Signa temporum

‘‘Vjerujemo da je Božji poziv upisan u znakove vremena“ – jedan je od slogana Konferencije redovničkih poglavarica (Leadership Conference of Women Religious – LCWR), koja broji više od 1400 članica predstavljajući 80 posto od ukupno 51600 američkih redovnica. Sveta Stolica je Konferenciju utemeljila još 1956. kao kanonsko tijelo zaduženo svojim članicama davati potporu i savjete u življenju njihova poslanja. Kongregacija je poznata po svojem založenom djelovanju među siromašnima, ali i po svojim kontraverznim stavovima što se tiče moralnoga učenja i nauka vjere kakvi ne dobivaju odobrenje službene Crkve.

 

Još 1971. Konferencija je – potaknuta Drugim vatikanskim koncilom koji je od redovnica i redovnika tražio da svoj apostolat prilagode potrebama vremena – svoje poslanje definirala mnogo šire nego to Vatikan dopušta: kao korporativno pokretanje promjena i u društvu i Crkvi. Aggiornamento, dakle, sestre su razumjele i provodile radikalno, baveći se ponajviše društvenim i političkim pitanjima, odnosno aktivizmom i teologijom. Otada datiraju i trajni prijepori s eklezijalnim autoritetima, što ih onda najutjecajnije i najgorljivije redovnice dovode u pitanje ponajprije zbog njihova miziginskoga stava prema inicijativama žena.

Vatikan trajno kori sestre, članice Konferencije, zbog promoviranja “radikalnih feminističkih ideja”, odnosno protivljenja crkvenom učenju o isključivo muškom svećeništvu. Pojedinim je sestrama zaprijetio da će biti izopćene jer su potpisale izjavu da u Crkvi postoji ”različitost stavova” o pitanjima kontracepcije i pobačaja te homoseksualnosti, odnosno njihove zabrane, time  radikalno negirajući da ta različitost doista postoji

 

Vatikan trajno kori sestre, članice Konferencije, zbog promoviranja “radikalnih feminističkih ideja”, odnosno protivljenja crkvenom učenju o isključivo muškom svećeništvu. Pojedinim je sestrama zaprijetio da će biti izopćene jer su potpisale izjavu da u Crkvi postoji ”različitost stavova” o pitanjima kontracepcije i pobačaja te homoseksualnosti, odnosno njihove zabrane, time  radikalno negirajući da ta različitost doista postoji.

 

Budući da su se ‘‘ogriješile o crkveni nauk“, poslan im je nadbiskup Seattlea, Peter Sartain, da nadgleda njihov rad, a nedavno im je kardinal Gerhard Ludwig Müller, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, naložio da, ukoliko žele ostati unutar institucije Rimokatoličke crkve, moraju surađivati s Vatikanom i provesti promjene u statutu te u smjernicama djelovanja i javnog govora kakve su već bile ranije dogovorene s Kongregacijom za nauk vjere. I papa Franjo jasan je: poslanje redovnica mora biti vođeno ‘‘poslušnošću autoritetu iz ljubavi i savršenom usklađenošću s majkom Crkvom“.

 

Iako obazriva, prijetnja je očito neopoziva. Jednako kao i vjernost sestara svom putu. Za očekivati je stoga da će najrevnije pripadnice LCWR-a biti primorane nastaviti svoje djelovanje u civilnim udrugama, a ne više u krilu majke Crkve.

 

Jedna od meta kardinala Müllera jest teološki rad sestre Elizabeth Johnson, ugledne redovite profesorice na isusovačkom teološkom fakultetu Fordham sveučilišta u New Yorku. Zamjera joj integraciju feminističkih ideja u katoličku teologiju te ponavlja kritiku upućenu još 2011. njezinoj knjizi U potrazi za živim Bogom. U toj knjizi, objavljenoj 2007., autorica istražuje plodove teološke misli u perspektivama teologije oslobođenja, feminističke teologije i međureligijskoga dijaloga, kontemplirajući kršćansko razumijevanje Boga kao Trojstva, pritom pomno pazeći da njezina misao ostane vjerno upisana u teološku tradiciju katoličke misli.

Vatikan zamjera Elisabeth Johnson integraciju feminističkih ideja u katoličku teologiju te ponavlja kritiku upućenu još 2011. njezinoj knjizi U potrazi za živim Bogom. U toj knjizi, objavljenoj 2007., autorica istražuje plodove teološke misli u perspektivama teologije oslobođenja, feminističke teologije i međureligijskoga dijaloga, kontemplirajući kršćansko razumijevanje Boga kao Trojstva, pritom pomno pazeći da njezina misao ostane vjerno upisana u teološku tradiciju katoličke misli. Pročita li se obrazloženje kritike, postaje jasno da ona pripada političkoj, a ne teološkoj strategiji

 

Pročita li se obrazloženje kritike, postaje očito da ona pripada političkoj, a ne teološkoj strategiji: ‘‘Vjera Crkve ne može biti izražena na nove i kreativne način ukoliko se čvrsto ne oslanja na tradicionalne teološke obrasce“. Fenomen tradicionalnosti vrlo je složen jer počiva na suptilnoj dijalektici inovacije i taloženja. Taloženje kakvo pripisujemo paradigmama omogućuje i pojavljivanje i stabilizaciju tipologije građenja teološke misli No, suprotan fenomen inovacije nije manje važan jer paradigme koje uspostavlja prethodna inovacija služe kao vodič za propitivanje u narativnom teološkom polju. Upravo varijacije između ova dva pola i njihova dijalektika omogućuju preživljavanje tradicije.

 

Kao ključan primjer za to kako je LCWR u doktrinarnom smislu sve dalje od nauka Katoličke crkve i ne djeluje senti recum Ecclesia, kardinal je naveo “fokusiranost” na djela autorice, Barbare Marx Hubbard i njezinog koncepta “evolucije svijesti” koja će, tvrdi autorica, dovesti do napretka čovječanstva. Koncept evolucije svijesti, navodno je u izravnoj suprotnosti s kršćanskom objavom, posebice s konceptom Istočnoga grijeha i otkupljenja, kakvi, napomenimo, nisu zapravo prerečni još od Augustina.

 

Pojam ‘‘evolucije svijesti“, međutim, nije stran brojnim kršćanskim misticima i teolozima koji duhovnim poticajima stoljećima bogate vjernički život onih koji egzistencijalno i intelektualno ozbiljno shvaćaju kršćansku vjeru. Spomenimo tek neke: Meister Eckhart, Hildegard von Bingen, pa onda u naše vrijeme: Ilia Delio, John Haught, Beatrice Bruteau, Thomas Berry, David Richo. Theillard de Chardin evoluciju svijesti zove ‘‘kristifikacijom Zemlje“: ‘‘Vjerujem da je svemir jedna evolucija koja teži u pravcu duha, da se duh usavršava u pravcu osobnoga, da je usavršavanje osobnoga univerzalni Krist“.

 

Kardinal Ratzinger, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, trajno se suočavao s takvim ‘‘heretičkim ispadima“ pojedinih ‘‘intelektualaca“, odnosno teologa i mistika našega vremena te ih komentirao: ‘‘Crkveno učiteljstvo štiti vjeru običnih vjernika, onih koji ne pišu knjige, koji ne govore na televiziji i ne mogu pisati uvodnike u novinama – to je njegova demokratska zadaća.

Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika što ih manje-više dijele s američkim redovnicama LCWR-a bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, htio to Vatikan priznati ili ne, sada su u samom srcu Crkve

 

Ono mora dati glas onima koji ga nemaju“. ‘‘Nisu učeni – rekao je u propovijedi u Münchenu u prosincu 1979. – koji određuju ono što je istina o vjeri krštenja, već je vjera krštenja ta koja određuje ono što je ispravno u učenim tumačenjima. Nisu intelektualci koji ocjenjuju obične vjernike, već obični vjernici ocjenjuju intelektualce. Nisu intelektualna objašnjenja mjerilo ispovijedanja vjere krštenja, već je ispovijedanje vjere krštenja u svojoj izvornoj doslovnosti, mjerilo sve teologije. Krštenik, onaj koji je u vjeri krštenja, nema potrebu biti podučen“.

 

U istoj propovijedi dodaje: ‘‘Također bi trebalo napokon postati jasno da reći kako nečije mišljenje ne odgovara nauku Katoličke crkve ne znači kršiti ljudska prava. Svatko mora imati pravo formirati se i slobodno izreći vlastito mišljenje. Crkva s Drugim vatikanskim koncilom je to odlučno podržala i podržava još i danas, ali to ne znači da svako mišljenje sa strane treba priznati kao katoličko. Svakome se mora omogućiti da se očituje onako kako želi i kako može pred vlastitom savjesti. No, Crkva mora reći svojim vjernicima koji su stavovi sukladni njihovoj vjeri, a koji nisu da se očuva ona jasnoća koju ona duguje svojim vjernicima i svijetu“.

 

Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere,  do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika što ih manje-više dijele s američkim redovnicama LCWR-a bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, htio to Vatikan priznati ili ne, sada su u samom srcu Crkve.

 

Neposlušne nametanju argumenta autoriteta nad autoritetom argumenta nisu samo redovnice LCWR-a: brojne skupine ne samo laika, nego i svećenika i teologa iz Austrije, Njemačke, Belgije, Irske, Indije, SAD-a potpisuju apele iskazujući vrlo kritičke stavove prema ‘‘rimskoj politici“ glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi.

U prijeporu nisu pravovjerni crkveni službenici i neposlušne redovnice, nego dva pristupa svijetu: jedan borba protiv sekularizacije, relativizma i individualizma te za restauraciju Crkve, a drugi kontemplativno osluškivanje Božjega vodstva, zalaganje za slobodu odgovorne savjesti, društvenu pravdu te za obnovu svijeta i Crkve

 

U apostolskoj konstituciji Humanae salutis za Božić 1961. godine, kojom saziva Drugi vatikanski koncil, papa Ivan XXIII. dijagnosticira uglavnom zabrinjavajuće stanje tadašnjega suvremenog svijeta koji mnoge tradicionalne vrijednosti dovodi u pitanje. Međutim, za razliku od brojnih ‘‘dežurnih kritičara“ i ‘‘glasnika crnih prognoza“ Ivan XXIII. polazi od Evanđelja i u njemu nalazi poticaj za promjene.

 

Naglašava da je upravo Isusova preporuka ‘‘razlikovati ‘znakove vremena’ (Mt 16, 4)“. Dakle, za aggiornamento i poslanje Katoličke crkve u određenom povijesnom trenutku potrebno je otkrivati ‘‘znakove vremena“: i u najtežim situacijama prepoznavati znakove nade te i u tzv. svijetu otkrivati Božje tragove. Zaslugom kardinala Königa izraz je (signa temporum) ušao u pretposljednji i posljednji tekst konstitucije ‘‘Gaudium et spes“.

 

Ako li LCWR ne tumači ‘‘znakove vremena“ u skladu s tumačenjem kakvo daje današnja službena Crkva, mnogo opreznija i pesimističnija u odnosu na svijet nego što je bila Crkva Ivana XXIII., već je sâm prijepor dvaju razumijevanja zapravo – znak vremena. U prijeporu nisu pravovjerni crkveni službenici i neposlušne redovnice, nego dva pristupa svijetu: jedan borba protiv sekularizacije, relativizma i individualizma te za restauraciju Crkve, a drugi kontemplativno osluškivanje Božjega vodstva, zalaganje za slobodu odgovorne savjesti, društvenu pravdu te za obnovu svijeta i Crkve.

 

Tomislav Janko Šagi-Bunić, još je za održavanja Koncila (Radio Vatikan, 27. 10. 1964.) rekao: ‘‘Kršćani u rješavanje vremenitih stvari mogu uložiti svoje velike duhovne sile, mogu surađivati s ostalim ljudima donoseći svoje snage. Jer Crkva za rješavanje vremenitih pitanja i teškoća svijeta ima manje autoriteta da zapovijeda, a više duhovnih snaga da pomogne“. Nadajmo se da će i sada Crkva smoći snage da ne zapovijeda, nego osluškuje znakove vremena i nastoji pomoći u rješavanju prijepora unutar kakvih je, zapravo, počev od sabora u Jeruzalemu 50. godine, i sama bivala artikulirana i uspostavljana kao institucija.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora