Suživot s ustašama

Moj prijatelj (valjda smo još prijatelji) Vjekoslav Magaš, novinar desničarskog lista ”Hrvatski tjednik” iz Zadra, napravio je u Madridu intervju s najstarijom kćerkom Ante Pavelića Višnjom Pavelić (Zagreb, 31. svibnja 1923.), u povodu 70. godišnjice propasti tzv. Nezavisne države Hrvatske. Naslov intervjua koji se ističe kao glavna tema broja na naslovnici navedenog tjednika (broj 550 od 9. travnja 2015.) je ”Višnja Pavelić, svjedok vremena: ‘Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske’.”

Premda nas optužuju da smo jugoslaveni i komunisti (Ivo Banac: ”Neokomunisti uzvraćaju antifašističkom ligom”, u Vijencu), ukratko, veličatelji totalitarizma, njekatelji i preziratelji samostalnosti Hrvatske ili ”bolesnici” (kako nam poručuje Ivo Lucić u članku ”Kako se liječiti od “antifašizma”?”, na portalu Narod.hr), mi nećemo odgovoriti lažima ili pak nasiljem kakvog zagovaraju pobornici neoustaštva na desničarskim portalima. Mi to ne želimo i mi to ne smijemo učiniti

Podnaslov na naslovnici tjednika glasi: ”Moj otac nije bio fašist, nego je branio državu od komunističkih i četničkih napada” te slijedeći lead: ”Morao je činiti neželjene stvari pod pritiskom Njemačke i Italije, ali alternativa je bila da ne bude nikakve države. Dok ne bude slobode duha i objave svih dokumenata, ne će se razumjeti uloga Poglavnika i NDH. Moj otac razvijao je bratstvo s muslimanima i s pravoslavcima koji su prihvatili državu.”

Zašto navodim ove rečenice? Zato što čine sukus političke filozofije svih onih koji u zemlji i inozemstvu brane tzv. NDH i djelo Poglavnika. Oni se glasaju redovno ali intenzivirali su aktivnost jer je prošli petak 10. travnja bila 74. obljetnica uspostave te marionetske i zločinačke države i političke tvorevine.

Ja nemam ništa protiv toga da se omogući Višnji Pavelić da hvali svoga oca u hrvatskom tisku: ”Da nije ustao protiv torture i porobljavanja svojega naroda, moj bi otac bio uzor vjerskoga pluralizma i razumjevanja među religijama”, izjavila je.

Zatim: ”Kada je riječ o rasnim zakonima, u onim teškim prilikama Poglavnik je morao učiniti neke neželjene stvari. Stvorio je državu s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakvu državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan od uvjeta je bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona, treba znati da se otac koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci.”

Ili: ”O ustaštvu vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret, ali za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Ni na koji način nismo bili dio toga pokreta.”

Nemam ništa protiv jer mislim da je važno da se iz prve ruke sazna za zablude, neistine i gluposti koje izgovara Višnja Pavelić a tvore ustašku matricu razmišljanja, od Buenos Airesa, preko Zagreba, do Sidneya.

A ovom se temom bavim ovaj tjedan jer dok se zakonom ne definiraju neke bitne stvari, kako je to učinjeno u Njemačkoj, nama ne preostaje drugo nego da izgradimo ili osmislimo nekakav oblik suživota s (neo)ustašama i revizionistima.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović već artikulira suživot: ona istodobno grli neoustaškog političara, šefa HČSP-a, koji je prijetio i žestoko vrijeđao Natašu Jovičić a grli i tu istu gospođu (ravnateljicu spomen-područja Jasenovac) koju najavljuje kao ”posebnu savjetnicu za pitanja holokausta” u Uredu predsjednice RH. Šalim se, naravno da ne zagovaram hipokriziju i politički šlamperaj kojeg provodi Kolinda Grabar Kitarović

Premda nas oni optužuju da smo jugoslaveni i komunisti (Ivo Banac: ”Neokomunisti uzvraćaju antifašističkom ligom”, u Vijencu), ukratko, veličatelji totalitarizma, njekatelji i preziratelji samostalnosti Hrvatske ili ”bolesnici” (kako nam poručuje Ivo Lucić u članku ”Kako se liječiti od “antifašizma”?”, na portalu Narod.hr), mi nećemo odgovoriti lažima ili pak nasiljem kakvo zagovaraju pobornici neoustaštva na desničarskim portalima. Mi to ne želimo i mi to ne smijemo učiniti.

Nažalost, negacija holokausta ”se nosi” a veličanje ustaštva u Hrvatskoj je zakonom dozvoljena stvar pa, ponavljam, ostaje pitanje kako živjeti pored takvih ljudi, pored ljudi koji jedni drugima čestitaju 10. travanj, veličaju djelo ustaša ili koji najavljuju kaznene progone za neistomišljenike kao što to rade sudac Turudić, političar Karamarko ili povjesničar Banac.

U tom poslu, mislim, kasnimo, jer predsjednica Kolinda Grabar Kitarović već artikulira suživot: ona istodobno grli neoustaškog političara, šefa HČSP-a, koji je prijetio i žestoko vrijeđao Natašu Jovičić a grli i tu istu gospođu (ravnateljicu spomen-područja Jasenovac) koju najavljuje kao ”posebnu savjetnicu za pitanja holokausta” u Uredu predsjednice RH.

Šalim se, naravno da ne zagovaram hipokriziju i politički šlamperaj kojeg provodi Kolinda Grabar Kitarović. Ali zaista mislim da bi trebalo naći načina da smanjimo konflikt koji raste u državi, a koji bi nas mogao dovesti i do žestokih obračuna, možda i do proljevanja krvi.

Iako spomenutog Vjekoslava Magaša, autora razgovora s Poglavnikovom kćerkom, znam od 1993. jer smo se upoznali nakon što sam postao suosnivač HHO-a a on je tada bio među prvima djelatnicima tek osnovanog ureda te udruge za zaštitu ljudskih prava, Vjekoslav je oprezno u subotu odgovarao na moja telefonska pitanja. Naknadnom analizom raznih objava toga intervjua na desničarskim i neoustaškim portalima kakav je Sloboda.hr vidim da je na put otišao u aranžmanu, svojevrsnom ”hodočašću”, koje su poveli/organizirali šef spomenute proustaške Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) Josip Miljak i šef zagrebačke HVIDRE Ante Pandžić.

Razmišljao sam intenzivno o ovom novinarskom pothvatu Vjekoslava Magaša. Iako kod njega vidim posljednjih godina putanju prema ekstremnoj desnici još nisam od svojega prijatelja čuo da negira holokaust ili genocid nad Srbima ma da mi je rekao da ne vjeruje u službenu brojku ubijenih u Jasenovcu, odnosno u brojku s kojom barataju tamošnji kustosi (a koja uključuje i sve one koji su preko Jasenovca završili u drugim, nacističkim logorima smrti). Kada bih čuo ili pročitao da Vjekoslav nastupa baš iz pozicija Josipa Miljaka ili, ako koćete, Višnje Pavelić, naše bi prijateljstvo silom prilika prestalo

Na jednoj fotografiji koju je snimio Miljak Magaš i Pandžić sjede ispod Poglavnikove velike zidne slike u društvu Višnje Pavelić, u njenom stanu, na drugoj, koju je snimio Magaš, to rade Miljak i Pandžić, a Miljak je snimio i fotografiju na kojoj Magaš bilježi što mu govori Pavelićeva kćer. Fotografije njihova zajedničkog pohoda na Poglavnikov grob, koji je očito bio važna komponenta njihova ”hodočašća”, još nisu objavljene što ne znači da i neće negdje osvanuti.

Razmišljao sam intenzivno o ovom novinarskom pothvatu Vjekoslava Magaša. Iako kod njega vidim posljednjih godina putanje prema ekstremnoj desnici još nisam od svojega prijatelja čuo da negira holokaust ili genocid nad Srbima ma da mi je rekao da ne vjeruje u službenu brojku ubijenih u Jasenovcu, odnosno u brojku kojom barataju tamošnji kustosi (a koja uključuje i sve one koji su preko Jasenovca završili u drugim, nacističkim logorima smrti). Kada bih čuo ili pročitao da Vjekoslav nastupa baš iz pozicija Josipa Miljaka ili, ako koćete, Višnje Pavelić, naše bi prijateljstvo silom prilika prestalo.

Magaš je korektno odradio važne poslove iz oblasti zaštite ljudskih prava kakav je, na primjer, bila akcija obrane građana srpske nacionalnosti koji su bili meta nasilnih deložacija kojima je kumovao Gojko Šušak. Magaš je, primjerice, predstavljao HHO u Vukovaru nakon što smo mi tada, prvi u Hrvatskoj, u tom devastiranom gradu otvorili ured. Stoga upozoravam eventualne kritičare Magaša da od njega ne naprave ustaškog monstruma. Magaš se isto kao i ja na načelnim pitanjima sukobio s Čičkom i tom ekipom i nastradao je. Hoću reći, Magaš je istinoljubiv čovjek.

Ali iz nekog razloga, možda zato što je kao Hrvat doživljavao sputanost za doba SFRJ (iako ja mislim da Vjekoslav pretjeruje u opisivanju te sputanosti) ili zato što je, s punim pravom, bio ogorčen na progon kakav su doživjeli Vlado Gotovac, Dražen Budiša i mnogi drugi, Magaš sebe traži u mediju koji promovira nacionalistički diskurs a brani i nešto što trezven čovjek ne smije braniti, a to je ustaški pozdrav ”Za dom, spremni!”

Zna Magaš jako dobro za užasne zločine ustaša ali je iziritiran onime što desničari smatraju da traje (Nino Raspudić to tako definira) – ”kulturnom hegemonijom post jugoslavena”.

Zašto toliko spominjem Magaša? Zato što mi je prijatelj. Prijatelj s kojim se sve manje slažem. Ne bih želio da naše prijateljstvo zamre, ali i to će se dogoditi ako Magaš završi na neoustaškim pozicijama. Ako s Miljakom podjeli i nešto više nego vožnju automobilom od Zagreba do Madrida ili zajedničke troškove putovanja.

Gostujući na tadašnjem OTV-u u emisiji Romana Bolkovića u ljeto 1992. i odgovarajući na pitanje gledatelja ”Zašto zanemaruje gospodin Tuđman borce HOS-a?”, Franjo Tuđman je rekao: ”Ne zanemarujem ja. Ja znam da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima kojima ih oblače u crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata… (pazite, Tuđman uspoređuje ustaštvo i fašizam, op. DP.)”

Pitanja koja je postavio Višnji Pavelić nisu postavljena na neprofesionalan način. Pošto se radi o starici koja se vrlo sporo izražava i od koje ne možete iščekivati britke odgovore i brzinu, Magaš je učinio sve ono što je u datim okolnostima mogao. Pitao je naravno i za zločine u Jasenovcu i prenio je odgovor za koji on, kao novinar, ne snosi krivicu.

Na pitanje ”Jeste li za vrijeme rata čuli za Jasenovac?”, Višnja Pavelić je odgovorila: ”Ne, nikada za vrijeme rata. Bila sam očeva tajnica od najvećega povjerenja, ali o tome nikada ništa nisam čula. Moj otac ni poslije rata nije mnogo pričao o Jasenovcu. Moguće je da je u ratnome metežu bilo nevinih žrtava, ali vidjela sam više dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo. Iako sam Hrvatsku napustila kao mlada djevojka, temeljem ozbiljnih istraživanja znam da se radi o lažnome mitu koji je broj žrtava monstruozno preuveličao. Žalim zbog svakoga nevino stradalog čovjeka, ali nedopustivo je da se zbog političkih potreba brojke preuveličavaju. Žrtava je ionako uvijek previše, koliko god da ih ima.”

Pitao je Magaš i za pokrštavanja i za odnos prema Srbima, ali dosta toga nije ili nije mogao tražiti. Magaš i nije rasni novinar jer kada mu je Poglavnikova kćer rekla da čuva u fasciklu originalni dokument Rimskih ugovora kojma se Pavelić odrekao djela Dalmacije, nije znao novinarski djelovati. Naime, na pitanje zašto ih je Pavelić potpisao, Poglavnikova kćer odgovara: ”Zato što u tom trenutku NDH nije imala ustrojenu vojsku i nije se ni s čime mogla oduprijeti Mussoliniju, koji je prijetio da će u protivnome okupirati Hrvatsku sve do Karlovca”. A stiječe se dojam da je Magaš nepripremljen, da je kao đak na ekskurziji, jer bi trebao poznavati temeljnu informaciju koja glasi da je još 1927. Pavelić Mussoliniju izrazio spremnost na prepuštanje velikih dijelova istočnojadranske obale Italiji.

Elem, neću se više baviti ovim intervjuom nego pokušati izvesti zaključak na zadanu temu: na to kako živjeti sa onima koji ili ne znaju, ili neće da znaju, ili postepeno gube sposobnost analitičkoga pristupa stvarima pa time i objektivno promatranje zbilje.

Učinit ću to tako da svima onima koji se bave revizionizmom na razmatranje dadnem citat iz usta samoga Vrhovnika, generala i predsjednika Franje Tuđmana.

Gostujući na tadašnjem OTV-u u emisiji Romana Bolkovića u ljeto 1992. i odgovarajući na pitanje gledatelja ”Zašto zanemaruje gospodin Tuđman borce HOS-a?”, Franjo Tuđman je rekao: ”Ne zanemarujem ja. Ja znam da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima kojima ih oblače u crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata… (pazite, Tuđman uspoređuje ustaštvo i fašizam, op. D.P.)” Te kaže: ”Šta bi bilo od Njemačke da je nastavila na crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i nacističkim oznakama? Prema tome, to je bila (tada Tuđman podiže prst i zaoštrava glas i pogled, op. D.P.) jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske.”

Moj prijatelj (valjda smo još prijatelji) Vjekoslav Magaš, novinar desničarskog lista ”Hrvatski tjednik” iz Zadra, napravio je u Madridu intervju s najstarijom kćerkom Ante Pavelića, Višnjom Pavelić (Zagreb, 31. svibnja 1923.), u povodu 70. godišnjice propasti tzv. Nezavisne države Hrvatske. Naslov intervjua koji se ističe kao glavna tema broja na naslovnici navedenog tjednika (broj 550 od 9. travnja 2015.) je ”Višnja Pavelić, svjedok vremena: ‘Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske’.”

Zatim, u dahu, Tuđman izgovara ono što bi Vjekoslav Magaš trebao biti u stanju shvatiti jer je očito da to ne mogu shvatiti ljudi poput Višnje Pavelić a ne žele shvatiti osobe poput Josipa Miljaka ili glavnog urednika Hrvatskog lista i drugih desničarskih medija: ”To je nešto što svijet ne može prihvatiti jer se današnji svijet gradi na načelima one antifašističke koalicije, demokratske… Traži se demokratski poredak iz mnogih razloga o čemu nemamo vremena sada razgovarati.”

Imate pravo ako me pitate: gdje je bio taj i takav Tuđman kada su se dizali antifašistički spomenici u zrak, njih preko 3 tisuće? To je druga knjiga.

Dakle, kako suživjeti s (neo)ustašama? Izgovarajući istinu, braneći istinu, žrtvujući se za istinu, bez kalkulacija, bez kukavičluka i bez oportunizma. Ja o tomu nešto znam pa mogu govoriti iz prve ruke.

Cijena može biti gubitak važnih ili manje važnih prijateljstava. Cijena može biti nepopularnost, samoća ili čak progon.

Ali pravilnim obrazovanjem, adekvatnim zakonima koji će onemogućiti negaciju holokausta, stvaranjem ozračja u kojem neće biti ”inn” urlati ”Za dom, spremni” i argumentiranim radom povjesničara pa i teologa, stići ćemo jednom do nekakvog reda. Barem do onoga kakav imaju Njemci. Istina, izgubit ćemo u tome godine, moža i cijeli život. Ali neki od nas se jednostavno moraju time baviti.

Stalno se pitam zašto je moj brat poginuo/nestao kao hrvatski branitelj i zašto sam ja ostao na životu? Znam odgovor, a odgovor, slutim, znate i vi koji me već 20 godina pratite u ovoj kolumni. Hvala vam na tomu.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora