novinarstvo s potpisom
Ove ćemo godine imati obilje povoda za prisjećanje na Stevea Jobsa – ako već ne zbog novih Appleovih proizvoda, onda svakako zbog Universalovog biografskog filma koji najesen stiže u kina. Koliko god nije izgledno da će se pri pisanju o novim Macovima, iPhoneima, iPadima i inim napravama izbjeći olinjali trop da Steve Jobs to ne bi tako izveo, toliko je žalosno izvjesno da će film Aarona Sorkina i Dannyja Boylea potpuno izignorirati ionako zanemarenu činjenicu da je Steve Jobs podigao najcjelovitiji filmski studio naših dana.
Animacijski studio Pixar, drugim riječima.
Pixara ne bi bilo da Jobs jednom davno nije otkupio računalni odjel Lucasfilma, preimenovao ga prema ultrabrzom grafičkom kompjuteru koji je proizvodio i imao povjerenja u kreativni potencijal njegovih pionira. Pod Jobsovim nadzorom, ljudi poput Eda Catmulla i Johna Lassetera započeli su eru CGI animacije Pričom o igračkama iz 1994., prijelomnicom u mediju ravnom Disneyjevoj Snjeguljici iz 1938. Zaista; u roku od dvanaest godina Jobs je postao najveći dioničar Disneyja, a Catmull i Lasseter počeli su nadzirati operativne i kreativne vidove Disneyjeve animacije.
To ne znači da se Pixar stopio s Disneyjem, doduše.
Znači samo to da se kroz prethodno desetljeće Disneyjeva animirana produkcija uzdigla nebu pod oblake, dok je Pixarova pomalo stagnirala, oslonjena na nastavke dokazanih hitova. Jedini originalni Pixarov naslov u aktualnom desetljeću bio je film Merida hrabra, sličniji ostvarenjima konkurencije poput već pomalo posustalog Animacijskog studija DreamWorks negoli djelima koja su Jobsovu studiju u prvih desetljeće i pol postojanja donijela status žive legende.
Po čemu je to Pixar tako drukčiji od drugih?
Po izostanku cinizma, u prvom redu; po izradi originalnih priča temeljenih na opažanjima nekih univerzalnih istina o odrastanju, što je možda čak i bitnije. Pixaru, u svakom slučaju, nikad nije bilo dovoljno uživati status pionira računalne grafike. Jobsov organizacijski genij značio je to da je studio morao jednostavno biti najbolji pripovjedač priča u današnjem Hollywoodu, gdje se pojedine ideje razvijaju godinama, nemilice se preobličavajući i prerađujući sve dok ne budu iscizelirane do posljednje pojedinosti. Taj se postupak izravno naslanja na Disneyjevu tradiciju i sličan je onome što u igranom filmu danas radi studio Marvel: ali i jedni i drugi najvećim dijelom adaptiraju postojeći materijal. Čak i kad radi nastavke, Pixar radi nastavke svojih priča.
Izvrnuto obrnuto suštinski je Pixarova priča.
Dapače, stoji tvrdnja da je koncept ovog filma bliži središnjem pojmu Pixarove priče od većine dosadašnjih filmova studija. Svako dijete zna da su njegove igračke na neki način žive; svako se dijete boji čudovišta iz ormara (ili ispod kreveta); priče o njima najuputnije je ispripovijedati putem animacije, a moraju sadržavati teme odvajanja od igračaka, odnosno nadvladavanja straha od čudovišta. Izvedenice iz pretpuberterskih emocija okosnica su pojma Pixarova filma – a Izvrnuto obrnuto sastavljen je upravo od pretpubertetskih emocija.
Od Straha, Gađenja, Bijesa, Tuge i Sreće.
Pete Docter, redatelj filmova Čudovišta iz ormara i Nebesa, dobio je ideju za Izvrnuto obrnuto kad je kod svoje kćerkice opazio simptome stidljivosti kakva je i njega samog morila kao malog. Prionuvši na istraživanje nazora suvremene dječje psihologije o tome, otkrio je djelo Paula Ekmana u kojem se emocije mlade djece dijele upravo na taj način – uz dodatak Iznenađenosti, koja se Docteru učinila presličnom Strahu, pa je spojio ta dva lika.
Emocije u glavi djeteta pojam su visokog koncepta u potrazi za pričom.
Nije stoga prečudno što je Docteru i suredatelju Ronnieju del Carmenu – uz stalnu Pixarovu ekipu za razvoj scenarija – trebalo pola desetljeća da uobliče radnju. Manjkao im je onaj bljesak genija poput, primjerice, ideje dječjeg vrištanja kao energetskog resursa za čudovišta, resursa koji je smrtonosan već pri najmanjem tjelesnom doticaju. U završenom filmu takva noseća ideja i dalje manjka, te film mora uložiti nešto više truda u ekspoziciju i postavljanje parametara svoje fabule nego što je to inače slučaj na repertoaru multipleksa.
Budući da se radi o jedinom istinski originalnom filmu sezone, to je posve prihvatljivo.
Iako je uvijek zabavnije početi in medias res, postupno proučavanje odnosa emocija unutar protagonistice filma (Rajke na hrvatskom, Riley u izvorniku) pruža gledatelju pristup u nešto veće i složenije od poimanja samih parametara radnje. Jednostavno, Pixarov nas film uči da shvaćamo odnose petero arhetipskih likova za konzolom Rajkine svijesti kao stvaran prikaz onoga što se u njoj zbiva – kad Sreća dominira, Rajka je sretna, kad Strah stane za komande, Rajka strahuje, a kad Bijesu prekipi, prekipi i Rajki.
To je posve apstraktan način doživljavanja emocija na filmu, zar ne?
Pa, ako nekome možemo prepustiti posao iznalaženja novog pristupa emocionalnosti na filmu, pristupa koji se suštinski razlikuje od uobičajene melodrame, onda je to studio koji se kroz godine dokazao kao najbolji poznavatelj psihe djevojčica. Dok je Disney curicama oduvijek (pa i pod novim režimom ekipe iz Pixara) nametao pojam princeze kao ideal, Pixar je od svoje prve djevojčice – male Boo iz Čudovišta – pokazao da ga one zanimaju kao djeca. Ne samo da je to iznimno osvježenje u pristupu temi, lišeno razmjerno banalnog podrivanja lika princeze za kakvim redovito posežu DreamWorks i ostali, nego je i izuzetno važno s motrišta odgovornosti koju popkulturni sadržaji imaju u oblikovanju često vrlo povodljivih mladih umova.
Izvrnuto obrnuto pripovijeda o načinu na koji se dijete nosi s teškim emocijama.
Svaka je djetinja emocija intenzivna i iskrena; pri odabiru konflikta koji će te emocije izazvati za potrebe filma Docter kreće putem srednjeg intenziteta, izbjegavajući kako banalnosti, tako i preteške situacije poput smrti člana obitelji ili razvoda roditelja. Rajka je tu nesretna zato što se iz rodne Minnesote, gdje je živjela u kući s velikom okućnicom i igrala hokej, preselila u tijesnu kuću u San Franciscu, gradu gdje joj je sve strano. I u njoj se time počinje urušavati ono što Docter i Pixarovci nazivaju otocima osobnosti – počev od onog najkrhkijeg, glupiranja.
O, ne, samo ne glupiranja!
U trenutku kad se sposobnost za glupiranje razori unutar Rajkine svijesti svi uvedeni visoki koncepti filma prestaju biti intelektualne glavolomke za gledatelja i postaju iskustvene srcolomke zasnovane na empatiji prema Rajki. A empatija će se – kao i uvijek kod Pixara, sklonog pričama u kojima se konflikt ne razrješuje pobjedom zla nad dobrim, nego nalaženjem dobitnog rješenja za sve strane – pokazati ključnom za razrješenje problema koji tišti svijest naše djevojčice.
A odakle potječe ta empatija?
Pa, od sposobnosti tugovanja; sposobnosti drugih da prihvate tugovanje i sposobnosti Rajke same da to tugovanje prepozna u drugima. Iako se glavninom trajanja filma čini da će problem biti nadvladan putem Sreće (naoko glavne od pet emocija), Pixar ne bi bio Pixar kad bi rješenje našao u najsvjetlijem i najpozitivnijem liku. Ne samo da je način oblikovanja kulminacije radnje ovdje zasluženo dirljiv, on ujedno nenametljivo objašnjava zašto je svaka od pet emocija morala s vremena na vrijeme razumijevati i utjelovljivati odlike preostalih četiriju – jer, otkrivamo, nije bila samo riječ o dramaturškim oblikovanje svake od njih u nešto više od jednoznačnog lika.
Povrh psihologije i pedagogije, Izvrnuto obrnuto silno je zabavan film.
Kroz koncipiranje unutrašnjosti Rajkine psihe kao nečega mnogo većeg i složenijeg od konzole i otoka osobnosti, kroz vizualiziranje sjećanja kao kuglica obojenih u pretežitu emociju koju nose i podsvijesti kao bezdana u koji se baca sve ono zaboravljeno, kroz predodžbe poput vlaka misli i prijatelja iz mašte zvanog Ding-Dong (Bing-Bong u izvorniku), Docter i kompanija neprestano uspijevaju svoje razrađene intelektualne koncepte predočavati na emocionalno neposredan način. Slijed je, dakle, emocija > intelekt > emocija: i kod manje ambicioznih filmova od ovoga to je sjajan recept za izbjegavanje stranputica i zamki melodramatičnosti.
Izvrnuto obrnuto je, riječju, povratak Pixara u punu formu.
To je, pak, jedna od najboljih vijesti s ovogodišnjeg kinorepertoara. Sve po čemu je Pixar bio jedinstven ipak se održalo; kultura kolaborativne kreativnosti nije nestala, niti se prelila u Disney. I dalje je živa i zdrava u Pixaru, koji nas već ove godine kani počastiti još jednim originalnim filmom. Nakon dugih godina opet možemo legitimno vjerovati da zvjezdani trenuci studija još nisu prošli – jer Izvrnuto obrnuto prvi je Pixarov film u cijelosti oblikovan nakon smrti Stevea Jobsa. Kao i u slučaju Applea, genij nije bio toliko u njemu, koliko u kulturi koju je stvorio.
A to je najbolja moguća ostavština čovjeka koji je Pixaru omogućio da zaživi.