Nacionalizam se opet nosi

Pošto se do službenih i završnih rezultata u nedjelju nakon održavanja izbora za Europski parlament nije moglo doći do 23 sata, donosim vam dopunjeni govor koji sam održao u petak na još jednom radnom sastanku studijske grupe kojoj pripadam od 2000., naime, jedna koja se okuplja u Austriji pod pokroviteljstvom tamošnjeg Ministarstva obrane i Instituta za sigurnosne studije. Raspravljali smo o političkim strankama na jugoistoku Europe, a ja sam govorio u sklopu panela ”Da li nacionalizam još uvijek mobilizacijski faktor u regiji?”. Naravno, odgovorio sam potvrdno. To se pokazalo, u prvim satima nakon pola noći, analizom tada raspoloživih rezultata izbora

 

U nedjelju je vladajuća socijaldemokratska i narodnjačkoliberalno koalicija doživjela veliki poraz. Očekivalo se. Podatke za Hrvatsku temeljio sam na anketi koju je nedavno provela agencija Ipsos Puls. Po toj anketi, HDZ bi dobio 5 ili možda čak 6 mandata, a SDP 4 ili čak 3. Orah 1, a u pitanju je bilo hoće li mandat zadržati laburisti ili će ih prešišati Savez za Hrvatsku, od kojih je najveća HDSSB (regionalna stranka za Slavoniju i Baranju koju iz zatvora u Mostaru vodi ratni zločinac Branimir Glavaš, osuđen zbog ubojstva Srba u Osijeku 1991.).

 

Nacionalizam se opet nosi. To je poruka. Ekstremo desna opcija je komotno prešla izborni prag i skoro ušla u EU parlament (njihov zastupnik je otpao u zadnji čas pa je tako HDZ osigurao šesti mandat) a HDZ i dalje u leđa gleda svemoćnoj neofašistkinji Ruži Tomašić, pa čak i klerikalnoj aktivistici iz HSS-a Marijani Petir koja inače sama nije sposobna pobjediti ni na lokalnoj naj lokalnijoj razini kada su takvi izbori. Lesarovi laburisti su se raspuhali a forumaši Nikice Gabrića su također slabo prošli. Lesar je shvatio da je on kriv pa je podnio ostavku i stranka ulazi u turbulentno doba s prognozom da neće dočekati parlamentarne izbore. Gabrić pak ne shvaća vlastite komunikološke ali i političke pogreške i za svoj neuspjeh optužuje medije iz EPH ali i Novi list (nisam znao da je riječka novina toliko moćna u Zagrebu i među glasačima izvan riječkog bazena), mediji koji su ga, kaže, držali u blokadi, valjda, jer njima komandiraju SDP-ovci.

 

O njima skoro jer sada kreće demontiranje nesposobnog predsjednika stranke i premijera kojem je velika pobjeda Tonina Picule, pravog pobjednika cijelih izbora, prava šamarčina i najava loših dana ako ne i političke smrti. Kad tad. Najbolje za stranku i Hrvatsku da to bude čim prije. Kako javlja Večernji list, najveća novost kada se pogledaju najveći hrvatski gradovi je to što HDZ i partneri osvajaju više glasova od Kukuriku koalicije na području Zagreba i Splita! U odnosu na prošlogodišnje izbore za Europski parlament desna HDZ-ova koalicija osvojila je dvostruko više gradova, dok je lijeva SDP-ova od 12 gradova “izgubila” njih osam – Zagreb, Split, Osijek, Zadar, Veliku Goricu, Šibenik, Bjelovar i Sisak.

 

Mala opaska: Milorad Pupovac je, signalizira nam Dejan Jović na Facebooku, drugi po broju dobivenih preferencijalnih glasova na listi SDP-ove koalicije. Dobio je više glasova od Nevena Mimice, i čak triput više od Biljane Borzan. Zapravo, dobio je više glasova od cijelog Nacionalnog foruma. Dobro je to čuti ali za cijelu sliku nije od velike utjehe. Iako za budućnost politike u Hrvatskoj to možda bude dobra vijest.

 

No, već ćemo sve potanko analizirati. Sada nešto o tezi iz naslova ove kolumne. Naime, europskih tema nije bilo ni u kampanji ni u izbornoj noći. Samo baljezganja. Uglavnom je bilo tako. No, referendum o braku, s jasnim antigay pitanjem, proveden prije nešto više od pola godine, potvrdio je uzlet ekstremne desnice. Pobjeda im je dala krila, pa su odmah krenuli u juriš pokušavajući srušiti zakonsku zaštitu homoseksualnih obitelji. Iz antićirilićnog stožera, pak, koji se želi organizirati kako bi se onemogućilo srpsko pismo u Vukovaru, s navodno skupljenih pola milijuna potpisa, otvoreno prijete Vladi. Jasno je da su koordinirani.

HDZ je pustio duha iz boce vjerujući da ga radikaliziranje spašava. Kao i uvijek dosad kad je bio u problemima. Da će, kad dođe dan odluke, mobilizirani i osokoljeni ultradesničari ipak na koncu svoje glasove spustiti u njegovu kutiju. Ali HDZ više ne uspijeva u potpunosti kontrolirati ekstremno desni diskurs i klimu koja se valja Hrvatskom

 

Crkva je organizirala, de facto, referendum o braku, baš kao što je pokušala i ovaj antimanjinski. Dok se njezin angažman u prvom slučaju još može razumjeti, jer je riječ o svjetonazorskom pitanju, u drugom je posve evidentno riječ o političkim ambicijama.

 

Crkva u Hrvatskoj, primjećivala je također Jelena Lovrić u Jutarnjem listu, sve više djeluje kao politička organizacija, a ne vjerska zajednica. U Hrvatskoj je u tijeku proces konstituiranja nove desnice. U kakvoj je korelaciji ta nova desnica s dosadašnjom, starom desnicom?

 

HDZ je pustio duha iz boce vjerujući da ga radikaliziranje spašava. Kao i uvijek dosad kad je bio u problemima. Da će, kad dođe dan odluke, mobilizirani i okuraženi ultradesničari ipak na kraju svoje glasove spustiti u njegovu kutiju. Ali HDZ više ne uspijeva u potpunosti kontrolirati ekstremno desni diskurs i klimu koja se valja Hrvatskom. Štoviše, sam se upleće u njega.

 

Prošle subote, kada je Slavoniju pogodila poplava biblijskih razmjera, Tomislav Karamarko, šef HDZ-a, najjače opozicijske stranke, govorio je ovako, potpuno odsutan u vremenu i prostoru:

 

”Zemlju koju smo skupo platili danas u rukama drže oni koji je nikada nisu željeli i htjeli“. Tomislav Karamarko je bio prekidan ovacijama šest tisuća kolega na tribinama u košarkaškoj dvorani ”Dražen Petrović” u Zagrebu.

 

”Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, prema doktoru Franji Tuđmanu”, nastavio je, ”ta da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“

 

Kažiprst Tomislava Karamarka sveudilj prijeti, ponavljam, ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“.

”Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, prema doktoru Franji Tuđmanu”, nastavio je lider HDZ-a, ”ta da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“ Kažiprst Tomislava Karamarka sveudilj prijeti, ponavljam, ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“

 

Vjerojatno zbog vlastite političke nedorečenosti i programatskoj impotentnosti (šef stranke se pohvalio da je od dolaska na čelo iste prešao 150.000 km unutar Hrvatske, moš misliti kojim porukama) HDZ Tomislava Karamarka je dopustio da joj radikali izvana udaraju tempo. Naveliko se špekuliralo da snage koje stoje iza referendumskog pokreta zapravo tragaju za svojevrsnom desničarskom alternativom HDZ-u. I, tako je bilo, stvorena je parafašistička organizacija Savez za Hrvatsku koju, ponavljam, iz zatvora usmjerava ratni zločinac.

 

U puštanju duhova iz boce i aktualna je vlast odigrala značajnu ulogu. Svojom neuspješnom ekonomskom politikom produbljuje socijalno beznađe, sjajan humus za jačanje ekstremizama. Svojom se zatvorenošću osamila.

 

Općenito govoreći, dok se SDP i HDZ međusobno žestoko mlate, apsolutno usmjereni jedni na druge, iza leđa stvara im se jedna nova konstelacija snaga. Monstrum koji će ih postrojiti i koji će, rezultati to pokazuju, ući u koaliciju na desnici ako se obistine sve prognoze i socijaldemokrati i liberali izgube vlast na, kako se sve više traži, izvanrednim parlamentarnim izborima. Nisam siguran da Karamarko želi dobro Hrvatskoj i da ipak neće koalirati sa neofašistima ako mu to bude karta za Banske dvore.

 

Kolegica Lovrić je stava da je desna polutka Hrvatske devedesetih, zahvaljujući i povijesnom naslijeđu, bila vrlo snažna. Kako u socijalističkom režimu nije imala slobodu političkog konstituiranja, nego je bila osuđena na podzemno vegetiranje, u velikoj je mjeri ostala hibernirana u svijetu Drugog svjetskog rata, demokratski nerazvijena, često divlja i neiživljena.

 

HDZ-ovo desničarenje tih godina, antisrpske kampanje, čak i koketiranje s ustaškim sentimentima mogli su se smatrati posljedicom ratnih događanja. Neminovnom konsekvencom činjenice da je Hrvatska bila izložena agresiji i morala se boriti za opstanak. Ali je fašistički duh doveo do uništavanja preko 3000 spomenika antifašističkog pokreta i partizana.

 

Situacija je danas šizofrena:

 

1) Gradonačelnik Splita, socijaldemokrat Ivo Baldasar, prije dva tjedna otkriva spomenik ustaškim formacijama iz regimente ”Rafael Boban” (što je SDP koštalo gubitak izbore), a Boban je bio šef ustaša u sklopu njemačke vojske koja je vodila opsadu Staljingrada i, dakako, ratni zločinac.

 

2) FIFA zabranjuje hrvatskom reprezentativcu Joe Šimuniću, Hrvatu iz Australije, da igra u Brazilu jer je vikao ”Za dom spremni” na stadionu, a to je ravno pokliku ”Sieg Heil” u Njemačkoj, no Šimunić postaje narodni heroj.

U puštanju duhova iz boce i aktualna je vlast odigrala značajnu ulogu. Svojom neuspješnom ekonomskom politikom produbljuje socijalno beznađe, sjajan humus za jačanje ekstremizama. Svojom se zatvorenošću osamila

 

3) Sisački biskup i predsjednik Komisije Iustitia et pax (Pravda i mir) Hrvatske biskupske konferencije msgr. Vlado Košić nedavno je služio kod Graza misu za ratnog zločinca Darija Kordića, odgovornog za masakr muslimana u selu Ahmići tijekom rata Hrvata i Bošnjaka1993. u Bosni i Hercegovini i rekao da je Kordić heroj, uzor i da je nevin kao Isus Krist.

 

To je ta Hrvatska koja klizi u fašizam.

 

Međutim, za provalu antimanjinskog desničarenja i neofašizma zaista nema nikakvog razloga. Tuđmanova desnica imala je program nacionalne pomirbe i on sam nije dao da mu svećenici vode politiku, a Hrvati, uglavnom, nisu skloni klerikalizmu. Štoviše, na prošlim predsjedničkim izborima, glasovima ogromnog broja katolika pobijedio je Ivo Josipović, deklarirani agnostik.

 

Ali se desnica jako klerikalizirala. Razlika u odnosu na devedesete može se naći i u činjenici da su mlade generacije, odrasle u posljednjih dvadesetak godina, konzervativnije i netolerantnije od svojih očeva.

 

Najvažnija distinkcija: ljuta je desnica nekad ipak bila pod kontrolom, danas nema nikoga tko bi ih povampirene mogao zaustaviti. Tuđman je svoje jastrebove hranio, ali i držao podrezanih krila. Ni Tomislav Karamarko ni aktualni šef Vlade Zoran Milanović nemaju tu snagu ni tu mudrost, podsjeća Lovrić.

 

Zato su prognoze za parlamentarne izbore vrlo neizvjesne. Uzdati se u činjenicu da je ekstremna desnica uvijek dosad na izborima ostajala na margini, s nedovoljnom podrškom? To više ne može biti temelj za političku analizu.

Nije najstrašnije to što će HDZ opet doći na vlast, već što ćemo u liku Tomislava Karamarka dobiti novog Viktora Orbana, ali nekoliko puta blesavijeg i nesposobnijeg od mađarskog populističkog premijera i s jednom razlikom – s hrvatskim konzervativcima u koaliciji će biti hrvatska inačica neonacističke stranke Jobbik koja neće vikati ”Juden raus”, već ”Srben raus”

 

S velikim nestrpljenjem se u Hrvatskoj čeka imenovanje nova četiri ili čak pet biskupa (jer toliko ih ide u mirovinu, odnosno ukoliko Papa bude odlučio riješiti pitanja neregularnosti zadarske nadbiskupije i ona dobije u dogledno vrijeme i pomoćnoga biskupa), pa se pitamo kako će birati Papa Franjo? U nedavnom pismo smo ga, kao udruge civilnoga društva, podsjetili, zapravo zamolili, da intervenira:

 

”Brine nas, žalosti i navodi na djelovanje što čujemo riječi i vidimo djela koji nisu u duhu Evanđelja i što ne čujemo ohrabrenje od hrvatskih biskupa, ne prepoznajemo da slijede Vaš primjer niti temeljne dokumente Drugog vatikanskog sabora koji, počevši od pastoralne konstitucije Lumen gentium 1, proglašava nemogućim katolički nacionalizam.”

 

Napisali smo Papi i ovo: ”Razočarani smo što su u cijelosti iznevjereni stavovi koje je hrvatski episkopat obznanio u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata. Tada su navedene i sljedeće proročke riječi:

 

Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”

 

Biskup požeški msgr. Škvorčević i biskup dubrovački msgr. Uzinić su se nedavno vratili tim riječima ali jedna lasta ne čini proljeće. Ponovimo po jenti put: nacionalizam je grijeh protiv interesa vlastite nacije (i naroda) i u ovom domaćem košmaru ne bi se smjelo olako eksperimentirati s tim pojmom; on je egoističan i ugrožava dobre odnose među narodima. Nažalost, ne mogu biti ni spokojan ni optimistički raspoložen. Ni vladajuća koalicija niti oporbe nemaju adekvatne gospodarske solucije za grozno stanje hrvatske ekonomije.

 

Današnji surovi kapitalizam nosi u sebi tempiranu bombu samouništenja, upozoravaju mnogi a ja ovdje citiram Marinka Čulića, jer marginalizacijom i siromašenjem radništva, glavnih nositelja ne samo proizvodnje nego i potrošnje, podriva stupove današnjeg društva. Ali što s tim? Što sa tom spoznajom možemo učiniti?

Od danas kreće detroniziranje Zorana Milanovića. I ako se SDP ne konsolidira, na vlasti ćemo imati Karamarka i zagovarače Kevine jame plus one kojima je najveće herojstvo bilo ubijati Srbe u Osijeku

 

Neko vrijeme izgledalo je da se u zemlji zaista počinje govoriti o ekonomiji i o idejama koje ni SDP ni sam HDZ ne znaju kako realizirati, ali onda je Karamarko rekao da će na javnoj sceni svatko morati poštovati vrijednosti hrvatske države, Domovinskog rata i doktrine Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška koji je, podsjećam, želio razbiti Bosnu i Hercegovinu i sa Slobodanom Miloševićem dijelio tu zemlju. Tko ne bude, biti će kažnjen, rekao je Karamarko.

 

I to je to. ”Istinoljupci” najgore varijante hrvatskog nacionalizma izvukli su noževe i mačeve i pazite gdje ćete se zateći kada počnu njima mahati, od prilike upozorava kolega Marinko Čulić u tjedniku Novosti. A to će biti skoro. Vidjet ćete već odmah nakon ove nedjelje, nakon objave i komentiranja izbornih rezultata i nakon što se malo spusti voda u Slavoniji, koncerti obave, Karamarko skine sa sebe bedž s pozivom na broj karitativnog telefona Crvenoga križa (060 90 11) i sve dođe na staro.

 

Nije najstrašnije to što će HDZ opet doći na vlast, već što ćemo u liku Tomislava Karamarka dobiti, kako sam negdje pročitao, kopiju Viktora Orbana ali nekoliko puta blesavijeg i nesposobnijeg od mađarskog populističkog premijera i s jednom razlikom, s hrvatskim konzervativcima u koaliciji će biti hrvatska inačica neonacističke stranke Jobbik koja neće vikati ”Juden raus” već ”Srben raus”. Ruža Tomašić je to već bila najavila a Branimir Glavaš svojedobno pokušao provesti u djelo.

 

Dakle, da, nacionalizam se opet (ili još uvijek) nosi. U modi je. Ultranacionalisti pobjeđuju na zapadu Europe. Naročito u Francuskoj. Ultradesna Nacionalna fronta čelnice Marine Le Pen zatražila je u nedjelju raspuštanje francuskog parlamenta nakon što su se pokazalo da je njezina protuimigrantska i euroskeptična stranka pobijedila na izborima za Europski parlament u Francuskoj. Njemačka neonacistička stranka NPD ući će u Europski parlament prvi put u povijesti, po konačnim rezultatima europskih izbora na kojima su pobijedili konzervativci Angele Merkel, objavljenima u ponedjeljak ujutro, dobili su jedan mandat odnosno 300.000 glasova! U Hrvatskoj nije tako grozno. Još. Ali začepimo nos. Zaronit ćemo u drek.

 

Od danas, mislim, kreće detroniziranje Zorana Milanovića. I ako se SDP ne konsolidira, na vlasti ćemo imati Karamarka i zagovarače Kevine jame plus one kojima je najveće herojstvo bilo ubijati Srbe u Osijeku.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora