Novinarstvu ne treba Ministarstvo kulture

Zbog brojnosti prevladavaju poslušni medijski zaposlenici koji umjesto neovisnog i slobodnog novinarskog informiranja pristaju šutke izvršavati naloge vlasti i poslodavca i baviti se agitacijom nespojivom s novinarstvom.

Premalo je neovisnih i slobodnih novinara koji ne pristaju da im vlasti ili poslodavci ograničavaju slobodu izražavanja.

Prema članku 8. Zakona o autorskom pravu, međutim, ”nisu predmet autorskog prava dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija”.

Pitanje je da li poslušni medijski zaposlenici koji umjesto novinarskim prilozima medije pune ”dnevnim novostima i drugim vijestima koje imaju karakter običnih medijskih informacija” uopće mogu biti novinari?

Nejasnoća o tome jesu li medijski poslušnici uopće novinari ima i u samom Zakonu o medijima.

Člankom 2. tog zakona propisano je: ”Novinar je fizička osoba koja se bavi prikupljanjem, obradom, oblikovanjem ili razvrstavanjem informacija za objavu putem medija, te je zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje, u skladu sa zakonom”.

Proturječno je člankom 26. istog Zakona o medijima precizirano da se: ”novinarskim prilogom smatraju objavljeni pisani, izgovoreni, slikovni, ili on-line: izvještaj, vijest, komentar (bilješka ili osvrt, društvena kronika, članak, recenzija), kritika, karikatura, esej, intervju, reportaža (putopis, crtica, feature – fičer), te naslovi i najave. Novinarskim prilogom smatraju se i specijalistički poslovi i žanrovi kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura”.

Ako je člankom 2. Zakona o medijima propisano da umjesto novinarskih nesporno autorskih priloga iz članka 26. istog zakona ”novinari pripremaju i obrađuju (obične dnevne?) informacija za objavu putem medija”, tko onda medijima isporučuje novinarske autorske priloge? Istina je da poslušni medijski zaposlenici ”pripremaju i obrađuju (obične dnevne?) informacije za objavu putem medija”, a da novinarske autorske priloge medijima isporučuju slobodni i neovisni novinari nositelji autorskih prava

Ako je člankom 2. propisano da umjesto novinarskih nesporno autorskih priloga iz članka 26. istog Zakona o medijima ”novinari pripremaju i obrađuju (obične dnevne?) informacija za objavu putem medija”, tko onda medijima isporučuje novinarske autorske priloge?

Istina je, naravno, da poslušni medijski zaposlenici, a ne novinari, ”pripremaju i obrađuju (obične dnevne?) informacije za objavu putem medija”, a da novinarske autorske priloge medijima isporučuju slobodni i neovisni novinari nositelji autorskih prava, a ne medijski poslušnici.

Da nešto ”ne štima” vidljivo je i po još nekim proturječnim zakonskim odredbama, tako da je osnovana sumnja da su hrvatski zakonodavci namjerno stvorili zakonski metež radi ograničavanja slobode (novinarskog) izražavanja u funkciji očuvanja pozicija u vlasti.

Prema Zakonu o medijima (članku 28.) novinar ima pravo ”da odbije izvršiti radni zadatak”, a prema Zakonu o radu odbijanje izvršavanja radnih zadataka je teži prekršaj zbog kojega je moguć i izvanredni otkaz.

No, ako je u pitanju novinar koji je ”u pisanom očitovanju dokazao da bi izvršenjem radnog zadatka prekršio pravila novinarske struke”, primjenjuje se (kao specialis) Zakon o medijima. Potom se nastavlja primjena (kao generalis) Zakona o radu.

Neovisno o praksi i iskustvima (i osobno sam još kao urednik u redakciji Poleta, nakon ”što sam bio u pravu”, bio premješten na radno mjesto skladištara – dostavljača), činjenica je da je donošenjem tih odredbi i zakonodavac priznao da je svjestan da nešto ”ne štima” u pravnom položaju zaposlenika nespojivim s neovisnim i slobodnim novinarstvom.

Nisu Milanović, Karamarko, Petrov i ostali jedini koji se (samo u zadnje vrijeme) ne snalaze u zakonskoj zbrci.

Ne snalaze se čak ni čitave skupine medijskih zaposlenika, premda svakodnevno ”pripremaju i obrađuju (obične dnevne?) informacija za objavu putem medija” poslušno izvršavajući naloge poslodavaca ili ”aparatčika” imenovanih za v. d. ravnatelje.

ZAMP naplaćuje naknade od korisnika press clipping usluga da bi se na taj način prikupljeni novac, umjesto novinarima koji su nositelji autorskih prava (kao što je i propisano Zakonom), isplaćivao medijskim zaposlenicima koji su isključiva prava korištenja prenijeli na ”svoje” poslodavce

Primjerice, skupina od 150 medijskih zaposlenika, protivno svim načelima novinarstva, svake godine isplaćuje sama sebi ugovorne naknade (tantijeme) za autorska prava koja uopće nemaju!?

Kao stvarni nositelji isključivih prava korištenja ”novinskih tekstova u novinskim izdanjima Večernjeg lista, 24sata, 24sata Expressa i Poslovnog dnevnika” upozorili su svojim dopisima od 29. siječnja 2014. iz Styrie sve press clipping agencije i Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava da osporavaju isplate ugovorenih naknada zaposlenicima koji su se lišili prava iskorištavanja autorskih novinarskih priloga.

Na taj dopis su se medijski zaposlenici iz Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava oglušili i nastavili si svake godine isplaćivati osporene ugovorne naknade za autorska prava koja nemaju.

Time medijski zaposlenici bez autorskih prava uskraćuju ”tantijeme”i stvarnim novinarima koji su nositelji autorskih prava, a ne samo nakladnicima koji su stekli isključiva prava korištenja ”novinskim tekstovima”.

Pojednostavljeno, ZAMP naplaćuje naknade od korisnika press clipping usluga da bi se na taj način prikupljeni novac, umjesto novinarima koji su nositelji autorskih prava (kao što je i propisano Zakonom), isplaćivao medijskim zaposlenicima koji su isključiva prava korištenja prenijeli na ”svoje” poslodavce.

Problem je i što se medijski propisi i takvi kakvi jesu ne primjenjuju.

Ni jedan od (do)sadašnjih zakona o javnom informiranju i medijima nije primjenjivan, unatoč izričitoj odredbi još uvijek važećeg Zakona o medijima: ”Nadležno ministarstvo je Ministarstvo kulture”.

Od 1992. godine u Hrvatskoj je vrijedio Zakon o javnom informiranju (NN 22/92.).

Zbog toga što se nije provodio, 1996. godine prihvaćen je Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96.).

Motiv privatnih ulagača u medije nije javno informiranje, nego profit i eventualno plasiranje posebnih interesnih informacija. A u medijima koji bi trebali biti javni servis motivi nalogodavaca nisu neovisno novinarsko informiranje javnosti, nego agitacija i propagiranje u funkciji očuvanja pozicija u vlasti

No, ni taj se zakon nije primjenjivao, pa je 2003. prihvaćena prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03.).

Ali tim Zakonom nisu bili zadovoljni u Europskoj uniji, pa je pod pritiskom, osobito OESS-a, i taj Zakon zamijenjen novim; nakon samo godinu dana, 2004. Godine, prihvaćen je sadašnji istoimeni Zakona o medijima (NN 59/04.).

No ni taj se Zakon, kao ni svi prethodni, ne provodi, pa je tako javno neovisno novinarsko informiranje u Hrvatskoj postalo u praksi samo isprazna ustavna i zakonska fraza.

Primjerice, člankom 26. Zakona o medijima propisano je da je nakladnik dužan voditi posebnu evidenciju (registar) o ugovorima sklopljenima sa svakim od koga je naručio novinarski prilog.

Prema članku 60. istog Zakona o medijima propisano je da ”nakladnik koji naručuje novinarski prilog a ne zaključi ugovor čini prekršaj”.

No na novinarski upit 23. ožujka 2010., o tome što je nadležno ministarstvo poduzelo ili će poduzeti da se te zakonske odredbe napokon počnu provoditi, Ante Mandarić, ravnatelj Uprave za normativne i upravno-pravne poslove u Ministarstvu kulture,odgovorio je 30. ožujka iste godine (KLASA: 612-12/10-01/0026 URBROJ: 532-10-01/1-10-02) da za postupanje u takvom slučaju nije nadležno Ministarstvo kulture, nego Državni inspektorat i Državno odvjetništvo.

Od ravnatelja Mandarića zatražio sam dopunu njegova odgovora u smislu navođenja pravne osnove na kojoj temelji svoje gledište da za postupanje u tom slučaju nije nadležno Ministarstvo kulture, nego Državni inspektorat i Državno odvjetništvo.

Mandarić se i u dopuni odgovora propustio očitovati o odredbi članka 2. važećeg Zakona o medijima da je ”Ministarstvo kulture nadležno ministarstvo”.

Ali je nakon toga uslijedio poziv na razgovor s Ninom Obuljen, (tadašnjom) državnom tajnicom u Ministarstvu kulture.

U tom su razgovoru državna tajnica Obuljen i ravnatelj Mandarić bezuspješno pokušali ”otkloniti nadležnost Ministarstva kulture”.

U takvom zakonskom metežu neovisni novinari imaju onoliko slobode za koliko se sami izbore. Ministarstvo kulture, tobože nadležno, je neovisnim i slobodnim novinarima bespotrebno. To Ministarstvo i ministar trebaju vlastodršcima da ograničavanjem slobode izražavanja očuvaju pozicije u vlasti

Na upit što kane učiniti nakon 20 godina neprovođenja medijskih propisa, državna tajnica Obuljen odgovorila je da će predložiti novi, peti po redu Zakon o medijima kojim će se s Ministarstva kulture nadležnosti za javno informiranje u Hrvatskoj prenijeti na samoregulacijsko tijelo.

No, ni od toga do danas ništa.

Motiv privatnih ulagača u medije nije javno informiranje, nego profit i eventualno plasiranje komercijalnih informacija. A u medijima koji bi trebali biti javni servis motivi nalogodavaca nisu neovisno novinarsko informiranje javnosti, nego agitiranje i propagiranje u funkciji očuvanja stečenih pozicija u vlasti.

U takvom zakonskom metežu neovisni novinari imaju onoliko slobode za koliko se sami izbore. Ministarstvo kulture, tobože nadležno, je neovisnim i slobodnim novinarima bespotrebno. To Ministarstvo trebaju vlastodršci da ograničavanjem slobode novinarskog izražavanja očuvaju stečene pozicije u vlasti.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora