Kupnja Ine Hrvatsku vodi u dužničko ropstvo

Koja je razlika između Mladena Grdovića i Andreja Plenkovića? Pa Grdović je barem svoj jaguar zabio u zid. A koja je sličnost? Obojica su zamagljenog uma sjela za volan.

Jedino se tako može suvislo objasniti božićno ukazanje hrvatskog premijera na kojem je teški poraz u međunarodnoj arbitraži za Inu pretvoren u jednokratni trijumf u najavi kupovine te iste Ine, koju smo mi, odnosno Hrvatska, velikodušno prodali za 505 milijuna dolara u prvom navratu, a sada bismo platili  pet puta veću cijenu za tu istu kompaniju, koja je u međuvremenu izgubila tržište, gotovo rasformirala rafinerije i vrijedi daleko manje nego te 2003. godine kada je Račanova Vlada prodala prvih 25 posto dionica u danas sekundarnoj mađarskoj naftnoj kompaniji poznatoj pod imenom Ina.

I može se još danima i tjednima prodavati priča o sjajnom spinu Vlade i odličnoj kontroli štete od strane premijera Plenkovića s tom božićnom poslanicom, ali će se pod tom svilom i kadifom svejedno skrivati okrutne činjenice. Poraz na arbitraži je užasan i težak i imat će nesagledive posljedice. Plenkovićeva kupnja Ine bit će još i gora.

Hrvatska je nepovratno izgubila više od 10 godina u natezanju s MOL-om. U tih desetak godina vrijednost Ine je kontinuirano i osjetno srozavana. Za početak izgubljeno je tržište regije. Od modernizacije rafinerija u Sisku i Rijeci dogodilo se malo ili gotovo ništa

Hrvatska je nepovratno izgubila više od 10 godina u natezanju s MOL-om. U tih desetak godina vrijednost Ine je kontinuirano i osjetno srozavana. Za početak izgubljeno je tržište regije. Od modernizacije rafinerija u Sisku i Rijeci dogodilo se malo ili gotovo ništa.

Te rafinerije danas vrijede daleko manje nego ranije. Ina je postala podružnica MOL-a, tvrtka u kojoj su na prvom mjestu poslovni interesi mađarskih partnera i prosperitet njihovih mađarskih rafinerija. U segmentu proizvodnje i prerade MOL je naprosto sačuvao svoje tržište, a kupnjom Ine progutao svog konkurenta na tom istom tržištu.

Pritom je uspješno kompromitirao, moguće je i korumpirao, predstavnike hrvatske države za što su ogledni primjer ugovori o plinskom poslovanju sklopljeni 2009. godine. Ta korupcija na kraju nije ni dokazana čak ni na hrvatskim sudovima, što je također značajna pobjeda MOL-a.

Nipošto ne treba zaboraviti niti to da je MOL kupio prvi paket dionica Ine, a da u vrijednosti kompanije uopće nije bilo nalazišta u Siriji, čija je vrijednost bila nemjerljivo veća od tadašnje cijene dionica.

I sada, nakon svega, nakon činjenice da je zbog neulaganja u hrvatske rafinerije Ina izgubila milijarde eura čistog prihoda, javlja se Plenković i odjednom poručuje kako će tu i takvu Inu kupiti kao da je to vreća krumpira na tržnici.

Super. Zar je moguće da je pritom nebitno pitanje koliko bi Mađari mogli tražiti za svoje dionice danas.

I sada, nakon svega, nakon činjenice da je zbog neulaganja u hrvatske rafinerije Ina izgubila milijarde eura čistog prihoda, javlja se Plenković i odjednom poručuje kako će tu i takvu Inu kupiti kao da je to vreća krumpira na tržnici

Ako doista govorimo o svoti od 15 do 20 milijardi kuna postaje očito da Plenković namjerava dati višestruko veću svotu od dobijenog novca za Inu u vrijeme kad je Hrvatska istu prodavala, iako je u međuvremenu vrijednost kompanije drastično pala.

Koliko danas objektivno vrijedi Ina? Koliko će vrijediti za 10 godina? Više ili manje? Hoće li Ina imati ikakvog koristi od nalazišta u Siriji? Javnost ima pravo na odgovore.

Vlasništvo obvezuje. Tko Inu kupi u nju bi trebao i ulagati. Pa to je i jedan od važnih razloga sukoba s Mađarima.

Hoćemo li koliko sutra imati rupetinu u državnom proračunu, pa nakon 25 posto dionica HEP-a, prodati još 25 posto i većinski udio u elektroprivredi kako bismo u Inu mogli ulagati? A onda s nekim strateškim partnerom HEP-a voditi rat oko elektroprivrede nalik ovome što imamo s MOL-om.

A sve to u razdoblju promjena na tržištu energije, sve većoj cijeni eksploatacije nafte i činjenici da se razvijene zemlje svijeta sve više i sve uspješnije okreću razvoju sustava korištenja obnovljivih izvora energije. Izvjesno je da u takvim okolnostima vrijednost Ine u desetljećima koja dolaze može biti samo još manja.

Na kraju ove groteskne i tužne balade stiže i spoznaja da hrvatska Vlada želi sama odrediti vrijednost onoga što želi kupiti onome tko Inu prodaje. A toga valjda nigdje nema što god tko kupovao, iglu, stan ili lokomotivu.

Plenkovićeva Vlada voli sjediti iza zatvorenih vrata. Skrivati se od javnosti i novinara. Na sva ova pitanja i dileme ne nude suvisle i racionalne odgovore. Po sličnom obrascu kakav je viđen u Sanaderovo vrijeme

Plenkovićeva Vlada voli sjediti iza zatvorenih vrata. Skrivati se od javnosti i novinara. Na sva ova pitanja i dileme ne nude suvisle i racionalne odgovore. Po sličnom obrascu kakav je viđen u Sanaderovo vrijeme.

Dok se mediji uglavnom zabavljaju analizama kako će Vlada namaknuti novce za Inu i hoće li se usput naći još koja milijarda za eskadrilu aviona u besmislenoj utrci u naoružanju sa Srbijom, suština je sljedeća: Kupnja Ine državu vodi u ralje dužničkog ropstva.

Također vodi do još jednog važnog cilja. Do privatizacije HEP-a sa umanjenim otporom javnosti, jer će se ista odvijati pod krinkom spašavanja Ine. I to uistinu jest spin. Zbog kojeg će u bliskoj budućnosti bankrot Hrvatske postati ozbiljna prijetnja. Koliko god oni šutjeli o tome.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Hrvatska je grobar radničkih prava
    •  Nije to politika, već dijagnoza
    •  Jeremija u Agrokoru
    •  Rat je zlo, a Haag je zločine ipak kaznio
    •  Štiti li Plenković kriminal u Agrokoru?
    •  Što je Kolinda naučila od Trumpa?
    •  Vlada u sjeni Vlade Tima Oreškovića
    •  Tim u Saboru, čista katastrofa!

> Svi tekstovi ovog autora