Papa Ivan Pavao II u Sarajevu (1)

(Opaska uredništva: Nastavno na feljton o papi Franji u Sarajevu donosimo sve planirane govore pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu 1994., koji su izgovoreni 8. rujna 1994. u Castelgandolfu, a onda i govore s realiziranog pohoda glavnom gradu Bosne i Hercegovine 12. i 13. travnja 1997. Činimo to u spomen na brojne žrtve rata tijekom opsade Sarajeva, kao podsjetnik na recentnu povijest i kao znak poštovanja prema učenju ovoga velikoga pastira.)

Govor Svetog Oca u Predsjedništvu BiH

Pripravljeni govor za namjeravani pohod Svetog Oca Sarajevu 8. rujna 1994.

1. Odavno sam želio doći k vama da vlastitim očima vidim ljutu bol ovoga grada, da s vama podijelim vaše patnje, te da s vama upravim pogled prema nebu i zazovem Boga života i mira.

Za vrijeme ovih dugih, beskonačnih godina rata, Sarajevo je bilo uvijek usred moga srca. Bio sam ovdje duhovno nazočan, skupa s braćom raznih kršćanskih vjeroispovijesti i s vjernicima drugih religija za vrijeme Dana molitve koji se održao u Asizu 9. i 10. siječnja 1993. godine. Ovamo sam došao u duhovnom hodočašću 23. siječnja ove godine, za vrijeme svete mise koju sam služio u bazilici sv. Petra za mir na Balkanu.

Kako sam napomenuo jednom drugom prilikom, “rat nije zla kob. Mir je moguć! Moguć je jer čovjek ima savjest i srce. Moguć je jer Bog ljubi svakog od nas, onakva kakav jest, da bi ga preobrazio i omogućio mu da raste” (Govor Diplomatskom zboru)

Na vas sam stalno mislio, u tolikim prilikama, dok sam upućivao bolne pozive za što bržu uspostavu mira.

Gospodin je tek sada uslišio moju želju da budem i tijelom među vama, da iz bliza podijelim s vama vaše nade i vaše suze. Iako se, nažalost, radi o kratkom pohodu, žarko želim da on označi početak nove zore mira i sloge za ovu voljenu i napaćenu zemlju!

Hvala Vam, gospodine Predsjedniče, na ljubaznom dočeku. Dok Vam izručujem iskreni pozdrav, koji upućujem s poštovanjem i prisutnim predstavnicima vlasti i svima koji su pridonijeli ostvarenju ovoga pohoda, pred očima su mi stanovnici Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine: bosanski Muslimani, Srbi i Hrvati te pripadnici narodnih manjina. Sve želim zagrliti jednim jedinim zagrljajem. S ljubavlju mislim na dragu katoličku zajednicu; na braću cijenjene Srpske pravoslavne Crkve; na brojnu Islamsku zajednicu, na malu i dragu Židovsku zajednicu, koja je ponovno raspršena. Sve su te zajednice žrtve nasilja, nacionalizma koji je neosjetljiv na vrijednosti mirnoga suživota među narodima.

S divljenjem i zahvalnošću mislim na vjerske i humanitarne ustanove, posebno na one Ujedninjenih naroda, i na tolike osobe koje su svoju stvarnu solidarnost očitovale na mnoge načine i raznim sredstvima, bez obzira na opasnosti, suočavajući se katkad i sa smrću da bi drugi mogli živjeti.

Sudjelujem u boli svih koji oplakuju gubitak svojih najmilijih, posebno mladih sinova i kćeri pokošenih užasima rata koji ne štedi ništa i nikoga.

Došao sam kao glasnik sloge i mira, potaknut samo željom da stanem uz bok žrtvama ugnjetavanja i nasilja, da još jednom ponovim: “Niste napušteni. S vama smo. Bit ćemo s vama sve više i više!”

Sve želim zagrliti jednim jedinim zagrljajem. S ljubavlju mislim na dragu katoličku zajednicu; na braću cijenjene Srpske pravoslavne Crkve; na brojnu Islamsku zajednicu, na malu i dragu Židovsku zajednicu, koja je ponovno raspršena. Sve su te zajednice žrtve nasilja, nacionalizma koji je neosjetljiv na vrijednosti mirnoga suživota među narodima

Ovaj moj posjet želi biti hodočašće mira u područje koje biju tolike patnje i nepravde; gdje su zbog besmislenog i slijepog nasilja na tisuće osoba poginule, bezbrojni su ranjenici i prognanici. Ne, ovaj se rat ne može i ne smije nastaviti!

3. Sarajevo, grad ukrštavanja napetosti između različitih kultura i naroda može se smatrati “gradom našega stoljeća”. Upravo ovdje, godine 1914. počeo je prvi svjetski rat. I upravo u ovaj grad moramo se vratiti na kraju ovoga stoljeća: godine 1994. Što se to zapravo dogodilo u Europi u ovih posljednjih 80 godina? Toliko toga se zbilo. Propale su, prije svega, velike sile nastale u prošlom stoljeću. Godina 1918. značila je rađanje nezavisnosti za mnoge zemlje centralne Europe. Ta Europa trajala je 20 godina. Umjesto starih sila, pojavile su se nove: na Zapadu nacistički režim, na Istoku komunistički režim Sovjetskog Saveza. Dvije sile, dva neprijateljska sistema, a ipak spremni na kompromise da bi ostvarili svoje imperijalističke programe.

Kraj rata, godine I945. označio je poraz njemačkog nacizma. Granica pobjedničkog komunizma tada se pomakla na Zapad. S ove strane željeznog zastora, na Zapadu, nova Europska zajednica krenula je tek prvim koracima. Na Istoku, naprotiv, narodi su bili prisiljeni poduzeti tešku borbu za vlastitu samobitnost i političku nezavisnost.

U toj borbi, trenutak od povijesne važnosti bila je godina 1989. Ta je godina označila kraj komunističkog imperija, ali isto tako i početak napetosti i kasnije strašnog rata na Balkanu među narodima bivše Jugoslavije. Evo za sve novog izazova, jer su u balkanskom sukobu upleteni katolici, pravoslavci i muslimani. Radi se o vjernicima koji se uzdaju u snagu molitve i koji su zaokupljeni jednom te istom brigom.

4. Kojom brigom? Vratimo se mišlju u godinu 1945. Izašli iz drugog svjetskog rata, narodi koji su podnijeli neizreciva nasilja, shvatili su jednu neodgodivu nužnost, da se moraju ujediniti protiv rata. “Deklaracija o pravima čovjeka” bio je jedan od prvih čina na putu prema miru. Rat je protiv čovjeka. Ako se želi izbjeći rat, potrebno je osigurati poštivanje temeljnih prava ljudske osobe, među kojima prvo mjesto zauzima pravo na život, koje svaki čovjek ima od trenutka začeća do naravne smrti. Postoje i druga prava, koja, kao na primjer vjerska sloboda i sloboda savjesti, određuju načela suživota ljudi u duhovnoj oblasti. Drugi vatikanski sabor posvetio je tim pravima posebnu deklaraciju “Dostojanstvo ljudske osobe”.

Suživot pojedinaca i naroda treba, osim toga, temeljiti na “pravima naroda”. Kao i svaki pojedini čovjek, tako i svaki narod ima pravo na postojanje, na vlastiti razvoj, prema kulturnoj baštini naroda kojemu pripada. Na njoj se nadahnjuju obitelji koje, odgajajući djecu, prenose budućim naraštajima kulturna dobra domovine. O tome sam imao priliku više puta govoriti, posebno za vrijeme posjeta UNESCO 1989. (usp. Insegnamenti di Giovanni Paolo II, vol. III/ 1, str. 1636-1655).

S divljenjem i zahvalnošću mislim na vjerske i humanitarne ustanove, posebno na one Ujedninjenih naroda, i na tolike osobe koje su svoju stvarnu solidarnost očitovale na mnoge načine i raznim sredstvima, bez obzira na opasnosti, suočavajući se katkad i sa smrću da bi drugi mogli živjeti

Mir se tako rada, u poštivanju prava osoba i prava naroda; tako se i gradi i brani.

5. Mir je dakle veliki zadatak, koji je povjeren odgovornosti sviju ljudi. Očito, on vrlo mnogo ovisi o onima koji imaju javnu vlast, bilo među zaraćenim stranama bilo unutar međunarodnih ustanova. Kako onda ne hrabriti obnovljene napore međunarodne zajednice u korist uspostave mira u Bosni i Hercegovini? Potrebno je da se takva nastojanja učinkovito nastave na temelju propisa međunarodnog prava koji su ponovljeni u brojnim rezolucijama mjerodavnih međunarodnih ustanova.

Očito je pak da je sudbina mira velikim dijelom povjerena ne samo institucionalnim formama, koje u svakom slučaju valja učinkovito podrediti u iskrenom dijalogu i u poštivanju pravde. Sudbina mira ovisi ponajviše o ponovno nađenoj solidarnosti srdaca koja, nakon toliko krvi i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja. Potrebno je tražiti oproštenje i oprostiti!

To pak ne znači da i ljudska pravda ne smije progoniti zločine to je dapače potrebno i nužno, ali pravda stoji daleko od svakog slijepog nagona za osvetom, i daje se voditi jakim osjećajem općeg dobra koje teži za popravkom onoga koji je zabludio.

6. Samo ovaj duhovni obzor može biti plodno tlo za mir i doprinijeti uspješnom ishodu pregovora koji su u tijeku. Prijedlozi i susreti ovih zadnjih dana, svake hvale vrijedni što se tiče nastojanja da se napokon okonča rat, još uvijek nisu doveli do potrebnoga dogovora kako bi se došlo do željenoga cilja. Potrebno je da se ti susreti nastave i pojačaju. Ne može se više oglušivati na zaklinjanje ljudi, žena, mladih, staraca, djece, koji nestrpljivo čekaju okončanje rata i ostvarenje mogućnosti za susret!

Htio bih zbog toga ovdje ponoviti ono što sam rekao na početku ove godine: “On što se zauzme ili što je uništeno silom nikada ne služi na čast ni čovjeku ni svrsi koja se želi ostvariti” (Govor Diplomatskom zboru, 15. I. 1994., L’Osservatore Romano, 16. I. 1994., str. 7).

Metoda dijaloga, koji prevladava, unatoč otporima, zahtijeva poštenje, ustrajnost i velikodušnost svih strana. Samo će se na temelju tih načela moći izgladiti nesuglasice i postojeća razilaženja te dati mjesto stvarnoj nadi u dostojniju budućnost za sve narode koji skupa žive na ovim prostorima.

Očito je pak da je sudbina mira velikim dijelom povjerena ne samo institucionalnim formama, koje u svakom slučaju valja učinkovito podrediti u iskrenom dijalogu i u poštivanju pravde. Sudbina mira ovisi ponajviše o ponovno nađenoj solidarnosti srdaca koja, nakon toliko krvi i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja. Potrebno je tražiti oproštenje i oprostiti! To pak ne znači da i ljudska pravda ne smije progoniti zločine to je dapače potrebno i nužno, ali pravda stoji daleko od svakog slijepog nagona za osvetom, i daje se voditi jakim osjećajem općeg dobra koje teži za popravkom onoga koji je zabludio

7. Gospodine Predsjedniče, Vama povjeravam ove misli, koje žele ponovno potvrditi nadu u mirniju budućnost za svakog pojedinog stanovnika ove drage zemlje. Istina, prilikama u kojima se nalazi grad Sarajevo, a s njim i toliki drugi gradovi i sela, nada može izgledati kao privid ili bijeg od teške svakodnevne stvarnosti. Unatoč tome, valja očuvati nadu, uzdajući se u Boga koji nikada ne napušta čovjeka.

Žarko želim da se konačno završi vrijeme patnja i podjela, te da što prije započne vrijeme snošljivosti, sloge, ponovno uspostavljene solidarnosti među bratskim narodima!

Kako sam napomenuo jednom drugom prilikom, “rat nije zla kob. Mir je moguć! Moguć je jer čovjek ima savjest i srce. Moguć je jer Bog ljubi svakog od nas, onakva kakav jest, da bi ga preobrazio i omogućio mu da raste” (Govor Diplomatskom zboru).

Neka Bog, Stvoritelj i Gospodar svih ljudi, utješi svakoga, neka u srcima učvrsti volju za dijalogom, za sporazumom, za zajedničkim zalaganjem za mir i obnovu. Ovo je, gospodine Predsjedniče, molitva koju upućujem svemogućem Bogu, zazivajući blagoslov za cijelu Bosnu i Hercegovinu, poglavito na one koji nose duboke i vidljive znakove rata te žarče čeznu za mirom.

(Nastavlja se).

    •  In memoriam - Napustio nas je veliki Željko Senečić
    •  Promicati kulturu milosrđa
    •  Državni novac udruzi Željke Markić koja negira ljudska prava
    •  Hanuka
    •  Opravdano postojanje Nove ljevice
    •  Predlažemo Vladi RH da obešteti žrtve logora HVO-a
    •  Valja opet pročitati Tuđmanove izjave o BIH i HVO
    •  Kolinda Grabar-Kitarović prezire Haški sud i hvali ratnog zločinca
    •  Silovanu se ženu viktimizira i u miru
    •  Svjetski dan siromaha u Vatikanu

> Svi tekstovi ovog autora