Evanđelje po Zahariji

Čak i posve letimičan poznavatelj biblijskih imena zna da Adam nije abecedno prvo, a ni Zakarija abecedno posljednje ime u Svetom pismu. Ipak, Adam konceptualno prednjači u odnosu na, ne znam, Abrahama onoliko koliko i Zaharija u odnosu na, ne znam, Zebedeja. To je barem koncepcija dječje biblijske slovarice uz koju je odrasla Ann Burden.

Ako je Adam bio prvi čovjek, naučila je mala Ann, onda će Zaharija biti posljednji. Taj koncept možda je i bio posve apstraktan u njezinu djetinjstvu; sada, u njezinoj mladosti, on je i odviše stvaran. Zbio se smak svijeta, naime. Nekim čudom mikroklime ili Božje milosti, dolina u kojoj je Ann živjela ostala je pošteđena kataklizme. Samo, oni koji nisu smjesta stradali s vremenom su odlutali odande u potrazi za najmilijima, ili u želji da pomognu preživjelima. Izolirana na malome gazdinstvu, Ann je, koliko zna, posljednja žena na svijetu. Lišena posljednjeg čovjeka.

To je koncept na kojemu počiva roman Roberta C. O’Briena Z kao Zachariah, objavljen posthumno još davne 1974. godine. O’Brien je uživao uspješnu karijeru dječjeg pisca u šezdesetima, ali Zachariah je bio njegov iskorak u pisanje za odrasle – odnosno, za mlađe odrasle; ono što se danas naziva Young Adult štivom. Nazivno smještena u postapokaliptični žanr, knjiga se ne bavi ni preživljavanjem posljedica atomskog rata, a ni borbom mladih protiv novouspostavljene tiranije. Ne bavi se, zapravo, nijednim tropom onoga što se u međuvremenu uspostavilo kao norma u pisanom približavanju Pobješnjelog Maxa mladima.

O’Briena zanima nešto drugo. Ako se civilizacija sruši, upućenost u ono što se u ostatku svijeta zbiva – upućenost koja je, otkako znamo za sebe, rasla iz desetljeća u desetljeće – strelovito pada na ništicu. Ne da više ne znamo što se zbiva u ostatku svijeta, onog svijeta kojeg su vođe, eto, smatrali uputnim uništiti: ne znamo ni što se zbiva s druge strane susjednog brda.

A O’Brien u taj kontekst stavlja osobu kakva nam je i odviše prepoznatljiva iz svakodnevice. Ruralna, neuka, dobronamjerna, Ann je i stubokom religiozna: njezino pridržavanje sustava evangeličkih vrijednosti moglo bi se nazvati zatucanošću kad ne bi bilo tako slično pravoj vjeri. Ann je jedna od onih osoba koje nikad ne bi ugrozile ili oštetile drugoga jer ne udovoljava strogim pravilima njezine religioznosti. Ona jednostavno nikad nije znala ni za što drugo.

Premda nije zlonamjerna, Ann je zbog svega toga suštinski nepovjerljiva osoba. Smak svijeta nikoga od nas neće preko noći pretvoriti u prekaljenog ratnika: Z kao Zachariah razmatra one kojima novonastala situacija pruža priliku da postupe onako kako im je oduvijek bilo draže. Da se zavuku u čahuru svoje male egzistencije i zaborave na ono što je iza susjednog brda.

Adaptacija mladog američkog autora Craiga Zobela dolazi u kina puna četiri desetljeća nakon što je O’Brienov roman postao svojevrstan klasik. Doduše, iako je vjerojatno prikupio sredstva i jak glumački ansambl temeljem današnje popularnosti YA filmova, Zobel se nimalo ne zanima za pariranje Igrama gladi, Različitoj ili Labirintu ni u stilskom, ni u sadržajnom, a svakako ne ni u komercijalnom smislu. Z kao Zachariah u svojoj je filmskoj inačici i dalje mala, karakterna drama o djevojci koja u svojoj vjeri pronalazi snagu da ide dalje čak i nakon što je sve ostalo prestalo ići dalje. Zobel i scenarist Nissar Modi pametno izbjegavaju dovoditi tu temu u kontekst svega što se s evangeličkim kršćanstvom dogodilo od izlaska knjige: za doskočice o pojmovima kakvi su Movement Conservative ili Rapture ovdje nema mjesta.

Ne, Zachariah je dramska analiza one osobine preživljavanja koja se prerijetko filmski razmatra na nenasilan način: povjerenja i nepovjerenja, bliskosti i unutarnjih ograničenja, svega onoga latentnog u čovjeku što neće nestati samo zbog naglo naišle izoliranosti. Ako postapokaliptični svijet ovdje nije pakao atomske zime, onda nije ni rajski vrt u kojemu će Ann biti Eva, spremna za obnovu ljudske vrste čim naiđe prvi prikladni Adam. Ne nužno.

Dok se O’Brienov roman bavio karakternom napetošću između nje i tog muškarca koji napokon naiđe – Johna Loomisa, znanstvenika i time agnostika, starijeg čovjeka u čijoj su prošlosti djela koja Ann smatra amoralnima – Zobelov film gradi složeniju strukturu na toj premisi.

Loomis je ovdje ne samo sve to, nego i Afroamerikanac. Sâm taj kreativni odabir daje tjelesnost onome što bi inače bilo tek latentno: pripadnica onog dijela populacije koji je u svojatanju Biblije našao način da zadrži prikriveni rasizam sve samo ne očita družica nekome tko joj ni u čemu nije pandan. A ipak, upravo je Ann ta koja će biti spremnija pružiti priliku Johnu. Ograde koje su u njemu ne potječu izravno iz grijeha njegove prošlosti, bar ne u temeljnoj mjeri: njegove su ograde pitanje skrupula, obzirnosti, uviđavnosti i beznađa koje njega tišti daleko više nego nju.

Uz tako postavljene parametre, Z kao Zachariah nužno biva ambijentalno, komorno djelo čiji će se uspjeh temeljiti na snazi ansambla. Chiwetel Ejiofor, kao jedan od najboljih glumaca današnjice uopće, sâm je po sebi razlog da se film smjesta ode pogledati: dvojbe koje snalaze Loomisa imaju fascinantan teren za razigravanje na njegovome mudrom, istančanom licu.

Ali onima čije poimanje glumca ne seže dublje od pojavnosti nastup Margot Robbie u ovom filmu trebao bi otvoriti oči. Predstavljena svijetu kao vrhunska ljepotica u Vuku s Wall Streeta, Robbie je i dalje bila uglavnom tek poželjna djevojka u ovogodišnjem Fokusu: malotko je ondje stigao primijetiti koliko je ona dobra po strani od svojih tjelesnih atributa. Zachariah nije jedan od onih prestižnih filmova koje uspješne starlete odabiru ne bi li stekle renome: premalen je i prealternativan za to. Ali Robbie kao Ann besprijekorno nosi film i kad je sama, i kroz višeslojni odnos prema Ejioforovom Johnu, i kad se u priči pojavi komplikacija.

Bez Caleba, lika kojeg iznenađujuće uvjerljivo tumači Chris Pine – aktualni filmski kapetan Kirk i jednokratni Jack Ryan – dinamika ove priče ostala bi ondje gdje ju je zacrtao O’Brien. Razapeta između vjere i pragmatike, osovljena na razlaganje postapokaliptične svađe Adama i Eve u novome Edenu i metaforički oblikovana u glavnu izvanjsku dvojbu likova (srušiti ili ne crkvu koju je podigao Annin otac ne bi li se od nje napravio kotač priručne hidroelektrane), priča filma Z kao Zachariah mogla je prelako otići u jednostavnu dihotomiju iz koje bi se potom i prelako mogla izvlačiti tendenciozna tumačenja s motrišta današnjice u kojoj je nastao.

Ali uz Caleba sve to postaje složenije. Caleb je u mnogo pogleda sličniji Ann nego John, i to ne samo zato što je mlađi i što je bijelac. S druge strane, nepouzdaniji je i površniji. John je taj koji će ga doživjeti kao prijetnju daleko prije nego što će ga Ann pogledati s požudom.

A ipak, Caleb nije poslovična guja u rajskome vrtu. Zobel i Modi odviše su inteligentni filmaši da bi htjeli pružati tako jednostavne mogućnosti iščitavanja. Naprotiv: način na koji će razrješenje situacije s njim privesti priču kraju dokazat će ih kao zrele autorske glasove američke neovisne scene. Od koncepta do konteksta, način na koji vode svojih troje protagonista ni trenutka ne biva lišen autentičnosti i čvrste utemeljenosti u složenom poimanju njihove individualnosti.

I upravo je taj promišljeni pristup karakterizaciji kao nositelju drame glavno osvježenje koje Z kao Zachariah donosi na repertoar multipleksa. Upravo kad se činilo da su naslovi skučenog budžeta i prostranih ideja, u kojima dramaturgija ne slijedi ustaljene trope i gdje neće baš sve vrijedno promišljanja biti unaprijed prožvakano i provareno za nas, zasvagda izgnani s popisa onoga što se nudi masama i prognani u zabrane art-kina, ovaj mali, pametni, sporogoreći i u konačnici poprilično potresni film dolazi da bi bar malčice uspostavio ravnotežu.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora