Papa Franjo se zaletio. Vjerujem da može učiti iz pogrešaka.

Bilo je očekivati da će oduševljenje oko pape Franje kad-tad jenjati: On je svijetu pokazao čovjekoljubivo lice Crkve, Crkvu koja s taktom i tankoćutnošću shvaća probleme supružnika u kanonsko nevaljanima brakovima i s uvažavanjem govori o skupinama od kojih tradicionalni katolici rado dignu ruke, npr. o homoseksualcima, a prije svega Crkvu koja ponizno i skrušeno ispovijeda svoje vlastite grijehe.

S druge strane, Papa se ponekad ”potepao” o teme i na područjima na kojima on ni većina crkvenih dostojanstvenika nisu (pa i ne moraju biti) stručni: Njegove kritičke zamjerke na račun globalne financijske i gospodarske politike izazvale su, u najmanju ruku, uljudnu zaprepaštenost.

Papine su poruke uglavnom prigodne i spontane – što komentatori često previde ne obazirući se na kontekst – pa su očigledno nepromišljene, izazivaju nesporazume, pogrešno se shvaćaju, implementiraju mu nešto što je možda htio, a možda i nije namjeravao kritizirati.

Takav ”ispad” Papi se dogodio kad se 2. listopada 2016. godine u Tbilisiju, u svom govoru svećenicima, redovnicima, redovnicama, sjemeništarcima i pastoralnim djelatnicima malobrojne rimokatoličke zajednice ”okomio” na globalni rat i ideološku kolonizaciju zvanu rodnom ideologijom (sličnu tezu o navodno ”vrlo utjecajnim skupinama iz bogatih zemalja”  koje nameću pogibeljnu ideologiju Papa je iznio i prigodom posjeta Poljskoj.

Nakon toliko Papinih izjava koje se mogu smatrati njegovim odmakom od tradicionalnog katoličkog maniheizma umirovljenog pape Benedikta XVI. katolici svijeta ponovo moraju doživljavati kao poprište Duha zla protiv ”djece Svijeta”.

Prisjetivši se sada glavnih naglasaka Izvanredne biskupske sinode o pitanjima braka i obitelji (koja je točno prije godinu dana završila svoj rad), čini se da je danas mainstream gender theory glavni mnogo opakiji neprijatelj obitelji i braka nego što su to nesigurni socijalni i ekonomski temelji obitelji, mladih, starijih osoba, bolesnika, osoba s posebnim potrebama.

Papa Franjo se pridružio zboru onih koji anatemiziraju teoriju o društvenoj uvjetovanosti uloga muškaraca i žena, te različitost njihova položaja u društvu. Iz niza crkvenih očitovanja, bilo iz Rima, bilo iz mjesnih Crkvi – iščitava se tvrdnja da rodna ideologija osporava biologiji bilo kakav utjecaj na socijalizaciju nositelja jednog i drugog spola, da je biološki spol posve nevažan za kasniji profil muškarca i žene, da se spol medicinskim zahvatima mijena kad god i kako god se nekom prohtije

Papa Franjo se pridružio zboru onih koji anatemiziraju teoriju o društvenoj uvjetovanosti uloga muškaraca i žena, te različitost njihova položaja u društvu.

Iz niza crkvenih očitovanja, bilo iz Rima, bilo iz mjesnih Crkvi – iščitava se tvrdnja da rodna ideologija osporava biologiji bilo kakav utjecaj na socijalizaciju nositelja jednog i drugog spola, da je biološki spol posve nevažan za kasniji profil muškarca i žene, da se spol medicinskim zahvatima mijena kad god i kako god se nekom prohtije.

I protiv takvih teza branitelji Bogom danih razlika između muškaraca i žena pucaju iz svih cijevi.

Međutim, protivnici do sada nisu pružili ni jedan dokaz za to da je itko ikada zastupao toliko iskrivljenu, suludo pogrešnu teoriju.

Studenti svih filozofskih predmeta već na početku studija moraju usvojiti kriterije poštenih akademskih rasprava, no oni se upoznaju i s ”lukavim” (čitaj; nepoštenim) trikovima: izoštravanje elemenata argumenta do te mjere da se prvobitni argument izokrene u svoju  suprotnost.

Taj je debatni trik na djelu upravo u ovoj raspravi.

Još jedan takav ”trik”: ruglu ili sumnjičenju ne izlažu se sporni argumenti, nego njihovi autori i pobornici – i urotničke teorije poput one o ”utjecajnim krugovima” (dakako, neimenovanima); osumnjičeni ili ismijani autori ”jamče” za to da i njihove argumente treba odbaciti.

Što je stvarni razlog animoziteta koji izazivaju rodne teorije?

Zazor od zamisli da žene i muškarci sami pronalaze svoja mjesta u svijetu, svaki i svaka za sebe, svaki i svaka svojataju pravo eksperimentirati s načinima ponašanja i odnosa među spolovima.

Oni koji se zgražavaju zbog toga neka se sjete da je pravo na stjecanje iskustva s drugim spolom sve do početka XX. stoljeća bilo nikada osporavano ekskluzivno pravo muškaraca.

Bilo je očekivati da će oduševljenje oko pape Franje kad-tad jenjati: On je svijetu pokazao čovjekoljubivo lice Crkve, Crkvu koja s taktom i tankoćutnošću shvaća probleme supružnika u kanonsko nevaljanima brakovima i s uvažavanjem govori o skupinama od kojih tradicionalni katolici rado dignu ruke, npr. o homoseksualcima, a prije svega Crkvu koja ponizno i skrušeno ispovijeda svoje vlastite grijehe

Oni su se tim pravom i koristili, a posljedice su mogli izbjegavati i ignorirati.

Ženama to društvo, vjera, tradicija, sredina nisu dopustile. One su bile pod društvenom kontrolom – a stečena ravnopravnost žena znači da su žene izmakle autoritetima.

To su de-facto i učinile – otkad su one same regulirale plodnost.

Tko se ne bi sjetio žestokih polemika iz crkvenih krugova protiv izuma kontracepcijskih sredstava – dok su ih žene dočekale kao jamac ravnopravnosti, slobode, samoodređenja. I kad svi tradicionalistički vjernici sada zavape (”Humanae vitae”!?!) – izum učinkovite kontracepcije jest blagodat za žene.

Istina je da njezina uporaba zahtijeva oprez, planiranje, dugoročno razmišljanje – jednom riječju odgovornost. I odgovornost je element samoodređenja.

Toliku cijenu žene su plaćale i plaćaju ako su ikako u mogućnosti.

Zahvaljujući toj slobodi, ženama je omogućeno neovisno planiranje svojih života i kritičko propitkivanje slika koja su si dosadašnji autoriteti zacrtali o ”pravoj” ženi i ”pravome” muškarcu.

Istina je da su feministice među ženskim pravima, a u ime samoodređenja i prava raspolagati svojim tijelima, zahtijevale i pravo na pobačaj i da lezbijke traže pravnog priznanja lezbijskih zajednica.

Recimo da je ”rod” kao konstituanta ljudskog ponašanja nazočan među nama, nama koji/koje živimo kao samosvojne osobe i koje se i u odnosima prema drugom spolu, u muško-ženskoj zajednici ne ravnamo po tome ”kako se radi”, nego kako mi smatramo da je ispravno.

Crkva koja se u svojim očitovanjima još okomljuje na rod i rodne teorije bori se protiv misli i ideja, a mi kažemo (ne tiho za sebe kao Galilei) ”Eppur’ si muove”. Ne treba ratovati, jer rod odavno više nije puka teorija, nego stvarnost – ”Psi laju, a karavane prolaze”.

Recimo da je ”rod” kao konstituanta ljudskog ponašanja nazočan među nama, nama koji/koje živimo kao samosvojne osobe i koje se i u odnosima prema drugom spolu, u muško-ženskoj zajednici ne ravnamo po tome ”kako se radi”, nego kako mi smatramo da je ispravno

Kad god se netko u hrvatskoj Crkvi okomi na rodne teorije, očituje neinformiranost – neinformiranost ne zbog toga što se nije imao mogućnosti informirati. Neznanje onih koji sebe smatraju pozvanima suditi o toj teoriji odraz je njihova odbijanja da se obavijeste o tom pitanju.

U Hrvatskoj je najjednostavnije pročitati jednu jedinu knjigu (ili autora/autoricu; to je učinio bivši papa Benedikt XVI. kad je ”pokopao” feminizam – nakon što se upoznao s autoricom Judith Butler, notabene, predstavnicom druge i treće generacije drugog vala feminizma). Zatim jedan autor prepisuje drugoga, jedan ”stručnjak” citira drugoga (namjerno rabim muški rod, jer takvu nepodopštinu pronalazim uglavnom u svećenika, jer uglavnom njih svi pitaju, a oni sude i o ”ženskim” temama). Evo još jednog oblika kršenja znanstvene etike.

Jedna jedina redovnica i promovirana teologinja, hrabra sestra dr. Rebeka Anić dotaknula se – za znanstvenika i znanstvenicu izazovnog, ali u crkvenom okruženju ”nezgodnog” pitanja: je li katolicizam apsolutno nespojiv s rodnom teorijom odnosa među spolovima?

Sestra Rebeka nadahnuće je otkrila u raspravama njemačkog episkopata i klera o mogućem pozitivnom prihvatu rodne teorije.

Ondašnja je mjesna Crkva sposobna preskočiti vlastitu sjenu: prvo su biskupi sebe obavezali, pa apelirali na sve zainteresirane u Crkvi i društvu da rasprave trezveno i na osnovu provjerenih činjenica. Prije svega, načini ponašanja, zbog interesa, životnih uvjeta i zbog okruženja  spolova, sami su po sebi raznoliki.

Razlike će uvažavati, no biskupi se misle okaniti napasti razlike kao nepromjenjivu ontologiju.

Tko se danas još oslanja na ”prirodni Zakon“, kojim kani osporavati pravo na autonomiju, nije shvatio niti političku niti pravnu dinamiku moderne etike.

”Prirodni zakon“ (koji je po akademskoj moralnoj teologiji) podudaran Božjem zakonu, a nesporno postojeći, argumentira nehistorijski, s instrumentarijem prošlosti.

Zazor od zamisli da žene i muškarci sami pronalaze svoja mjesta u svijetu, svaki i svaka za sebe, svaki i svaka svojataju pravo eksperimentirati s načinima ponašanja i odnosa među spolovima. Oni koji se zgražavaju zbog toga neka se sjete da je pravo na stjecanje iskustva s drugim spolom sve do početka XX. stoljeća bilo nikada osporavano ekskluzivno pravo muškaraca

”Senzibilizirati“ se za pitanje rodne jednakosti i ravnopravnosti, na što su se obvezali njemački biskupi, korak je k razumijevanju da postoji dinamika zbog koje se biološka zadanost čovjeka mijenja.

Njemačka biskupska konferencija namjerava doprinositi jednakosti šansi žena i muškaraca. Biskupi će – i to je nedvojbeni politički stav – rodnu teoriju uvažavati kao političku strategiju za promicanje jednakosti spolova – i u tome smislu njemački episkopat želi surađivati s politikom.

Da se crkveni dostojanstvenici udostoje priznati (makar neizravno) kako su do sada bezrazložno izbjegavali napor razumjeti suvremeni svijet, teško da se može precijeniti: samokritika je odraz samosvijesti.

I papa Franjo je oštroumno identificirao slabe točke Crkve. Sposoban je i hrabar okrenuti se marginaliziranim – pa možda će biti voljan baviti se i idejama i ideologijama – baš zato što su ih moćnici u Crkvi osporavali.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora