Hrvatska kultura i EU (2)

HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?

Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU

Drugi nastavak.

Republika Hrvatska još uvijek nema strategiju kulturnog razvitka, te su velika očekivanja umjetnika i ostalih djelatnika u kulturi dočekala novu garnituru u Ministarstvu kulture. Posve je jasno da oblikovanje novih strateških dokumenata treba započeti odmah. Jedino tako bit će moguće barem smanjiti posljedice s kojima se moramo svakodnevno susretati zbog pristupanja EU.

To je u prvom redu kulturni etatizam i konformizam velikih kulturnih institucija i općenito cjelokupnog javnog sektora u kulturi, što je nužno dovelo do anakronizma i autizma u odnosu na estetske i druge kulturalne trendove u Europi i svijetu. Hrvatska danas, kao što je razvidno iz navedenog, nema ni jednu javnu ustanovu u kulturi (nacionalnu, gradsku) koja bi bila utjecajna izvan njezinih granica.

Republika Hrvatska još uvijek nema strategiju kulturnog razvitka, te su velika očekivanja umjetnika i ostalih djelatnika u kulturi dočekala novu garnituru u Ministarstvu kulture. Posve je jasno da oblikovanje novih strateških dokumenata treba započeti odmah. Jedino tako bit će moguće barem smanjiti posljedice s kojima se moramo svakodnevno susretati zbog pristupanja EU

Jedini reprezentni faktori koji se danas mogu podičiti etiketom međunarodne izvrsnosti su pojedinci i privatne umjetničke inicijative kojima i Ministarstvo i Grad Zagreb rapidno režu subvencije, nimalo pritom ne dirajući javni sektor koji je sve inertniji, skuplji i umjetnički nezanimljiviji. Kulturne su “strategije” desetljećima bile iskazivane kroz samo dva segmenta: kadroviranju podobnih na čelna mjesta u kulturi i određivanju financijskih fondova iz kojih se izdašno financiraju njihovi pogoni i programi.

Recept za reformu javnih ustanova u kulturi iz utvrda prošlosti i “pozlaćenih ropotarnica kulture” u moderne, strateški vođene institucije vrhunske kulture do danas u Hrvatskoj nije stvoren, a na žalost naših kulturpolitičara nije ga moguće prepisati, odnosno prenijeti iz neke druge, na tom području razvijenije zemlje. Kulturna politika je, naime, rezultat sinteze tradicije, suvremenih kretanja i vizije budućnosti, a sve je to u Hrvatskoj nedovoljno koherentno i neosviješteno da bi iznjedrilo kulturnu politiku koja nije samo potrošač budžeta već i kreator novih vrijednosti.

U Europi koja se gospodarski, ali i na svaki način nastoji ujediniti, kultura se pozicionirala ne kao trošak, već kao utemeljitelj svekolikog razvoja i nositelj nacionalnog identiteta. Naime, sve uljuđene europske kulturne politike temelje svoje jasno definirane strategije na afirmaciji procesa demokratizacije, demonopolizacije i decentralizacije u kulturi, kulturnom stvaralaštvu, inovacijskim pristupima međunarodnoj kulturnoj suradnji i komunikaciji, kulturnoj raznolikosti i važnosti novih tehnologija u stvaralaštvu i komunikaciji.

Ovdje treba napomenuti da su u današnjoj viziji hrvatske kulture gotovo nepoznate kategorije kao što su kulturni menadžment, sociokulturni kapital, kulturni turizam i slična, još uvijek u nas neotkrivena izazovna i bogata područja djelovanja i zapošljavanja ljudi.

6.

Recept za reformu javnih ustanova u kulturi iz utvrda prošlosti i “pozlaćenih ropotarnica kulture” u moderne, strateški vođene institucije vrhunske kulture do danas u Hrvatskoj nije stvoren, a na žalost naših kulturpolitičara nije ga moguće prepisati, odnosno prenijeti iz neke druge, na tom području razvijenije zemlje. Kulturna politika je, naime, rezultat sinteze tradicije, suvremenih kretanja i vizije budućnosti, a sve je to u Hrvatskoj nedovoljno koherentno i neosviješteno da bi iznjedrilo kulturnu politiku koja nije samo potrošač budžeta već i kreator novih vrijednosti

Ukratko, želja svake vlasti svjesne vremena i prostora u kojima vlada trebala bi biti jasna ideja o promjeni kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu europsku državu s jakim utjecajem alternativne, tj. neovisne kulture u kojoj odlučivanje nije (kao danas, nakon 3 mandata ministra Biškupića i u vrijeme kada očekujemo, zasad bez najave, brojne nove strateške mjere i zakone) klijentelističko, nejavno i netransparentno, a sve pod egidom djelovanja kulturnih vijeća – fikusa.

Za početak, bilo bi dobro usmjeriti novu vlast prema ideji države-impresarija po uzoru na nizozemski model. Tu je iznad svega nužno da budžet za kulturu prijeđe 1% državnoga proračuna, a da porezna politika ima za cilj otvaranje novih izvora financiranja koji vezuju gospodarske i kulturne interese. Također, nužnost takvog modela je uspostava tržišta u kulturi, izrada kontinuiranih analiza i stvaranje osnovnih preduvjeta za moguće tripartitne pregovore. To je u ovom našem modelu nemoguće, jer se u kulturi u nas ne mogu ni detektirati ni definirati tri strane (poslodavci, sindikati i država). Imamo samo jednu stranu, a to je  – država.

Iz svega proizlazi da su nas kulturne politike nečinjenja posljednjih desetljeća nužno dovele do svojevrsnog bankrota svih velikih institucija u kulturi RH i napose grada Zagreba kao najvećeg i financijski najmoćnijeg centra. O tome svjedoče i netom izneseni Dokumenti javnih potreba u kulturi za 2012. godinu – primjerice Grad Zagreb troši nemalu svotu od 70 milijuna eura godišnje za kulturu. Na prvi pogled to je više nego pristojna suma, ali je u “provedbi” tako jako iscjepkana da se ne vide nikakvi kulturnopolitički prioriteti.

Pritom se stimulira sve manja autonomija organizacija (jer sve određuje grad), a financiraju se ogromne količine različitih bizarnih sadržaja koji su se, zahvaljujući najraznovrsnijim klijentelističkim odnosima s vladajućima, prekonoćno pretvorili u “javne potrebe”.

S druge pak strane, državne institucije kao što su HNK Zagreb, Dubrovačke ljetne igre, razne državne manifestacije i događaji obasipaju se milijunima a da nitko od njih ne traži nikakva ozbiljnija izvješća i evaluacije, ali generiraju, kako organizacijsko-političku, tako i umjetničku poslušnost. Zato se i uzima od sredstava za neovisnu kulturu koja se smanjuju do granica izdržljivosti, te se na taj način takve (neposlušne) inicijative maksimalno ograničavaju.

Ministarstvo kulture i poglavarstva svih hrvatskih gradova morala bi poduzeti brojne reforme u glavnim instrumentima kulturne politike koje se tiču planiranja i odlučivanja kojima bi se utemeljili novi kriteriji odlučivanja zasnovani na rezultatima, a ne na osobnim odnosima, pa bi se jedino tako i napustio ad-hoc način koji potiče klijentelizam

Slijedom navedenoga Ministarstvo kulture i poglavarstva svih hrvatskih gradova morala bi poduzeti brojne reforme u glavnim instrumentima kulturne politike koje se tiču planiranja i odlučivanja kojima bi se utemeljili novi kriteriji odlučivanja zasnovani na rezultatima, a ne na osobnim odnosima, pa bi se jedino tako i napustio ad-hoc način koji potiče klijentelizam.

Nadalje, nužne su promjene zakonodavstva u područjima u kojima sadašnje generira sukob interesa, klijentelizam i kaos, a u području financiranja nedostaje transparentnosti i jačanja poticaja neovisnom sektoru i istovremenog smanjenja poticaja javnom sektoru koji poništava osnovna stremljena modernih europskih kulturnih politika, a to su: mobilnost umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i interkulturni dijalog.

Što se drugih, nužno potrebnih instrumenata kulturne politike tiče, u reforme se ne može ići bez uvođenja obavezne edukacije na svim nivoima i evaluacije kao preduvjeta na putu ka osnovnoj predispoziciji umjetničkog djelovanja, a to je izvrsnost.

7.

Nova vlada ima veliku šansu da studioznim i zrelim stavom prema kulturnoj politici po prvi put u povijesti RH sačini suvisli i suvremeni strateški program koji će se moći izdignuti iznad provincijske i pritom vrlo skupe “baruštine” u kojoj već desetljećima tavore potencijalno jaki subjekti hrvatske kulture.

Na recesiju, kao i na svaku drugu krizu, možemo gledati kao na priliku za reforme cjelokupnoga sustava koji opterećuje ionako uzbibanu ekonomiju. Kennedyjeva uzrečica da je ”Napisana na kineskom, riječ kriza sastavljena od dva znaka – prvi znači opasnost, drugi priliku” doista bi mogla postati moto današnje kulturnopolitičke vlasti u RH.

O plovidbi uzburkanim morem i nemogućnosti uporabe pojasa za spašavanje u turbulentnim prilikama pisala je i sama ministrica Zlatar ustvrdivši da je “na mrtvom moru teže ploviti, jer se čini da smo osuđeni na plutanje, osim ako sami ne počnemo puhati u jedra”. No sudeći po upravo objavljenim rezultatima natječaja za dramsku umjetnost i objavljenom “pregledu programa po potprogramskim djelatnostima”, od očekivanih reformi i promjena u pravcu smjernica koje preporuča EU neće biti ništa

Kako nas u svim prethodnim režimima kroz povijest nije održala ni ekonomija ni politika, već upravo kultura, sadašnji recesijski vakuum treba ispuniti reformama. Slikovito rečeno – u kulturi je recesija kao more po neveri – tko ima dobru navigacijsku opremu i dobre mornare, pronaći će lako put do otvorenog i mirnog mora zvanog europski standardi koji zahtijevaju od nas demokratizaciju, demonopolizaciju, jačanje civilnog društva i decentralizaciju kulture.

Po Dragičević Šešić i Dragojević (2008.) u takvoj turbulentnoj plovidbi za sve njezine subjekte je kompas moć autoevaluacije, jedra su ljudski resursi, kormilo je strateško planiranje, a sidro je razumijevanje zadane kulturne politike u koju se uz poznavanje svega navedenoga lako usidriti. Sada je trenutak za stvaranje budućnosti; na vladajućoj je kulturnopolitičkoj garnituri da se unatoč objektivnim rizicima, pokrene i isplovi.

O plovidbi uzburkanim morem i nemogućnosti uporabe pojasa za spašavanje u turbulentnim prilikama pisala je i sama ministrica Zlatar ustvrdivši da je “na mrtvom moru teže ploviti, jer se čini da smo osuđeni na plutanje, osim ako sami ne počnemo puhati u jedra”. No sudeći po upravo objavljenim rezultatima natječaja za dramsku umjetnost i objavljenom “pregledu programa po potprogramskim djelatnostima”, od očekivanih reformi i promjena u pravcu smjernica koje preporuča EU neće biti ništa.

I dalje dominira praksa u kojoj kulturni programi opravdavaju sami sebe, “oslanjajući se na javni proračun kao izgovor za postojanje spomenute ideje o grandioznoj hrvatskoj kulturi”.

I iz uvida u ostale dosad objavljene “preglede programa po djelatnostima” za ovu godinu (časopisi, profesionalno i amatersko kazalište) nije moguće iščitati da je došlo vrijeme za promjenu kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje u autonomnu, dinamičnu i modernu europsku državu u kojoj HNK ili DLJI npr. neće biti vrijednosti koje opravdavaju samu sebe.

U državu u kojoj će cijela kultura stremiti postnacionalnom i postmodernom i u kojoj se u političkim i javnim diskursima o kulturi neće uporno zaobilaziti dublji pristupi i promišljanja.

Literatura

Banović, S., Nacionalna kazališta i identitet – Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu, ur. N. Budak i V. Katunarić, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2010.

Dragičević Šešić M. i Dragojević, S. “Stanje i perspektive razvoja kapaciteta za interkulturalni dijalog u Europi (Okvir za europski program interkulturalnog dijaloga), Obrazovanje, umetnost i mediji u procesu europskih integracija, zbornik radova FDU, FDU, Beograd, 2011.

Dragojević, S., Kulturna politika: europski pristupi i modeli, doktorska disertacija FPZ, Zagreb, 2006.

Dragojević, S. i Dragičević Šešić, M., Menadžment umjetnosti u turbulentnim vremenima, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2008.

Dugandžija, M., “Ponosim se svojim Zakonom o HRT-u”, razgovor s bivšim ministrom kulture A. Vujićem, Globus, Zagreb, 13. I. 2012.

Jelinčić, D. A., “Car hrvatske kulture je gol”, Nacional, 27. IX. 2011.

Klaić, D., “Culture: autonomous and interdependent”, konferencija, New models of the organization of the cultural sector, Barcelona 2005., 3

Klaić, D.,  “Reform or Transition – The future of Repertory Theatre in Central and Eastern Europe”, Prague workshop 1996, Theatre Institut Nederland, Amsterdam, 1997.

Lonèar, V., Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski modeli, doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2011.

Zlatar, A., Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2008.

Zuppa, V., “Bilježnica. Izvještaj u par crta za projekt “Kulturna politika RH 2000-2004.”, Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, Zagreb

Zuppa, V., Ispruženi jezik, Antibarbarus i Feral tribune, Zagreb 2007.

Strategija kulturnog razvitka – Nacrt (Biblioteka kulturni razvitak, knj. 1,

Zagreb 2001.

Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=2868

http://www.culturalpolicies.net/web/croatia.php

www.min-kulture.hr/tisak/default.aspx?id=7388

http://www.culturalpolicies.net/web/cultural-diversity.php

http://ec.europa.eu/commission_2010-2014/vassiliou/headlines/index_en.htm

http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/8_sjednica_vlade_republike hrvatske/prezentacija_proracun_2012_2014/(view_online)/1

http://teatar.hr/87743/dobitnici-i-gubitnici-proracuna-u-kulturi/

http://teatar.hr/91339/javne-potrebe-u-kulturi-grada-zagreba-2012/

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/kkc/hrvatski3.pdf

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202012.godini/profesionalna%20kazališta%202012.pdf

 

O autorici

Snježana Banović rođena je u Zagrebu 1963., studirala francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu, diplomirala režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Usavršavala se u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Režirala je brojne predstave u hrvatskim kazalištima i u inozemstvu. Redovita je profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjeluje na simpozijima s temom kazališta i kulturne politike, objavila je više stručnih, znanstvenih i novinarskih tekstova u zbornicima, časopisima, tjednicima i dnevnicima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Predsjednica Vladina povjerenstva za Dramu Dubrovačkih ljetnih igara bila je 2001, a 2001. – 2002. ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Doktorski studij završila je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a disertaciju pod naslovom ”Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu 1941.-1945.” obranila je u listopadu 2011. Objavljena je u ožujku 2012. u izdanju Profila. Knjiga eseja i rasprava o hrvatskom kazalištu ”Kazalište krize” objavljena je 2013. u izdanju Durieuxa.

(Prof. Snežana Banović je ovaj tekst pripremila za zbornik “Hrvatska u EU: Kako dalje?”, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2012.).

(Kraj feljtona)

    •  Trg je Titov, ali je još više naš!
    •  O “izlascima” zagrebačkog HNK
    •  Ustaško Kazalište (2)
    •  Ustaško Kazalište (1)
    •  Hrvatska kultura i EU (1)

> Svi tekstovi ovog autora