Ime je Božje Milosrđe

O milosrđu je papa Franjo progovorio već za prvoga javnog govora s balkona bazilike sv. Petra: ”Isusova poruka je milosrđe… to je njegova najsnažnija poruka“.

Milosrđe je glavna tema i žarište cjelokupnoga njegova pontifikata, kao, uostalom, i osobnosti koja prožima njegov govor i njegove geste spontanošću, iskrenošću, izravnošću i jednostavnošću.

Poruku milosrđa Papa neprestance je ponavljao iz govora u govor, iz propovijedi u propovijed, iz enciklike u encikliku. Sve do otvaranja jubilejske Godine milosrđa krajem 2015.

No, što zapravo za Papu osobno znači milosrđe htio je čuti i prenijeti nam Andrea Tornielli, novinar i ugledan vatikanist talijanskih dnevnih novina La Stampa. Rezultat je intervju objavljen u knjizi istodobno u 83 zemalja 12. siječnja ove, 2016. godine, knjizi što ju je hrvatski izdavač Verbum preveo kao Božje je ime Milosrđe.

Ovaj intervju samo je točka na ”i“ mnogim Papinim izjavama, ”remek-djelima komunikacije“, kako ih naziva Inoslav Bešker. Njegove izavje pobudile su simpatije prema njemu u ljudima zasićenim autorativnim i ograničenim istupima crkvene hijerarhije.

Ne zalaže li se u svom manifestu, enciklici Evangelii Gaudium, za decentralizaciju moći u Crkvi, ne osuđuje li ekonomske nepravde i poziva da se Crkva orijentira prema potrebama marginaliziranih? Papa pritom svoje riječi trajno potkrepljuje svjedočanstvima iz osobnog života ili života ljudi koje je sreo na svom putu. Svemu što ga trajno iznova pita o njegovoj vlastitoj poniznoj vjeri

Prisjetimo se njegovih riječi kao što su: ”Marx nije ništa izmislio“; ”Siromaštvo je u središtu Evanđelja“. ”Glavni razlog izbjegličke krize jest u tome što je moćnicima Bog novac“, ”Tko sam ja da bih ikome sudio?“ itd…

Ne zalaže li se u svom manifestu, enciklici Evangelii Gaudium, za decentralizaciju moći u Crkvi, ne osuđuje li ekonomske nepravde i poziva da se Crkva orijentira prema potrebama marginaliziranih? Papa pritom svoje riječi trajno potkrepljuje svjedočanstvima iz osobnog života ili života ljudi koje je sreo na svom putu. Svemu što ga trajno iznova pita o njegovoj vlastitoj poniznoj vjeri.ma iz osobnog života ili života ljudi koje je sreo na svom

Popratni tekst uz knjigu što ga je Verbum objavio na svojim stranicama ujedno je i temeljni podtekst što ga je koristila glavnina novinara u nas (izuzev Inoslava Beškera u Jutarnjem listu) prenoseći vijest o izlasku knjige.

U njihovoj informaciji naglasak je na onome što je općeprihvaćeno u Katoličkoj crkvi: da Crkva osuđuje grijeh a prihvaća grešnika te da želi doprijeti ne samo do siromaha, nego do svih marginaliziranih, dezorijentiranih i onih koji su daleko od vjere.

Određenije: do zatvorenika, prostitutki, homoseksualaca i rastavljenih. Ni riječi o granicama koje papa Franjo prelazi jednostavnim obratom perspektive, a još manje o oštroj kritici Katoličke crkve izravno i neizravno prisutnoj u njegovim riječima.

Da je milosrđe, odnosno suosjećajna bratska ljubav prema svima i svakome temelj kršćanstva trebao bi, dakako, biti jasno svima kojima je do kršćanstva još stalo. Ali kadikad se čini da je to ponajmanje očito crkvenoj hijerarhiji Katoličke crkve.

Naime, kao što papa Franjo kaže u intervjuu, razmišljajući o Isusovu izlječenju gubavca – kojega je, prema Mojsijevu zakonu, iz straha od zaraze, zabranjeno dotaknuti – Evanđelje upozorava na dvije logike mišljenja i vjere. S jedne strane, postoji strah od gubitka spašena pravednika, a s druge strane, želja da se priđe izgubljenome s druge strane ograde.

Prva je logika pismoznanaca, odnosno dijela crkvene hijerarhije koji se usko drži učenja o grijehu dajući mu prednost pred praksom milosrđa. A druga je logika logika Božja koji prihvaća, obgrljuje, miluje – što je etimologija hebrejske riječi za milosrđe – ili – na temelju etimologije hrvatskoga prijevoda – ima ”milo srce“ prema onima koji ne uživaju u darovanu dobru, hoteći ga uvesti u njega preobražavajući zlo u dobro čim postoji i najmanja otvorenost dobru.

Isus dotiče gubavca. Čineći to uči nas koju logiku valja slijediti.

Prva je logika pismoznanaca, odnosno dijela crkvene hijerarhije koji se usko drži učenja o grijehu dajući mu prednost pred praksom milosrđa. A druga je logika logika Božja koji prihvaća, obgrljuje, miluje – što je etimologija hebrejske riječi za milosrđe – ili – na temelju etimologije hrvatskoga prijevoda – ima ”milo srce“ prema onima koji ne uživaju u darovanu dobru, hoteći ga uvesti u njega preobražavajući zlo u dobro čim postoji i najmanja otvorenost dobru

Kada susrećemo osobe koje griješe u odnosu na ono što je Crkva uspostavila kao moralne norme, hoćemo li ih osuditi i odbaciti ili ih prihvatiti u njihovu dostojanstvu? Kada susrećemo ljude koji duhovno i fizički trpe, hoćemo li im, poput pismoznanaca, reći da je razlog njihove patnje grijeh ili ćemo biti s njima poput Isusa?

Papa Franjo se ne određuje s obzirom na konzervativne i progresivne struje u Crkvi, nego ih obje nadilazi ostavljajući vrata otvorenima. Premda itekako svjestan da je trn u oku onih konzervativnih, ”birokrata“, kako ih naziva.

Upozorava na ishodište: na činjenicu da smo svi potrebni Božjega milosrđa te da tek kada dopustimo okusiti ga u vlastitu životu, možemo govoriti o drugima.

Štoviše, više i nećemo govoriti, nego svjedočiti o radosti kojom nas iskustvo milosrđe obavija ukoliko smo dopustili okusiti ga, nego: biti s onima koji joj nemaju pristup iz mjesta kojom Bog hoće komunicirati tu radost svakome koji joj se i najmanje otvori ili želi otvoriti. Čak i ako se ne kaje za svoje grijehe!!! Dostatno je da mu je žao što se ne kaje, pokazuje Papa na jednom konkretnom primjeru.

Govoreći o korupciji, Papa zapravo govori o hipokriziji kao mentalnom habitusu prisutnom u Crkvi.

Grijeh nije tek osoban čin osobe koja krši moralne zakone, nego i čin osobe koja osuđuje one koji griješe a da sama ne priznaje vlastite grijehe.

Štoviše, osoba koja prisvaja kvalitete koje nisu njegove, nego Božje, koja prianja uz formalno pristajanje na učenja Crkve i mentalne sheme toga pristajanja, a ne uz vlastitu upitanost pred Bogom.

Papa kaže: ”Korupcija je grijeh koji umjesto da ga se ponizno prizna kao takav, postaje sustav, modus vivendi. […] Korumpirani je onaj koji griješi i ne kaje se, onaj koji griješi i hini da je kršćanin pa svojim dvostrukim životom sablažnjava“.

Dakle, Papa kaže Ne ne samo grijehu, nego i samodostatnom korumpiranu vjerniku. A njegovo Da grešniku beskompromisno je i bez pridržaja.

Crkva osuđuje grijeh jer brani istinu o tome što jest grijeh, kaže Papa. A na pitanje postoji li opreka među istinom i milosrđem, naukom Crkve i milosrđem, odgovara: ”Rekao bih da je milosrđe zbiljsko. Teološka refleksija o nauku može tek slijediti zbilju, a zbija jest milosrđe. Štoviše, milosrđe jest istina“.

Papa Franjo grijeh, zapravo, ne promatra isključivo kao moralnu kategoriju niti uopće kao bitnu kategoriju za život vjere. Čovječanstvo je duboko ranjeno, trpi zbog niza ropstava, ne samo zbog rata, siromaštva i društvene isključenosti, nego i zbog ”fatalizma, tvrdoće srca i samodostatne pravednosti“. Grijeh za njega svakako nije mjesto za osudu, nego – mjesto za milosrđe

Kao pastir ranjenih, Papa daje prednost iskrenosti i otvorenu govoru pred dogmom, razumijevanju složenosti svijeta i individualnih iskustava pred naukom Crkve.

Papa Franjo grijeh, zapravo, ne promatra isključivo kao moralnu kategoriju niti uopće kao bitnu kategoriju za život vjere. Čovječanstvo je duboko ranjeno, trpi zbog niza ropstava, ne samo zbog rata, siromaštva i društvene isključenosti, nego i zbog ”fatalizma, tvrdoće srca i samodostatne pravednosti“.

Grijeh za njega svakako nije mjesto za osudu, nego – mjesto za milosrđe. Mjesto trajno mogućega iscjeljenja. Mjesto u kojem Isus u nama s ljubavlju obgrjuje i ljubi vlastito tijelo koje smo svi mi, sveukupno čovječanstvo.

Glavni razlog govora o milosrđu nalazimo artikulirana u naslovu Papine biografije što ju je nedavno napisao novinar Paul Valéry: Borba za dušu katolicizma. Ili drugim riječima: samo je jedna reforma nužna i neophodna Katoličkoj crkvi: vratiti se Evanđelju, biti ”Crkva u izlasku“.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora