Položaj: misionarski

Cijelu generaciju prije današnje, ljubitelji špijunskog filma velike su nade polagali u obnovu franšize Jamesa Bonda s Pierceom Brosnanom: očekivalo se da Goldeneye iz 1995. donese najpopularniji oblik akcijskih trilera u predmilenijsko doba. Ali Brosnanova je tenura u ulozi Bonda potrajala samo sedam godina – a već devetu, s upadljivo dojmljivijim rezultatima, 007 je Daniel Craig, unutar slijeda filmova koji su dobrim dijelom raskrstili s prethodnih dvadeset.

Dva su filmska serijala, nastala neposredno nakon Goldeneyea, pružila model za oblikovanje ovog novog Craigovog Bonda. Jedan je onaj o Bourneu, započet u današnjem obliku 2002. i odgovoran za možda najveći kiks Craigove ere – uništavanje filma Zrno utjehe u montaži radi udovoljavanja tada hipertrendovskom korištenju ultrakratkih kadrova. Serijal o Bourneu također operira na kvazidokumentarističkom pristupu zakulisnom svijetu špijunskih agencija, što Bondu nije bio kongenijalan postupak čak ni u vrijeme kad ga je pisao Ian Fleming. Ne, što god da se ubuduće dogodilo s filmskim Bourneom, na Bonda je ostavio već i previše traga.

Umnogome značajnija za nemogućnost istrajavanja Brosnanove ere Bonda i ojačavanje temelja cijelog podžanra bila je Nemoguća misija Briana de Palme iz 1996. godine. Ta neočekivano dobra prerada televizijske serije popularne u šezdesetima bolje je od većine djela iz de Palmine karijere posegnula za njegovim enciklopedijskim poznavanjem svega što se u žanru dade oblikovati. Temeljena na bravuroznim sekvencama, nanizanim u cjelinu složenim i intrigantnim zapletom punim izdajstava, obrata i dovođenja likova u krajnje dramske kušnje, Misija je u svoje vrijeme bila najbolji špijunski film snimljen još od pamtivijeka.

U dobroj je mjeri takva i ostala. Skyfall, treći Craigov Bond iz 2012. godine, besramno je ukrao okvirni zaplet prve Nemoguće misije kako bi svog protagonista poveo na put regresije prema tropima vlastitog serijala. Tamo gdje prva Misija i danas izgleda svježe, Bond djeluje pomalo posustalo: ove ćemo godine vidjeti koliko još sape ima u Craigovom Bondu kad za koji mjesec u multiplekse stigne željno očekivani SPECTRE. Ali upravo smo vidjeli u kakvom je položaju Nemoguća misija, serijal koji je u dvadeset godina postojanja izrodio tek peti film.

Odmetnuti su jedan od žanrovskih vrhunaca sezone proljeće/ljeto 2015. u multipleksima, to je sad sigurno. Čvrsto osmišljen kroz scenarij Christophera McQuarrieja – koji je radio i na prethodnom filmu, Protokolu Duh Brada Birda iz 2011., te iskazuje osvježavajuću sklonost kontinuitetu unutar ovog dosad uglavnom epizodičnog serijala – film se još više nego Protokol oslanja na de Palmino načelo konstruiranja cjeline putem čvrstih sekvenci. Iz role u rolu filma, svakih petnaest-dvadeset minuta, možete očekivati nešto fascinantno i još neviđeno, prizor koji će vam (katkad posve doslovno) oduzeti dah. A sve zajedno tvori cjelinu zahvaljujući dvama pripovjednim čimbenicima: nastojanjima političara da ukinu IMF (špijunsku organizaciju u centru radnje ovih filmova, koju ne treba brkati s MMF-om, ma koliko im izvorne kratice bile istovjetne), te igre mačke i miša između glavnog antagonista i glavnog agenta IMF-a, Ethana Hunta.

Zvuči poznato? Pa i jest: obje te dramaturške okosnice McQuarrie je praktički prepisao ni manje ni više nego iz Skyfalla, pridonoseći izuzetno bizarnom uzajamnom oprašivanju dviju franšiza. Tko je dominantan u ovom odnosu, Hunt ili Bond? Tko tu koga nastoji nadmašiti?

Oba serijala odmakla su se od očijukanja s autentičnošću za ljubav klasičnog kadriranja i vrlo stiliziranog pripovijedanja; oba su se vratila formuli izvornog uspjeha, s različitim rezultatima. Čini se je da Misija, snimana u duljim, otprilike petogodišnjim razmacima, zasad dosljednija, ogradimo li se od drugog i podosta kičerskog nastavka Johna Wooa iz 2000. godine: Woo ima zagovornike koji ga doživljavaju kao autora, o čemu se valjda može raspravljai. Treći nastavak J. J.-a Abramsa iz 2006. osvježio je serijal kroz karakternu borbu protagonista i antagonista kakvu nijedan od ovih filmova još nije vidio: Owen Davian u tumačenju Philipa Seymora Hoffmana jedan je od najboljih negativaca svih vremena. Posljednje dvije Nemoguće misije izuzetno se umješno vraćaju de Palminim počelima, kažem, dok tek treba vidjeti kamo ide Bond. Ako želite na jednome mjestu vidjeti skup najboljega što podžanr špijunskog trilera može dati u posljednjih nekoliko desetljeća, uglavnom, odlučite prihvatiti Misiju.

Napokon, obje stvari koje Odmetnuti dijele sa Skyfallom ovdje su bolje riješene. Majstorski um suparnika u ovom filmu nije karikaturalni, svemogući negativac kakav je ondje bio Silva Javiera Bardema, sposoban u svakom trenutku učiniti upravo ono što našem junaku najmanje odgovara ne zato što u tome ima ikakve logike, nego zato što scenaristi tako hoće. Solomon Lane Seana Harrisa djeluje umnogome uvjerljivije i nemjerljivo jezovitije. Kao vođa organizacije odmetnutih špijuna zvane Sindikat, Lane je naličje obavještajne zajednice, Frankensteinov monstrum koji se oteo kontroli, ali ne i samostalan igrač.

On igra mentalne simultanke ne samo s Huntom i IMF-om, nego i s Ilsom Faust, britanskom obavještajkom u svojim redovima čija mu krajnja odanost ostaje nejasna i fascinantna. Od sipljivog glasa do lucidno podigrane pojavnosti, Lane je posve lišen teatralnosti i utoliko upečatljiviji antagonist: kako se boriti protiv nekoga koga se nema za što uhvatiti? McQuarrie još jednom stavlja duha u središte svojeg protokola.

Kao Ilsa Faust, švedsko-britanska glumica Rebecca Ferguson nastavlja slijed umjereno jakih ženskih likova koje Misije oduvijek imaju, samo što je njezin ovdje čak i sretnije napisan od dosadašnjih. Prije svega, McQuarrie joj oduzima potrebu za stupanjem u romantičan odnos s Huntovim likom. Kao i Lane, Faust se nadmudruje s Huntom cijelim trajanjem filma, što stvara tenzije lojalnosti i dominiranja kakve ovakvom načinu pripovijedanja odgovaraju daleko više od melodrame kakva je bila dobro, ali zadovoljavajuće jednokratno primijenjena na treći nastavak. A budući da McQuarrie poznaje zakonitosti žanra, Ferguson dobiva upravo onoliko prilika da zablista svojom pojavom koliko je potrebno da postane najugodnije iznenađenje filma.

I druga poveznica radnje sa Skyfallom ovdje je bolje riješena. Umjesto lika Ralpha Fiennesa, od početka naglašeno uvedenog kako bi postao novi M., lik Aleca Baldwina teško je dešifrirati sve do samoga kraja. Baldwin je predugo izbivao iz žanra – jedna od tužnijih vijesti za ljubitelje filmskih tajnih agenata bilo je njegovo odustajanje od tumačenja Jacka Ryana nakon velikog uspjeha Lova na Crveni oktobar iz 1990. godine. Sad nam se vratio, stariji i ozbiljniji nego što smo ga dugo imali prilike vidjeti, a to je izvrsna vijest za sve buduće nastavke Misije.

Prvi put dosad, u IMF-ovom timu koji okružuje Hunta nema prinova. Tu su Simon Pegg kao Benji, jedan od onih likova komičnog pomagača kakvi prečesto ubiju cijeli film nategnutim humorom. Iako Benjija ovdje opet ima previše, Pegg dovoljno dobro zna što radi da ne bude posve nesnosan, a ima i priliku kao karakterni lik ponijeti cijelo finale radnje bez previše dosjetki i pošalica, što mu daje prolaznu ocjenu, barem ovaj put. Tu su i nesuđeni nasljednik Bournea Jeremy Renner kao Brandt i zapušteni Ving Rhames kao Luther, gurnuti dovoljno duboko u drugi plan da ne smetaju previše.

Jer točka na kojoj nakon svih nagovora možete odlučiti hoćete li prihvatiti ovu, petu Misiju jest upravo pitanje smeta li vam ili ne smeta ključna pojava u središtu svih ovih filmova, pojava Toma Cruisea u liku Ethana Hunta. Nemoguće je pisati ni o jednoj Nemogućoj misiji bez razmatranja noseće glumačko-producentske – a time i jedine istinski autorske – pojave serijala. Cruise je taj koji tu odabire redatelje, Cruise je taj koji tu odlučuje koje će nemoguće podvige izvesti u pojedinom nastavku – i Cruise je taj koji se zatim doslovce vere po najvišem neboderu na svijetu i taj koji vozi motocikl brzinom od sto na sat bez kacige na glavi.

Baš Cruise je taj koji doslovce stavlja glavu u torbu u svakoj novoj Misiji, čini se sve više iz filma u film. Ovdje je riječ o tako naglašenom isticanju tjelesnosti čovjeka koji je već dobrano zagazio u svoje pedesete da su sve ostalo u filmu samo detalji. Može li vam, ne znam, izbačena noga Rebecce Ferguson u žutoj haljini dok cilja snajperom doista biti seksualiziraniji prizor od onoga u kojem Cruise, gol do pasa, skače dva metra uz šipku za koju je vezan? Podvig je teško opisati i izaziva nevjericu dok ga se gleda: jedino Cruiseov Ethan Hunt ovdje smije biti bog tjelesnosti.

Nije u redu nikoga prozivati zbog religijskog svjetonazora, pa tako ni Cruisea kao paragona današnje scijentologije: ali stoji tvrdnja da je Cruiseova uvjerenost u nadljudske sposobnosti koje mu daje sustav dubokog ovladavanja sobom, smješten u srž scijentološkog koncepta, s vremenom postala glavni razlog iz kojeg čovjek uopće snima ove filmove. Da, međunarodni im je uspjeh zajamčen, da, nikad ih nije povjerio timu koji ne bi bio dorastao zadatku, ali sve što se u ovom serijalu zbiva moralo je i morat će biti podređeno projiciranju Cruisea u lik najboljeg, najsposobnijeg, najpametnijeg i najnezaustavljivijeg tajnog agenta svih vremena.

I tu sigurno dolazimo do točke na kojoj bi se Craigov Bond još mogao pokazati kao istrajniji lik. Prva dva njegova filma pisao je Paul Haggis, tada još i sâm scijentolog. Na početku filma Casino Royale iz 2006. (uvjerljivo najboljeg od svih spomenutih naslova), Bond je upravo onakav nadčovjek u kakvoga Cruise cijelo vrijeme projicira Hunta. Ali već ondje Haggis kreće u polaganu rekonstrukciju lika temeljenog na superiornosti, da bi 007 i u Zrnu utjehe i u Skyfallu imao prilike prolaziti intimne kalvarije u čijem je predočavanju Craig uvijek izvanredan.

Takvo što se Cruiseu jednostavno ne može dogoditi. Svi nastavci serijala Nemoguća misija, ma kako dobri bili, imaju misiju predstavljanja svojega protagonista kao čovjeka kojem se ljudske slabosti jednostavno ne mogu dogoditi. A to ubija dramu; to, paradoksalno, ipak dugoročno dovodi ove filmove u suštinski podređen položaj.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora