Ukinimo kulturu!

O novom srpskom premijeru Aleksandru Vučiću možete misliti što god hoćete. Imate puno pravo sumnjati u njegovu preobrazbu od četničkog vojvode šešeljevskog tipa u proeuropskog demokrata. Možete na njegovu najavu obračuna s korupcijom gledati kao na jeftinu populističku predstavu s pažljivo probranim metama.

 

Takvo mišljenje, uostalom, ima i veći dio mojih beogradskih prijatelja. Uostalom, možete o Aleksandru Vučiću ne misliti apsolutno ništa i praviti se da taj komad Balkana pod imenom Srbija uopće ne postoji, a ako i postoji, nas u Hrvatskoj savršeno se ne tiče. Međutim, ako vam je imalo na srcu ono što zovemo kulturom, zanimat će vas jedan Vučićev postupak o kojem u hrvatskim medijima baš i nije bilo nekog spomena.

Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi

 

Kada je za inauguracije nove Vlade u trosatnom izlaganju pred Skupštinom u Beogradu Aleksandar Vučić predstavljao svoj politički i premijerski program, učinio je jedan presedan: procijenjeno onako od oka, ali najmanje deset posto tog vremena i unaprijed napisanog i pripremljenog teksta posvetio je – kulturi. To je uistinu nešto novo ne samo u Srbiji nego i mnogo šire, a o Hrvatskoj da ne govorimo. I sam je Vučić u svom govoru istaknuo da nijedan predsjednik Vlade Republike Srbije prije njega sa skupštinske govornice uopće nije spominjao kulturu.

 

O svemu tome, ponavljam, ne morate misliti ništa, ali uzmite na znanje makar kao neku bizarnost iz istočnog nam susjedstva.

 

Je li za kulturu neke države i njenih naroda (premijer Vučić, naime, nije zaboravio u svoj program uključiti i brigu o kulturama manjinskih naroda u Srbiji) bolje da ju političar takvog kova spominje ili da je, baš kao i svi njegovi prethodnici, prešuti? Na to se pitanje ne može dati brz i jednostavan odgovor. Vrijeme će iskušati sve segmente Vučićeve politike, pa i onaj kulturni.

 

Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi.

 

Osim toga, Ivan Tasovac prije desetak dana drugi je put gostovao u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Prvi je put tamo bio pozvan kao direktor Beogradske filharmonije, a sada i kao ministar kulture u vladi Republike Srbije da govori o izazovima, vrijednostima i opasnostima za kulturu u globaliziranom svijetu.

Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića

 

Ako ništa drugo, svoju kulturnu politiku srpski su premijer i njegov ministar pošteno prenijeli javnosti, domaćoj i stranoj.

 

Komunikacija, komunikacija, komunikacija… ta se riječ neprestano ponavlja u komentarima i analizama slabosti hrvatskog premijera Zorana Milanovića i njegove vlade u kojoj je isti problem ima i Ministarstvo kulture. Upravljačka kriza zagrebačkog HNK samo je jedna, ali vrlo vidljiva i bolna točka hrvatske institucionalne kulture otkako je upravljanje državom, pa i onim što volimo nazivati hrvatskom nacionalnom kulturom, preuzeo SDP sa svojim koalicijskim saveznicima.

 

Prema oskudnim informacijama koje procure sa sastanaka koje ovih dana ima novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK, što s ministricom kulture i njenim zamjenikom, što s ljudima koji su još uvijek vršitelji svih upravljačkih dužnosti u HNK, do rezultata se dolazi sporo i teško. Ili ni sama ministrica Zlatar Violić nema jasnu sliku o tome što točno očekuje od Dubravke Vrgoč u HNK ili Dubravka Vrgoč za ministričine eventualne vizije ne mari, uglavnom, još uvijek ni umjetnici ni publika HNK ne znaju koji će ih program okupiti najesen i kako će izgledati nova sezona.

 

Požurivanje nije neumjesno. Ta već je kraj svibnja i pretplate su već odavno trebale biti u prodaji, a od publike se ne može očekivati da će kupovati bjanko-mjenice kao izraz slijepog povjerenja novoj upravi čiji sastav još ionako nije poznat.

 

Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića.

No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem

 

Međutim, nema mjesta čuđenju ni zgražanju, ne događa nam se ništa što nam nije prethodnih godina bilo najavljivano, obećavano, čime nam se nije prijetilo i što smo mogli čitati iz znakova vremena. Zašto bi kultura, koja među potrebama građana ipak zauzima mjesto nekakve duhovne, intelektualne i civilizacijske nadgradnje, bila iznimka nakon što je država već u pitanje dovela i mnoge temeljne, egzistencijalne stvari u životu tih istih građana, pa i same naše živote?

 

Razmislite zašto je u havariji hrvatskog autobusa na talijanskoj autostradi poginuo mladić s Pelješca Matijas Grbavac? Koliko je obezvrijeđen ljudski rad i odgovornost koja uz njega ide kada je satnica neiskusnog vozača koji je skrivio nesreću petnaest kuna i kada mu je to ionako usputni dodatni posao? U sustavu u kojem tako malo vrijedi posao profesionalnog vozača autobusa ne vrijede više ni životi putnika koje on prevozi.

 

Zar nas već godinama ne upozoravaju da ćemo morati raditi više sati i na više radnih mjesta da bismo zarađivali manje? Zar ljudski rad i znanje nisu svakim danim u ovoj zemlji sve manje vrijedni i zar se o svim vrstama usluga koje bi država trebala pružati svojim građanima ne govori samo kao o trošku? Što se tu više uopće ima kulturno nadograđivati?

 

Zar nije u pravu gradonačelnik Splita (SDP-ov!) kada intendantu splitskog HNK i umjetničkom ravnatelju Splitskog ljeta Tončiju Biliću pošalje uvredljivi papir na kojem piše da za te svoje opere, za tih pet predstava Nabucca i Aide može dobiti Peristil najviše na tjedan dana? Što će komu taj Verdi kad turisti prolaznici s kruzera negoduju te manje potroše i popiju zbog tih opernih kulisa i tribina?

 

No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora