“Godzilla” ima stila

Nema zemlje s većom količinom fanovske zagriženosti po glavi stanovnika od Japana, kao što nema ni zemlje čija se fanovska zagriženost izvan vlastitih granica slabije shvaća.

 

Primjera radi, Godzilla: taj orijaški “dinosaur” koji gazi gradove i bori se sa sebi sličnim čudovištima – zvanima kaiju – odavno je postao predmet ako već ne poruge, onda bar dobrodušne zezancije u ostatku svijeta, čak i kad se prihvaća da se davne 1954. radilo o razmjerno inovativnom načinu na koji se Japan suočio s traumama atomskog ratovanja, traumama koje ta nacija zasad jedina nosi.

Neočekivano cjelovit i počesto izvrstan “Godzilla” Garetha Edwardsa najugodnije je iznenađenje među revitaliziranim franšizama još otkako je Rupert Wyatt obnovio “Planet majmuna”

 

Opći dojam nije baš poboljšala američka inačica iz 1998., premda je tu Godzilla bar prestao biti glumac u zdepastu kostimu koji se gega kroz kartonske makete: nejasnog tonaliteta, karikiranih likova i zapleta posvećenog bombastici, film Rolanda Emmericha pokazao se kao slijepa ulica.

 

Japanski studio Toho uveo je 2004. desetogodišnji moratorij na snimanje novih filmova o Godzilli, snimivši u prethodnih pet desetljeća čak dvadeset i osam nastavaka. Taj moratorij sada istječe, premda ne pod ingerencijom studija Toho. Iza novoga ”Godzille” stoji produkcijska kuća Legendary Pictures, najzanimljivija žanrovska radionica suvremenog Hollywooda još od 2005., kad je debitirala filmom ”Batman: Početak”.

 

Doduše, Legendary se koliko lani nije baš proslavio svojim prvim pokušajem u žanru kaiju – ”Bitka za Pacifik” Guillerma del Tora pokušala je utrti svoj put prema ishodištu sličnom Godzilli, ali del Torovo već uobičajeno posezanje za tradicijom H. P. Lovecrafta i antagonistima iz drugih dimenzija, u sprezi sa začudnim količinama melodrame između razmjerno nezanimljivih likova, od početka je obilježilo taj film predikatom ”samo za zagrižene fanove”.

Ljudski protagonisti filma listom su zaštitnici po pozivu: nitko od njih nije proaktivan lik, premda svi nose prezime obitelji šerifa iz Spielbergovih “Ralja” – filma s kojim “Godzilla” dijeli polagan pristup otkrivanju naslovnog lika

 

Aktualni ”Godzilla” dosad je najbolja prilika za dovođenje nove publike cijelom ovom podžanru. Neočekivano cjelovit i počesto izvrstan ”Godzilla” Garetha Edwardsa najugodnije je iznenađenje među revitaliziranim franšizama još otkako je Rupert Wyatt obnovio ”Planet majmuna”.

 

Edwards je veteran industrije vizualnih efekata i dosad za sobom ima tek jedan film – ”Monsters” iz 2010., kultno djelo snimljeno s ekipom od samo pet članova. Njegov visokobudžetni debi ipak ne djeluje kao početnički rad, a ni kao djelo zagriženog fana: poštovanje prema tradiciji Godzille vidljivo je iz svakog kadra, ali još je vidljivije poštovanje prema danas već i odviše zaboravljenoj tradiciji dobrog filmskog pripovijedanja.

 

Dramaturška struktura ovoga ”Godzille” – završni scenarij potpisuje Max Borenstein, ali na njemu je radila još legija pisaca, među kojima i cijenjeni Frank Darabont – može se opisati kao dvije inverzne krivulje: film počinje jakim naglaskom na ljudskim likovima i njihovoj interakciji, te postupno svrće žarište pozornosti s njih na čudovišta i njihov međuodnos.

 

U početku imamo obiteljsku cjelinu; iz nje se najprije gubi majka, pa i otac, sve dok preživjeli sin ne bude prisiljen poduzeti sve što treba (uključujući povratak u vojsku, iako se upravo razvojačio nakon služenja u američkim bliskoistočnim ratovima) ne bi li nekako sačuvao novu obitelj koju je sâm sazdao.

 

Istovremeno, obje su cjeline definirane zaštitničkim pozivima svojih članova: prvotni majka i otac (Juliette Binoche i Bryan Cranston) stručnjaci su za osiguranje u atomskoj centrali, dok je u novom roditeljskom paru majka (Elizabeth Olsen) medicinska sestra, a otac (Aaron Taylor-Johnson) pirotehničar, stručnjak za uklanjanje mina.

 

Premda se svi oni prezivaju Brody, baš kao i obitelj šerifa koji je u žarištu ”Ralja” Stevena Spielberga, nitko od njih po definiciji nije proaktivan lik – oni čuvaju, umjesto da mijenjaju. U svakoj katastrofi takvi su ljudi najpotrebniji, uostalom: a ”Godzilla” ne zaboravlja suštinsku ideju žanra kaiju kao žanra prirodne katastrofe prouzročene ljudskim djelovanjem.

 

Edwardsov film umješno spreže veću količinu objašnjenja o podrijetlu Godzille i inih kaijua iz japanske ostavštine u njihovu možda najzanimljiviju premisu dosad. Ovdje su to ponovo praiskonske nemani, i to iz doba kad Zemlja nije imala ozonski omotač, te je površinu neprestano bombardiralo zračenje iz svemira – i upravo im je to zračenje služilo kao hrana. Tek je osvit atomskog doba iznova probudio te levijatane iz eonskog drijemeža: nuklearni testovi Hladnog rata bili su pokušaji da se najvećeg od njih uništi, ali samo su ga dodatno osnažili.

 

(Film ostavlja mogućnost da je odatle proistekla urbana legenda nadahnula Toho za snimanje prvoga ”Godzille” i ostatka serijala, premda je ne eksplicira; u svakom slučaju, Amerikanci bez oklijevanja kaijua nazovu Godzillom, a njihov japanski kolega Gojirom. Je li svijet filma zaista ovaj naš svijet, svijet u kojemu je Godzilla lik iz popularne kulture? Možda; svijet u kojem je pop-kultura spremište kolektivnog sjećanja bila bi zanimljiva, a i vrlo meta-meta koncepcija.)

Zaboravite glumce u zdepastom kostimu koji se gegaju kroz kartonske makete: film Garetha Edwardsa, praktički debitanta, vraća nas u tradiciju dobro ispripovijedanih priča od prvog do posljednjeg kadra

 

U svakom slučaju, protiv kolosa koji se hrane baš onime što mi smatramo svojim najrazornijim oružjem sva uvriježena pravila ratovanja ne vrijede. Eto još jednog obrata u ustaljenom tropu blockbustera – vojna sila američke Pacifičke flote potpuno je bespomoćna u srazu s kaijuima.

 

Da, kaijuima u množini: Godzilla ovdje nije jedino čudovište. Naprotiv, nije čak ni ono čudovište koje ugrožava čovječanstvo. Ne, ovdje su to paraziti iz te hipotetske ere živih bića pogonjenih radijacijom. Film im daje kodno ime MUTO, u nedostatku presedana iz japanskih filmova, i upravo oni rade sve što se očekuje vidjeti u poštenom filmu o Godzilli – gaze ljude, napadaju prigradske vlakove, nastoje se razmnožiti ne bi li opet zavladali svijetom i tome slično.

 

Godzilla se u radnji javlja tek na polovici filma, kad težište pripovijedanja napokon posve prijeđe na postupanja kaijua, jer su se gotovo sve ljudske mogućnosti suprotstavljanja izjalovile. Isprva nije jasno je li on prijatelj ili neprijatelj, tek je više nego očito da je on nepojmljiva sila koja u čovjeku ne može ne izazvati osjećaje krajnjeg strahopoštovanja.

Dovoljno je kao glavne antagoniste uvesti čudovišta koja doslovce jedu ono što mi smatramo svojom najrazornijom silom – atomske bombe – da se svi tropi uobičajenog blockbusterskog militarizma izvrnu naglavce

 

Kad se vojska u odsudnom trenutku odluči umiješati padobranskim skokom s velike visine ne bi li izbjegla glavno oružje MUTO-a – elektromagnetski udar koji prži svu elektroniku – Edwards privremeno odustaje od inače izvrsne originalne partiture Alexandrea Desplata (koji je, nakon ”Odreda za baštinu” i ”Hotela Grand Budapest”, nedvojbeno već sada filmski skladatelj godine) i prati prizor ”Rekvijemom” Györgyja Ligetija, glazbom koju povijest filma ponajprije pamti kao temu Monolita iz Kubrickove ”Odiseje u svemiru”. Jer to je tu koncepcija kaijua: koncepcija onostranog.

 

Koliko god u konačnici bilo katartično olakšanje otkriti da je Godzilla iskonska sila koja će spasiti sve nas – ne zato što mu je iole stalo do čovječanstva, nego zato što oduvijek po prirodi stvari brani ovaj planet od žgadije poput MUTO-a – veće je olakšanje razmotriti što je sve Gareth Edwards vratio na ekrane multipleksa.

 

Popis nipošto nije iscrpan, ali tu su, među ostalim: jasno kadrirani prizori u kojima se nikad ne zaboravlja iz čije se perspektive promatraju, a da nisu snimljeni nečijom privatnom kamerom (uz dužnu počast ”Cloverfieldu”), polagani razvoj likova i priče bez potrebe za ubacivanjem akcije svakih x minuta, pri čemu obično vrijedi pravilo x<20, izbjegavanje melodramatskih trenutaka poput spašavanja djeteta i/ili psa u zadnji čas, odbacivanje jasnih aluzija na buduće nastavke u završnici i tijekom odjavne špice, jer kino ipak nije mjesto za prikazivanje televizijskih serija, ma kako velike one bile (je li, Marvele), prikaz čudovišta kao živih bića koja rade to što rade zato što im je to u prirodi, a ne zato što to scenarij od njih zahtijeva (i nikad, baš nikad, ne dobiju potrebu doći na pedalj od čovjeka i onda samo riknuti slinavim raljama, umjesto da ga jednostavno proždru), prikaz prirode kao nečeg većeg, starijeg i nedokučivijeg od nas samih, te prikaz nas samih kao običnih ljudi koji se nastoje snaći u novonastalim okolnostima što bolje mogu, a ne kao hrpe blesana kojima je više stalo do dovitljivih opaski za redateljevu kameru nego do općenitog preživljavanja.

 

Ima razloga zašto je notorna američka prerada prvoga ”Godzille” odlučila preimenovati kaijua zvanoga Gojira. Da, Godzilla bi morao biti to što na engleskom znače prva tri slova njegova imena ako misli imati ikakvu arhetipsku snagu: on mora biti toliko superioran specifičnoj snazi čovjeka u ovom svijetu da ga se ne može ne doživjeti kao boga (s malim b, koliko god velik bio).

 

Danas, dok živimo u svijetu koji tek naznačuje razmjere kazne koja nam slijedi zato što smo ga se usudili oštetiti do točke pucanja, novi ”Godzilla” podsjeća nas na pravo značenje uniznosti.

 

I, hvala svim bogovima, bez obzira na veličinu početnog slova, zauvijek iz popularne kulture briše svaku aluziju na onu mutiranu iguanu iz Emmerichova filma. E, ovome se može postati zagriženi fan.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora