autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Politička geografija himne i nacioljublje

AUTOR: Inoslav Bešker / 01.03.2016.

Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list

Svi znamo da je hrvatskom himnom, praktički spontano, postala oda Antuna pl. Mihanovića Horvatska domovina, ponekad se netko sjeti da joj je napjev skladao Srbin Josip Runjanin – ali znamo li koliko su Mihanovićevi poletni stihovi naknadno prepravljani, više puta, da bi ih se prilagodilo politici trenutka, ne mareći ni za povijesni kontekst u kojemu je nastala (zar bi se itko usudio prepravljati krvoločnu Marseljezu?), a ni za nepovredivost autorskog djela?

Mihanovićeva pjesma Horvatska domovina, objavljena 14/III/1835 u Danici br. 10, počinje stihovima: “Lěpa naša domovino,/Oj junačka zemljo mila,/Stare slave dědovino,/Da bi vazda čestna bila!”

Ta je strofa ostala gotovo neizmijenjena kada su za himnu odabrane prve dvije i posljednje dvije kitice, osim naizgled sitne izmjene: potomci su čast prodali za sreću. Razumljivo, ljudi smo, ali etički nije baš pohvalno.

U posljednjim dvjema strofama na tapet je došla i politička geografija, više puta, a i domoljublje, prevedeno u nacioljublje.

Nije posrijedi samo prepravljanje pjesničkog teksta, praksa zapravo nedopustiva (osim, naravno, u tzv. narodnoj pjesmi, koja je tako i prenošena i živjela – ali ipak u deseteračko doba prije opće pismenosti). Posrijedi je i odnos spram tradicije, navodno svete – ali samo u mjeri koja nam trenutno odgovara, a osobito koja odgovara onome tko drži vlast (odatle i ime državi). Što je svetinja – zna se, ukoliko je korisna, zar ne?

Da se ne gubimo u meandrima, evo kako glase te dvije strofe u autorovu tekstu (na koji, hoćeš-nećeš, nikada nije izgubio moralna autorska prava):

“Teci, Sava hitra, teci/Nit’ ti Dunaj silu gubi,/Kud li šumiš, světu reci:/Da svog’ doma Horvat ljubi, // Dok mu njive sunce grije,/Dok mu hrastje bura vije,/Dok mu mertve grob sakrije,/Dok mu živo serdce bije!”

Za “Nezavisne Države Hrvatske” uz Savu i (preimenovani) Dunaj ubačene su još dvije “pogranične rijeke”, Drava i Drina, nek se zna dokle seže domovina: “Dravo, Savo, Drino teci, nit ti Dunav silu gubi, sinje more svietu reci da svoj narod Hrvat ljubi”. Kao što se vidi, tadašnji domoljubi su dom(ovinu) zamijenili narodom (kako se tada, ispravno, prevodio pojam: nacija).

Prispjela je Narodna Republika Hrvatska (kada se, kako tvrdi sadašnji narativ, za pjevanje hrvatske himne išlo u zatvor), pa smo na samom početku Čitanke za III razred osmogodišnje škole imali ovaj tekst: “Teci Savo, Dravo teci,/nit ti Dunav silu gubi,/kud li šumiš svijetu reci/da svoj narod Hrvat ljubi”. Dakle, blajburgovci su od jasenovaca preuzeli Dravu, izbacili su Drinu (i sinje more), ali su zadržali naciju.

Svi znamo da je hrvatskom himnom, praktički spontano, postala oda Antuna pl. Mihanovića Horvatska domovina, ponekad se netko sjeti da joj je napjev skladao Srbin Josip Runjanin – ali znamo li koliko su Mihanovićevi poletni stihovi naknadno prepravljani, više puta, da bi ih se prilagodilo politici trenutka, ne mareći ni za povijesni kontekst u kojemu je nastala (zar bi se itko usudio prepravljati krvoločnu Marseljezu?), a ni za nepovredivost autorskog djela?

A onda je stigao Tuđman i himna je opet malkice korigirana: “Teci Savo, Dravo teci,/nit ti Dunav silu gubi,/sinje more svijetu reci/da svoj narod Hrvat ljubi”.

Mihanovićev lirski šum rijeka opet je, kao i za ustašâ, cenzuriran u ime sivog mora (kao da smo na Baltiku, gdje more ima istu olovnu boju kao i sinji galeb), dom je i dalje prognan u ime naroda – ipak u tom domu mogu biti i drugi, u narodu pak i ne.

Nije posrijedi samo prepravljanje pjesničkog teksta, praksa zapravo nedopustiva (osim, naravno, u tzv. narodnoj pjesmi, koja je tako i prenošena i živjela – ali ipak u deseteračko doba prije opće pismenosti).

Posrijedi je i odnos spram tradicije, navodno svete – ali samo u mjeri koja nam trenutno odgovara, a osobito koja odgovara onome tko drži vlast (odatle i ime državi).

Što je svetinja – zna se, ukoliko je korisna, zar ne?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora: