Šustar i Golubović na ivici neozbiljnosti

Razgovor ozbiljni s profesorom Šustarom (i profesoricom Golubović)

Filozof filozofu, ateist teistu

Pretpostavljam da ste o članku ministra Šustara koji je on, tad još ”samo“ profesor Riječkog sveučilišta, napisao u suradnji s profesoricom Golubović pročitali već pun kufer materijala. Vjerojatno ste pogledali i ministrov nastup u Nedjeljom u 2 i možda ste zasićeni tom temom na koju se prolilo već tone internetske tinte i audiovizualnih materijala. Ipak mislim da treba napisati i ovo što upravo kanim – jedan filozofski prikaz filozofskog članka, prikaz koji se već dva tjedna razvija u meni.

Uopće se nemam namjeru baviti m i n i s t r o m Šustarom i cjelokupnim našim političkim kontekstom (premda je sasvim legitimno da su se određeni mediji bavili upravo tom temom). Raspravljam s p r o f e s o r o m Šustarom, znanstvenikom i filozofom i, prije svega, s njegovim zajednički napisanim člankom. Čovjeka ne poznajem, pa se mogu usredotočiti isključivo na ono što je napisano.

Štoviše, raspravljam kao filozof s filozofom, trudeći se da što točnije protumačim napisano i što argumentiranije prodiskutiram određene teze.

Pretpostavljam da ste o članku ministra Šustara koji je on, tad još ”samo“ profesor Riječkog sveučilišta, napisao u suradnji s profesoricom Golubović pročitali već pun kufer materijala. Vjerojatno ste pogledali i ministrov nastup u Nedjeljom u 2 i možda ste zasićeni tom temom na koju se prolilo već tone internetske tinte i audio-vizualnih materijala. Ipak mislim da treba napisati i ovo što upravo kanim – jedan filozofski prikaz filozofskog članka, prikaz koji se već dva tjedna razvija u meni

I treće, raspravljam kao nevjernik s vjernikom. Točnije, kao bivši vjernik sa sadašnjim vjernikom. Nemam namjeru ovim člankom gurati svoju agendu, samo se unaprijed legitimiram kako se nitko kasnije ne bi osjećao prevarenim.

Može li ateist pošteno pisati o članku koji promiče teizam? Ja si utvaram da mogu – jer nikada nisam tražio ni od svojih studenata ni od svojih kolega da pišu samo ono s čime se slažem. Možete napisati nešto s čime se slažem, a da ja to iskritiziram kao zbrkano, površno i slično.

Vice versa, možete napisati i nešto s čime se uopće ne slažem, a da ja tome aplaudiram zbog kvalitete argumentacije. Vaša argumentacija – i samo ona – može čak i promijeniti moje mišljenje. I ako se ovaj članak o članku razlikuje od drugih članaka o the članku, onda je to upravo u tom bespoštednom inzistiranju na argumentu. Što ujedno znači da očekujem i nastavak rasprave – s bilo kim zainteresiranim, unaprijed pozdravljajući svako ukazivanje na neku moju pogrešku u argumentaciji.

Ključ (i link) u ruke za čitanje članka

Za početak – imam domaću zadaću za vas: pročitajte članak profesorice Golubović i profesora Šustara. Pročitajte, zaista, članak (pogledat ću za desetak dana koliko vas se odvažilo na to), iako ću ga ja ovdje iznijeti u glavnim crtama i dati vam ključ za njegovo čitanje (ali nemojte da ja čitam namjesto vas).

U najkraćem, članak ima svoj glavni cilj unutar kojeg se razvija glavni argument, a unutar tog argumenta – kao kod onih ruskih babuški – nalazi se i rasprava o teoriji evolucije.

Cilj članka

Kao prvo, cilj je članka o Boškoviću: ”… ispitati može li se braniti, tj. opravdati teza da znanost i religija … nisu suprotstavljena područja” (str. 249). Autori prepoznaju tri moguća stava o odnosu vjere i znanosti – da nema nikakve veze među njima, da su međusobno suprotstavljene i da se međusobno podupiru (što je stav koji onda i brane).

I dok o prvoj tezi i ne raspravljaju izravno, drugoj tezi posvećuju nešto više prostora u kraćoj raspravi s Nevenom Sesardićem, koji uviđa da postoje pitanja u kojima su znanost i religija potpuno razdvojene, ali i pitanja u kojima se dotiču. Samo što je, prema njemu, to doticanje ustvari sukobljavanje, kao na primjeru pitanja poput heliocentričnog sustava i teorije evolucije. Autori, međutim, smatraju da ta ”argumentacija ne dokazuje kako znanost i religija ne mogu postići usuglašene stavove, barem što se nekih pitanja tiče” (str. 254).

Raspravljam s profesorom Šustarom, znanstvenikom i filozofom i, prije svega, s njegovim zajednički napisanim člankom. Čovjeka ne poznajem, pa se mogu usredotočiti isključivo na ono što je napisano. Štoviše, raspravljam kao filozof s filozofom, trudeći se da što točnije protumačim napisano i što argumentiranije prodiskutiram određene teze. I treće, raspravljam kao nevjernik s vjernikom. Točnije, kao bivši vjernik sa sadašnjim vjernikom. Nemam namjeru ovim člankom gurati svoju agendu, samo se unaprijed legitimiram kako se nitko kasnije ne bi osjećao prevarenim

Glavni argument članka

Članak potom želi na djelu pokazati to slaganje religije i znanosti tako što na temelju znanstvenih spoznaja autori žele potvrditi istinitost argumenta o dizajniranosti svijeta i njegovom božanskom dizajneru. Verzija argumenta iz dizajna koji ovdje izlažu je dokaz iz precizne ugođenosti (fine tuning) svijeta, koji se može, autori prilično uvjerljivo pokazuju, pronaći već kod Boškovića, premda u prvotnom i nedovoljno razrađenom obliku.

Prema Boškoviću (a i autorima članka) uređenost pojedinih predmeta (Bošković spominje primjer oka) ili svijeta u cjelini navodi nas ”na zaključak o postojanju inteligentnog dizajnera” (str. 257). No, kreacionizam koji, na tragu Boškovića, zastupaju autori nije onaj fundamentalistički kreacionizam koji stvaranje svijeta promatra kao izravni čin modeliranja svemira i živih bića.

Dizajn i kreacija u ovom se slučaju odnose na precizno podešavanje cjelokupnog svemira kako bi uopće moglo doći do nastanka i razvoja života. S obzirom na to da su fundamentalne sile u svemiru podešene upravo na one vrijednosti koje omogućavaju nastanak života, autorima se od svih ponuđenih odgovora najvjerojatnijim čini ideja da je Bog onaj koji je ”uštimao” sile na optimalan način (str. 263).

Dakle, prema autorima, uzmemo li znanost ozbiljno u obzir, možemo vidjeti kako ona potvrđuje kršćansku ideju o Bogu koji je dizajnirao svijet postavljanjem određenih zakona zahvaljujući kojima uopće imamo život.

Religija i teorija evolucije

Stav autora članka o teoriji evolucije može se shvatiti tek u ovom kontekstu koji smo izložili. Već u raspravi sa Sesardićem autori kažu da ”kada je riječ o evoluciji, smatramo da to pitanje i dalje ostaje otvoreno” (str. 254).

I upravo je ovaj dio rečenice izazvao najviše rasprave u javnosti. Što autori misle pod time da je pitanje evolucije i dalje otvoreno? Hrvoje Juko, mladi isusovački prvostupnik filozofije (za kojega će se, pretpostavljam, više čuti u budućnosti), u svom polemičkom članku na portalu Bitno.hr tumači to kroz prizmu Francisca Ayale, isusovačkog evolucionističkog znanstvenika.

Ukratko, činjenica evolucije kao promjene organizama je dokazana, dok se još raspravlja o zajedničkom podrijetlu i, osobito, o mehanizmima evolucije.

Prema Boškoviću (a i autorima članka) uređenost pojedinih predmeta (Bošković spominje primjer oka) ili svijeta u cjelini navodi nas ”na zaključak o postojanju inteligentnog dizajnera” (str. 257). No, kreacionizam koji, na tragu Boškovića, zastupaju autori nije onaj fundamentalistički kreacionizam koji stvaranje svijeta promatra kao izravni čin modeliranja svemira i živih bića

Ayalina pitanja, međutim, nisu baš točno ona pitanja koja postavljaju Šustar i Golubović, jer njih, kako smo vidjeli, prvenstveno zanima pitanje svrhovitosti. Stoga otvorenost pitanja o evoluciji ne znači pitanje d a  l i evolucija, nego

z a š t o  i  k a k o evolucija.

Ukratko, kako objasniti s v r h u cjelokupne stvarnosti i činjenicu da je uopće mogao nastati život i onda evoluirati. Uglavnom, kao što su neki tumači članka već jasno ukazali (npr. Jasmin Klarić u Novome listu i Autografu) – članak ne negira teoriju evolucije, nego samo smatra kako njome nije konačno odgovoreno na pitanje svrhovitosti.

Ili, riječima samih autora, koje su u nekim glasilima bile nepotpuno prenesene:

Na koji se način pomoću evolucije može potkrijepiti uređenost svemira? Evolucija je, čini se, dostatna da nam protumači proces prirodne selekcije po kojoj se događa prilagodba organizama njihovoj okolini. Pitanje je samo može li teorija evolucije predstavljati konačno objašnjenje uređenosti cjelokupnog svemira ili ona objašnjava samo jedan njegov aspekt, jedan segment? Ukoliko evolucija ne može objasniti cjelokupnu stvarnost, a čini se da ne može, ostaje nam prostor za Boga. (str. 261)

Stoga, iako evolucija objašnjava procese prilagodbe živih organizama, ostaje još puno toga što se ne može njome objasniti i što nam, prema autorima, ostavlja prostora za Boga kao vrhunskog dizajnera svemira.

Prigovori ozbiljni

Nadam se da vam je sad ovaj članak jasan i da ga nisam slučajno iskrivio svojim tumačenjem. Iako načelno skidam određene stigme s ovoga članka, to ne znači da nemam ozbiljnih prigovora.

Kao prvo, članak je na brojnim mjestima nedorečen i neprecizan – čak će i apologetski tekst Hrvoja Juka to iskreno priznati. Nisu nejasnoće posljedica tek nečijih zlonamjernih tumačenja i našeg otužnog političkog okoliša, nego i problema unutar samog članka.

Kad autori u toj već ozloglašenoj rečenici govore o otvorenosti teorije evolucije, mi ne dobivamo nikakvo dodatno objašnjenje, referencu ili bilo što da bismo mogli shvatiti u čemu se ta otvorenost sastoji.

Dizajn i kreacija u ovom se slučaju odnose na precizno podešavanje cjelokupnog svemira kako bi uopće moglo doći do nastanka i razvoja života. S obzirom na to da su fundamentalne sile u svemiru podešene upravo na one vrijednosti koje omogućavaju nastanak života, autorima se od svih ponuđenih odgovora najvjerojatnijim čini ideja da je Bog onaj koji je ”uštimao” sile na optimalan način (str. 263)

A nije da autor nema problema s razumijevanjem teorije evolucije. Recimo, opetovano se uz nju povezuju izrazi ”nasumične sile” (str. 251) i ”nasumični procesi” (str. 256). Može li se cijela teorija evolucije svesti na nasumičnost, postoji li ikakav momenat nužnosti u cijeloj priči – osobito kad se krene u razmatranje fizikalnih procesa prilikom nastanka svemira?

Tim se pitanjem autori i ne bave, pa nas ostavljaju u dvojbi dokle ide njihova kritika teorije evolucije i znanosti općenito.

Jer autori navode i neke dodatne prigovore teoriji evolucije (vidi str. 261-262) – pozivajući se na određene izvore koje navode u fusnoti – i nama ostaje nejasnim što se točno htjelo reći. Znači li to da je teorija evolucije ograničena samo na jedan segment stvarnosti (kako se izravno i kaže na str. 261) ili da je čak i u tom svom segmentu neuspješna?

Ovo prvo gotovo je pa truizam – jer nikada teorija evolucije nije ni tvrdila da objašnjava sav svemir, nego samo r a z v o j života. Ako se pak želi reći ono drugo – da je teorija evolucije i u tom segmentu neuspješna, onda je to već puno razornija kritika. Ali ona ostaje visjeti u zraku, nedorečena i ustvari nepotrebna za glavni argument članka.

Prostor za Boga

Ipak ću ostati uz svoje (predmnijevam, dobrohotno) tumačenje kako članak želi istaknuti da teorija evolucije ne nudi objašnjenje cjelokupne stvarnosti i da nam onda to ostavlja prostor za božanskog dizajnera. Ostavlja nam prostor točnije za koga?

Autori su svjesni problematike i njome se nakratko i bave: prihvaćanjem dizajnera ne moramo prihvatiti kršćanskog Boga. Na taj problem odgovaraju tezom ”da je Bog osobno biće koje ima određene atribute (najčešće se spominju tri ključna, a to su: svemogućnost, sveznanje i savršena dobrota) koji mu omogućuju, odnosno ‘osiguravaju’ dizajniranje” (str. 262).

Boškovićevi suvremenici Hume i Kant jasno su ukazali na to da Bog iz dokaza o svrhovitosti svijeta u najboljem slučaju može biti graditelj, a ne stvoritelj svijeta (ovo je fraza iz Kantove Kritike čistog uma, prijevod Viktora Sonnenfelda, str. 286).

Uvijek treba imati na umu da je zadaća znanosti objašnjavanje prirode prirodom. Znanost se ne zaustavlja na nejasnoj pojavi tako što je onda prebacuje u oblast natprirodnog, nego stremi k tome da se nađe kvalitetno objašnjenje u samoj prirodi. Da se znanost tako zaustavljala, mi bismo i dalje ostali u uvjerenju da Bog šalje munje i gromove (jer u ranijim vremenima nije bilo zadovoljavajućeg znanstvenog objašnjenja tih pojav)a

Kako je Hume u svojoj kritici teleološkog argumenta pokazao, čak i kad bismo prihvatili dizajnera svijeta, mi ne bismo imali dokaza da se radi o jednome, da je svemoćan (možda je svijet nastao nakon više neuspjelih pokušaja), niti da je on i dalje živ, itd. Na te se argumente Bošković nije osvrtao, jer ih vjerojatno nije ni poznavao (usput, Bošković je svega 11 dana mlađi od Humea). Nažalost, na te se argumente ne osvrću ni Šustar i Golubović, osim što (čini se) misle kako dizajner nekako mora posjedovati osobine svemoći, sveznanja i savršene dobrote.

Koliki je prostor koji nam ostaje za Boga? Znanost još nije objasnila preciznu ugođenost svemirskih zakona i sila, bez kojih praktički ne bi bilo života, iako se nude neka moguća objašnjenja (poput hipoteze o multiverzumu). Autori ipak stavljaju u zagradu napomenu ”što ne znači, kao što naglašavaju mnogi znanstvenici, da to neće učiniti u budućnosti” (str. 265). Svejedno, ipak odmah potom zaključuju: ”Što, drugim riječima, znači da je opcija Bog i dalje otvorena (tj. najvjerojatnija)”.

Čini se kako opcija o Bogu onda ostaje otvorenom (zamijetite da ovdje ”otvoreno” znači ”najvjerojatnije”) s v e  d o k znanost ne pronađe neko uvjerljivo objašnjenje, nakon kojega bi – kako sam članak jasno implicira – Bog mogao ostati na vrlo suženom prostoru ili čak i bez njega.

A nije taj prostor ni sada pretjerano širok, budući da i u ovom čudesno uređenom svijetu imamo puno toga neuređenog. Sve one galaksije razlupane međusobnim sudarima ili eksplozijama supernova nisu baš najbolji dokaz neke pametne (i dobre) svrhe. Rasprave o tome imamo već stoljećima, što autori članka, nažalost, posvema prešućuju.

Za kraj: vjera i znanost

Ne kanim ovdje sažeti temu kojoj bi trebalo nekoliko knjiga, nego dati samo dvije načelne opaske o svim raspravama na temu vjere i znanosti.

Kao prvo, uvijek treba imati na umu da je zadaća znanosti objašnjavanje prirode prirodom. Znanost se ne zaustavlja na nejasnoj pojavi tako što je onda prebacuje u oblast natprirodnog, nego stremi k tome da se nađe kvalitetno objašnjenje u samoj prirodi. Da se znanost tako zaustavljala, mi bismo i dalje ostali u uvjerenju da Bog šalje munje i gromove (jer u ranijim vremenima nije bilo zadovoljavajućeg znanstvenog objašnjenja tih pojava).

Rasprava o vjeri i znanosti postaje neozbiljnom onog momenta kad vjernik počne dvojiti o samim rezultatima znanosti. Konkretna znanstvena istraživanja jedini su (i posvema legitiman) način izražavanja sumnje u bilo koju znanstvenu teoriju. U filozofsko-teološkim raspravama o vjeri i znanosti, pak, jedino je legitimno raspravljati o implikacijama određene teorije za vjeru

Druga stvar tiče se uvažavanja znanstvenih rezultata od strane vjernika. Rasprava o vjeri i znanosti postaje neozbiljnom onog momenta kad vjernik počne dvojiti o samim rezultatima znanosti. Konkretna znanstvena istraživanja jedini su (i posvema legitiman) način izražavanja sumnje u bilo koju znanstvenu teoriju. U filozofsko-teološkim raspravama o vjeri i znanosti, pak, jedino je legitimno raspravljati o implikacijama određene teorije za vjeru.

Šustar i Golubović u par trenutaka gotovo da dovode svoj članak na ivicu navedene neozbiljnosti.

Osobno mislim da je nisu prešli, ali nisu ni došli do onog stupnja cjelovitosti argumentacije koji bi izvorni znanstveni članci trebali imati.

Naravno, kao što rekoh i na početku, itekako ste pozvani na nastavak ove diskusije. Strogo argumentirane, nadam se.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora