Sudstvo mora biti bolje od društva!

Neugodno mi je. Na cesti mi prilaze ljudi i grubim riječima govore o sudstvu. Njima je lakše kad kažu nekoliko standardnih psovki, pokažu nevjericu u pravdu, te s podsmijehom pitaju kakve to pravnike obrazujemo. Još i dodaju aluzije o tome da postoji zavjera šutnje prikrivena frazom o ne komentiranju sudskih postupaka.

A što da odgovorim na to? Nije mi lako pobijati te tvrdnje. Kako pobijati kad se temelje na iskustvu i kada dijelom vjerujem u točnost cinične olako dane dijagnoze: društvo je pokvareno do temelja.

S druge strane izložen sam prigovoru da sam nestručan i pristran te da ne smijem komentirati odluke suda. To je prigovor novinarima, pa mi je kompliment naći se u tom društvu.

Neugodno mi je. Na cesti mi prilaze ljudi i grubim riječima govore o sudstvu. Njima je lakše kad kažu nekoliko standardnih psovki, pokažu nevjericu u pravdu, te s podsmijehom pitaju kakve to pravnike obrazujemo. Još i dodaju aluzije o tome da postoji zavjera šutnje prikrivena frazom o ne komentiranju sudskih postupaka. A što da odgovorim na to?

I sad sam razapet između dva suprotna zahtjeva.

Protest protiv komentiranja presude uputila mi je Hrvatska udruga sudaca. Ta je udruga interesna udruga sudaca koja se nebrojeno puta javljala u zaštitu digniteta sudova i sudaca. Bili su protiv imovinskih kartica, podnošenja izvješća o stanju u pravosuđu.

Protiv sudaca nema disciplinskih postupaka, ne odgovaraju na dopise Sabora o žalbama građana, reagiraju poput bijesnih zmajeva na priloge o sudstvu, ne žele racionalizaciju mreže sudova, poriču podatke o broju sudaca, ljute se i na međunarodne usporedbe, jer, eto, naša situacija je specifična. Posebno ih smetaju optužbe o korumpiranosti sudaca.

Nekad su govorili ”Pokažite mi jednu presudu za korupciju suca i mi ćemo prvi to osuditi”, nesvjesni da to i nije najbolji argument. Možda presuda nema jer pokrivaju jedni druge. A kad do presude i dođe, kazne nema (slučaj Perišić). Ni stegovna odgovornost nije dala rezultata.

”Od stegovnih kazni protiv sudaca Državno sudbeno vijeće je u 2011. izreklo četiri ukora, pet novčanih kazni te jedno razrješenje od sudačke dužnosti, dok su u dva predmeta donijete oslobađajuće odluke. Tijekom 2012. DSV je protiv sudaca izrekao tri novčane kazne, 20 ukora i dva razrješenja od dužnosti, a u četiri predmeta je razrješenje od dužnosti uvjetovano i odgođeno na određeni rok ukoliko suci u tom roku ne počine jedno ili više stegovnih djela. U jednom predmetu je donijeta oslobađajuća odluka, u šest predmeta je postupak obustavljen, a u jednom predmetu zahtjev je odbijen.

Prošle godine je Državno sudbeno vijeće protiv sudaca izreklo četiri ukora, šest novčanih kazni, četiri razrješenja od dužnosti, a u dva predmeta je razrješenje od dužnosti uvjetovano i odgođeno na određeni rok ukoliko suci u tom roku ne počine jedno ili više stegovnih djela. U osam predmeta postupak je obustavljen.”

Nije baš malo za dokaz tvrdnje o neporočnosti sudaca.

Danas koristim više citata. To je stoga što me je Udruga hrvatskih sudaca proglasila nekompetentnim da komentiram presudu Vrhovnog suda. Zato još jedan citat: ”A kad lopov i prevarant konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije” (Sokrat). Kako bi bilo dobro da se nitko ne uvrijedi i ne prepozna u ovoj rečenici!

”Prema nepravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu u aferi podmićivanja sudaca osječki poduzetnik Drago Tadić proglašen je krivim da je 2010. povezao ranije osuđene …kriminalnu grupu kojoj je cilj spašavanje … na Vrhovnom sudu u slučajevima Garaža i Selotejp. Navodno su bivšoj pomoćnici ministra pravosuđa … namjeravali dati 70.000 eura, a namjeravali su podmititi još troje sudaca Vrhovnog suda te se mito trebalo ‘popeti’ na 700.000 eura. Koga su točno htjeli podmititi na Vrhovnom sudu, vjerojatno nikada nećemo doznati.” (Vidi ovdje)

Oni su osuđeni, a ne znam kako su prošli posrednici i suci. Molim za oprez, presuda možda nije pravomoćna, jer je uložena žalba. Koja je danas godina? Što se s tim desilo?

No, ne bi suce zbog pristranosti trebalo diskvalificirati. Nisu svi suci spori, a tek malobrojni zaslužuju prigovor na rad. Možda u obzir treba uzeti širu sliku, okolnosti.

Prije nekoliko dana sam gledao emisiju o zloporabama u nogometu. Igrač Stanić točno kaže da nogometna organizacija, opterećena aferama i sukobima, ne može biti drukčija od društva u kojem djeluje. Na sveučilištu kažu isto kad doznaju rezultate rangiranja. Suci za sebe kažu: Sudstvo ne može biti bolje od društva u kojem djeluju.

Krivo.

Poanta je baš u tome da neki dijelovi društva budu iznimno dobri. Učitelj mora znati više od učenika. Mora biti bolji da bi odgajao. Znanstvenik mora biti izvrstan. Nogometaš, pa i njegov klub, mora pokazati najbolje, a ne dozvoliti da se natjecanje pretvori u režirani cirkus.

Suci ni po znanju ni po etici ne smiju biti prosječni.

Da bi se to postiglo, nužna je selekcija i kompeticija. Inače se izbori i napredovanje pretvore u nadmetanja klanova, poštivanje regionalnih ključeva, veze osobne lojalnosti. Zatvaranje u izolirane birokratske sisteme dovodi do toga da se zaboravi cilj i misija, svrha i da jedino važno pitanje postane obraniti se od pitanja.

Protiv sudaca nema disciplinskih postupaka, ne odgovaraju na dopise Sabora o žalbama građana, reagiraju poput bijesnih zmajeva na priloge o sudstvu, ne žele racionalizaciju mreže sudova, poriču podatke o broju sudaca, ljute se i na međunarodne usporedbe, jer, eto, naša situacija je specifična. Posebno ih smetaju optužbe o korumpiranosti sudaca

Ideja da je suđenje pravni postupak koji je sam sebi svrha i koji objektivno poštene suce navodi da liče na bešćutne birokrate, a nepoštene da mirno, u skladu sa zakonom zlorabe svoj autoritet na osobnu korist protivna je demokraciji i slijepa prema stvarnosti.

Koristi se još jedan obrambeni argument. Tvrdi se da sudovi sude prema zakonima, a da su zakoni loši ne vrijedi u potpunosti. Volju naroda uobličava predstavničko tijelo koje je zakonodavac. Zato su u demokratskom društvu zakoni jamstvo slobode naroda i autonomije pojedinca.

U stvarnosti su zakoni i više i manje od toga. Nema zakona koji može predvidjeti rješenja za svu složenost života (Lon Fuller). Procjenu na kraju, kod spora, uvijek donosi sudac. U stvarnosti njihova odluka je pravo. Oni zakon tumače – dakle stvaraju.

Sudovi se ne mogu sakriti iza fraze da su zakoni loši, a da oni u tome nemaju grijeha. Na primjer, da li je zakonodavac trebao predvidjeti postupak procjene nekretnine koja se daje za jamstvo? Sudovi po naravi stvari imaju slobodu (diskrecijsku ocjenu). I odgovaraju: odgovornost pretpostavlja slobodu. I obratno!

Zato je pogrešno njihovu neovisnost i samostalnost smatrati neupitnom. Neovisnost je samo jedan krak tezulje, odgovornost je drugi krak bez kojeg nema ravnoteže.

Da budem jasniji. Mi smo pogriješili jer problem rješavamo odjeljivanjem politike od pravosuđa. To nije dovoljno. Pritisak i utjecaj seli se prema drugim centrima moći. Previdjeli smo da se radi o politici koja je već izvršila selekciju, promovirala i postavila ljude te im, konačno, dala privilegij doživotnog imenovanja i rada nakon uvjeta za mirovinu (nema obnavljanja i pomlađivanja sudstva jer nema odlaska u mirovinu!).

Štoviše, zatvorili smo i mogućnosti da sucima postanu ljudi koji ne prođu posebnu školu koju vode suci, a u koju ne upisujemo nove generacije. Suci sami biraju suce, odlučuju o radnim normama. Ministarstvo nema utjecaja i mogućnosti da drukčije djeluje no da s osmijehom provede reforme. Čak i kada se nešto i provede zbog vanjskog europskog pritiska (racionalizacija mreže), ne usude se protestirati otvoreno, ali stvar se zavlači godinama. Nema ravnoteže.

Prije nekoliko dana sam gledao emisiju o zloporabama u nogometu. Igrač Stanić točno kaže da nogometna organizacija, opterećena aferama i sukobima, ne može biti drukčija od društva u kojem djeluje. Na sveučilištu kažu isto kad doznaju rezultate rangiranja. Suci za sebe kažu: Sudstvo ne može biti bolje od društva u kojem djeluje. Krivo

Za ravnotežu uz neovisnost ide i odgovornost. Svaka promjena može se otezati i pričekati da se ministri smijene. Prosječna dužina mandata (s izuzetkom Orsata Miljenića) je godina i tri mjeseca. Karavane prolaze.

Ja ovo sve pišem pod dojmom propasti velikih suđenja za korupciju. ”Sigurno je samo jedno, da je sudstvo još jednom palo na ispitu, da je odvjetnički tim Ive Sanadera odlično obavio svoj posao” (Edi Jurković, Večernji list). Sudstvo i kazna radi općeg odvraćanja i od same pomisli na korupciju (generalna prevencija) prva je, a možda i posljednja crta obrane od zloporabe i mita.

Danas, primijetili ste, koristim više citata. To je stoga što me je Udruga hrvatskih sudaca proglasila nekompetentnim da komentiram presudu Vrhovnog suda. Zato još jedan citat: ”A kad lopov i prevarant konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije” (Sokrat).

Kako bi bilo dobro da se nitko ne uvrijedi i ne prepozna u ovoj rečenici!

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora