donirao postamente i namještaj koji je bio autorski rad slovenskog arhitekta Pavela Žnidaršića (namještaj je, nažalost, u međuvremenu stradao u poplavi muzeja…).

Ostaju činjenice da su Željka i Boris Rogić, kao članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, priredili desetak izložaba u muzejskim prostorima Hrvatske i Slovenije, snoseći sami i sve troškove izlaganja. Kao što su sami financirali i raskošnu, dvojezičnu monografiju, koja danas nije predmet zanimanja odjela za kulturu ni Grada Rijeke ni Primorsko goranske županije.

A ne tako davno, 2020. godine, Rijeka je bila Europska prijestolnica kulture!

Barem je nosila titulu…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora