autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Černobilski užas nad užasima

AUTOR: Denis Derk / 04.09.2016.

Svetlana Aleksijevič, “Černobilska molitva – kronika budućnosti”, Edicije Božičević, Zagreb, 2016.

Još uvijek aktualna literarna nobelovka, bjeloruska autorica koja piše na ruskom jeziku, Svetlana Aleksijevič nije odveć poznata hrvatskom čitateljstvu.

Do sada je na hrvatski bila prevedena tek njezina kultna knjiga “Rabljeno doba” u izdanju Edicija Božičević, a sada je isti izdavač objavio i možda najpoznatiju knjigu netipične nobelovke, dokumentaristički roman “Černobilska molitva – kronika budućnosti”.

Izbor Svetlane Aleksijevič za Nobelova laureata doživio je brojne kritike onih koji tvrde da je njen opus isključivo publicistički i nimalo fikcionalan. Da je tu riječ ponajprije o spretnoj novinarki, a nikako ne i o književnici.

Nitko joj, doduše, ne odriče hrabrost u pisanju i u borbi s osjetljivim temama kao što su to nuklearna tragedija u ukrajinskom Černobilu koja je na svoj način dohvatila i cijeli svijet ili pak burni sukob postsovjetskog sa sovjetskim načinom života.

Ali, brojni glasovi protiv su njezina literarnog kanoniziranja, iako je tu riječ o autorici koja je već ovjenčana brojnih zvučnim pa i književničkim nagradama.

Ova knjiga doista je molitva, i to počevši od prve priče Usamljeni ljudski glas u kojoj saznajemo sudbinu supruge poginulog vatrogasca Vasilija Ignatenka iz grada Pripjata, pa do njenog istoimenog nastavka smještenog lucidno na kraj knjige u kojem čitamo sjećanja Valetnine Timofejevne Apanasevič, supruge likvidatora

I u, malo je reći, potresnoj knjizi o Černobilu Svetlana Aleksijevič ponovno je dala glas brojnim građanima Bjelorusije, ali i Rusije i Ukrajine te nekadašnjih sovjetskih republika koji su mogli svjedočiti svoju istinu o Černobilu.

Istinu koja je bila prešućena.

I zacementirana ispod debelog sloja zaborava i ignorancije, kao i reaktor koji će opasan biti još tisućama godina. Ali, očito su opasna i ljudska sjećanja i ljudske emocije.

Od černobilske je tragedije prošlo trideset godina, ali njeno razorno djelovanje još traje i trajat će dok bude trajalo ljudsko sjećanje.

Do sada mi je najpotresnije retke o Černobilu napisao madžarski televizijski novinar i pisac hrvatskog porijekla Tvrtko Vujić.

No, ono što je Svetlana Aleksijevič uspjela sublimirati na tristotinjak stranica o nuklearnoj kataklizmi koja je bila metaforički rekvijem za Sovjetski Savez užas je nad užasima. Iako citira, a vjerojatno i oprezno interpretira brojne sugovornike, u cijeloj knjizi prisutan je njen autorski odmjereni, ali ipak vrlo osjećajni ton.

Njena ljudska dimenzija.

Uostalom, njoj su se ljudi raznih profila i statusa, ali sličnih sudbina povjeravali. Ona je izborila njihovo povjerenje. Upravo njoj su ispovijedali svoju intimu i najveće strahote.

Ova knjiga doista je molitva, i to počevši od prve priče Usamljeni ljudski glas u kojoj saznajemo sudbinu supruge poginulog vatrogasca Vasilija Ignatenka iz grada Pripjata, pa do njenog istoimenog nastavka smještenog lucidno na kraj knjige u kojem čitamo sjećanja Valetnine Timofejevne Apanasevič, supruge likvidatora.

Likvidator, naravno, nije čovjek koji je išao likvidirati neke za sovjetski režim nepoćudne ljude, nego čovjek koji je bez prave zaštite (ako je takva u situaciji u kojoj se našla černobilska nuklearna elektrana uopće postojala) poslan na sanaciju reaktora.

Te dvije priče koje simbolično zaokružuju “Černobilsku molitvu” svojevrsna su apoteoza ljubavi i u trenucima koji su sve samo ne stvoreni za ljubav.

Te dvije ljubavne priče razlog su zbog kojih je ova knjiga pisana. Iako u osnovi obične, jer govore o bezuvjetno jakoj, gotovo fatalističkoj ljubavi između supružnika koju ništa ne može omesti, one dosežu dubinu mudrosti i ljudskog opstanka.

Nema nikakvog smisla prepričavati ovu knjigu. Niti njene glavne likove, a ima ih poprilično. Izdvajati pojedine sudbine ili upozoravati na sistemske greške koje su obilježile černobilski civilizacijski pomor nije potrebno. Likovi Svetlane Aleksijevič su ljudi koje je trud autorice lansirao u medijsku orbitu i iz osjećaja srama, ali i intelektualnog poštenja

One su najumjetničkije što mogu biti. I baš po tim nimalo patetičnim pričama ova knjiga nije publicistika, nego rasna literatura.

Nema nikakvog smisla prepričavati ovu knjigu. Niti njene glavne likove, a ima ih poprilično. Izdvajati pojedine sudbine ili upozoravati na sistemske greške koje su obilježile černobilski civilizacijski pomor nije potrebno.

Likovi Svetlane Aleksijevič su ljudi koje je trud autorice lansirao u medijsku orbitu i iz osjećaja srama, ali i intelektualnog poštenja.

Kao i u romanu “Rabljeno doba”, i u “Černobilskoj molitvi” Svetlana Aleksijevič ne nameće jednu istinu, ali piše o demontaži ideološkog sustava koji je obilježio 20. stoljeće i koji je usprkos svim žrtvama i dvojbama, iza sebe ostavio brojne poklonike.

Je li černobilska katastrofa, koja je pogodila i Bjelorusiju, bila veća tragedija od holokausta? Takva si gotovo neodgovoriva teška pitanja postavlja nobelovka.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora: