autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Romani – priče o nama

AUTOR: Željko Ivanković / 07.05.2014.

Bio je Sajam knjiga u Sarajevu, a kao da i nije bio. Zapravo to uvijek i ponajviše bude, izuzmu li se rijetke iznimke, sajam trgovaca knjigom i sezonska rasprodaja knjiga. No, svejedno, sa Sajma sam se vratio samo s dvije knjige. Obje su mi i u vidni prostor ušle kao novost. Jednom me je počastio izdavač (Dan Fesperman: ”Laž u tami”, Mi, Sarajevo – Wien, 2003.), a drugom sam sâm sebe počastio (Amin Maalouf: ”Dezorijentisani”, Laguna, Beograd, 2013.). I premda je, kao što je vidljivo, između objavljivanja ove dvije knjige prošlo cijelo desetljeće, prva mi je jednako nova i nepoznata kao i ova druga, netom objavljena.

Ono, međutim, što nije vidljivo, a što postane vidljivo tek nakon čitanja, je to da su obje knjige, oba romana priče o BiH ili barem i o BiH. Prva je to i doslovce. Autor joj je Dan Fesperman, novinar Baltimore Suna, koji je za vrijeme naših ratova iz devedesetih bio dopisnikom iz regije, pa mu je stvarnost naših ratova bila sjajan poticaj za krimi-priču utemeljenu u bosanskohercegovački rat i opkoljeno Sarajevo. O, kamo puste sreće, pomisli čitatelj, da je ta priča samo imaginirala krimogenu stvarnost opkoljenog Sarajeva.

Ono, međutim, što nije vidljivo, a što postane vidljivo tek nakon čitanja, je to da su obje knjige, oba romana priče o BiH ili barem i o BiH. Prva je to i doslovce. Autor joj je Dan Fesperman, novinar Baltimore Suna, koji je za vrijeme naših ratova iz devedesetih bio dopisnikom iz regije, pa mu je stvarnost naših ratova bila sjajan poticaj za krimi-priču utemeljenu u bosanskohercegovački rat i opkoljeno Sarajevo

Druga je priča, kao i sve Maaloufove uostalom, utemeljena u njegov Levant, a, gle, pritom nipošto manje nije i bosanskohercegovačka, koliko god mu, vjerojatno, naš prostor bio dalek i nerazumljiv baš onoliko koliko i prosječnom Francuzu bilo koja od njegovih priča s Levanta.

Meni, pak, čisto na asocijativnom planu, priča ”Dezorijentisani” svoju suvremenost i aktualnost, evo – svoju univerzalnost, upravo potvrđuje na nevjerojatno podatnoj aplikatibilnosti u naš suvremeni bosanskohercegovački milieu.

Mogao sam ovaj tekst ilustrirati citatima iz jedne i druge knjige i na kraju postaviti kviz-pitanje iz koje su jedni, a iz koje drugi citati i posve sam siguran da bih izazvao pravu pomutnju među čitateljima. No, evo ovdje ipak samo nekolicina citata iz Maaloufa iz kojih ćete moći iščitati ne samo suvremenu stvarnost njegova Libanona ili moje BiH nego i mnogih sličnih sredina u kojima se živi snažna društvena (ratno/poratna) turbulencija i posvemašnja identitarna kriza, svejedno koliko one bile autohtone ili izvana inducirane.

Kad Maaloufov junak/pripovjedač kritički govori o stanju u svome društvu, u svojoj državi, proglašavaju ga ‘‘gordim, čak i netolerantnim“, a on se, jasno kritički distanciran, pita: ‘‘Je li gordost hteti da tvoja zemlja postane manje arhaična, manje korumpirana i manje nasilna? Je li gordost ili netolerantnost ne hteti da se zadovoljiš prividnom demokratijom ili jednim isprekidanim građanskim mirom?“

Osim što time junak sebe kvalificira kao ‘‘neprestano različitog, slabo uklopljenog“ ukazuje i na ono što u BiH na određeni način svi ‘‘manjinci“ žive kao ozbiljan problem, tj. društvenu diskvalifikaciju ‘‘moje ime, moj pogled, moje držanje, moj akcent, moje stvarne ili pretpostavljene pripadnosti“…

Osim što time junak sebe kvalificira kao ‘‘neprestano različitog, slabo uklopljenog“ ukazuje i na ono što u BiH na određeni način svi ‘‘manjinci“ žive kao ozbiljan problem, tj. društvenu diskvalifikaciju ‘‘moje ime, moj pogled, moje držanje, moj akcent, moje stvarne ili pretpostavljene pripadnosti“…

Da, autor itekako u sve to uključuje rat, rat koji se dogodio/događao u njegovu dijelu svijeta, ali je li doista rat razlog i opravdanje za sve, ona dijelnica do koje i od koje se mjeri vrijeme. No, nije nezanimljivo Maaloufovim očima mjeriti i naš prostor, pa makar i samo fragmentarno, partikularno. ‘‘Tačno je da se, u međuvremenu, dogodio rat. Da njega nije bilo, vreme bi nastavilo da protiče sa onom istom osmanlijskom sporošću…“ No, neke su od njegovih romanesknih situacija gotovo pa posve ‘‘naše“. ‘‘Ono što me dovodi do očajanja, to je ovaj današnji običaj da religiju uvodimo svuda, i da sve opravdavamo njome. (…)

”Trpamo je i gde treba i gde ne treba, i verujemo da joj služimo, a zapravo je stavljamo u službu svojih sopstvenih ambicija, ili sopstvenih hirova“, reći će pisac kao da prepisuje našu situaciju, ne prezajući pritom uspoređivati, tj. ‘‘braniti“ Zapad od tih (ne)kritički raspoloženih novovjernika, neofita: ‘‘Zapad je taj koji je verujući, čak i u laicizmu, i Zapad je taj koji je religiozan, čak i u ateizmu. Ovde, na Levantu, ne bavimo se verovanjima, nego pripadnostima. Naše veroispovesti su plemena, naša religiozna revnost jeste jedan oblik nacionalizma…“ Umjesto Levanta stavimo neko od naših zemljopisnih imena/određenja i eto nas u samom središtu i naše priče.

A i neke od vlastitih poznanika pripovjedač/glavni junak identificirat će tako da imamo dojam kao da piše o našoj, ovdje pak bh. stvarnosti:

‘‘Nosi bradu“, nastavi ona kao da ga nije čula, ‘‘i govori sve što ide uz nju…“

‘‘Nazadan je?“

‘‘Nazadniji od kakvog talibana, a radikalniji od kakvog Crvenog Kmera! Sve u isti mah!“

‘‘Zapad je taj koji je verujući, čak i u laicizmu, i Zapad je taj koji je religiozan, čak i u ateizmu. Ovde, na Levantu, ne bavimo se verovanjima, nego pripadnostima…”

I ništa drukčije nije ni s razmišljanjima naše tipične viktimološko-mazohistički profilirane ‘‘žrtve“. Autor nam daje njezin intelektualno-mentalni profil: ‘‘Hteo je samo da prihvatim da je on žrtva i da kao žrtva ima pravo da radi šta hoće. Čak i da ubije, ako proceni da je neophodno.“

A onda pisac sve poantira s profilom političko-tajkunskog skorojevića: ‘‘Zakoni društva nisu zakoni Zemljine teže, i često se pada gore umesto dole. (…) Principi su uzice, priveze; kad ih prekineš, oslobađaš se, ali kao neki veliki balon napunjen helijumom, i koji se penje, penje, penje, pružajući utisak da se uzdiže ka nebu, dok se zapravo uzdiže ka ništavilu. Naš prijatelj se dakle penjao, penjao; postao je moćan, slavan, a naročito bogat, uvredljivo bogat.“

Nakon čitanja američkog viđenja naše stvarnosti gotovo se uplaši čovjek slike ambijenta u kojemu je živio u ratnom Sarajevu i u kojemu je bilo moguće da bude ubijen i jedan od šefova policije u sarajevskoj priči Dana Fespermana, a kamoli toliki drugi anonimni, koliko god sve bilo samo književnost. A što tek reći za ambijent u kojemu se živi postratna stvarnost, čak i ako i kad znamo da Maaloufov milieu nije BiH i Sarajevo, nego zemljopisno tek i samo njegov Levant.

A što tek reći za ambijent u kojemu se živi postratna stvarnost, čak i ako i kad znamo da Maaloufov milieu nije BiH i Sarajevo, nego zemljopisno tek i samo njegov Levant

No, manimo se mi asocijacija i preslikavanja literarnih stvarnosti na naš društveni ambijent. Znamo mi da je literatura uvijek benignija od stvarnosti. Ili ono bješe – malignija?

No, sreća je da ne živimo u vrijeme kad bi ovakve knjige bile zabranjene ‘‘zbog uznemiravanja javnosti” ili ‘‘prikazivanja lažne slike o našem socijalističkom samoupravnom društvu”, koliko god vas pritom napadala tamo neka iranska ambasada, njezini domaći plaćenici ili samozvani čuvari vjere i morala za drskost čitanja nekih pisaca i knjiga…

Ipak, ne možemo se, nakon svega, oteti dojmu da ipak stoji ono Maaloufovo o neprestanoj različitosti i slaboj uklopljenosti onih koji navijački ne pripadaju ‘‘kolektivnom mi“ ili o taštini i netoleranciji onih koji ne prihvaćaju da se sve loše, pa i arhaičnost, korumpiranost i nasilje u zemlji opravdavaju ratom te da postoje oni koji se ne žele ‘‘zadovoljiti prividnom demokratijom ili jednim isprekidanim građanskim mirom“.

I je li konačno došao red, pitam se najposlije, zajedno s Maaloufom, da shvatimo da nas ‘‘u ime napretka, pravde, slobode, nacije ili religije, neprestano ukrcavaju u avanture koje se uvek završe brodolomom“?

Još tekstova ovog autora:

     Ignorancija na hrvatski način
     Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
     Glupost i mi migranti
     Iz pogreške u pogrešku...
     Jednoumni u laži!
     Kloniranje zločinaca?!
     Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
     Virus političke nervoze
     Živjeti u prošlosti
     Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija