Zabluda vojnog roka ili Beganova majka ne plače

”Narod voli hrvatsku vojsku” tvrdi premijer Andrej Plenković, a on valjda zna! To je, naime, izjava kojom je predsjednik hrvatske Vlade dao podršku mogućnosti služenja jednomjesečnog vojnoga roka, po svoj prilici uskoro obaveznog za mladiće i dobrovoljnog za djevojke.

Ovaj presedan, da paralelno imamo profesionalnu vojsku i sustav jednomjesečne masovne ljetne obuke hrvatske mladosti, ozbiljno se razmatra u vojnome vrhu i Ministarstvu obrane, te nemušto i za mnoge krajnje neuvjerljivo pravda novim sigurnosnim izazovima kojima su Europa i svijet, pa onda i Hrvatska izloženi.

Golobradi mladići koji će ljetovanje ili rad preko student-servisa zamijeniti jednomjesečnim učenjem vojnih vještina hrvatski su odgovor na tu složenu sigurnosnu ugrozu; ma neće biti.

Sam premijer usprkos svom nesumnjivo širokom obrazovanju vojne vještine ne posjeduje. Vojsku nije služio, usprkos mami “vojnoj lekarki”. Majci zbog koje je Milanović, potpuno opravdano, izgubio dio simpatija birača i onih s lijeva i onih s desna kojima se, posluživši se jezikom naših susjeda i službenim jezikom pokojne JNA, pokušao jeftino dodvoriti.

Većina djece nema tatu doktora, mamu kardiologinju ili nekoga od rodbine i prijatelja na hematologiji, pa će, kako sada stvari stoje, bili malokrvni ili ne, dio ljetnog ferja odvojiti za jednomjesečnu jutarnju fiskulturu, odavanje počasti zastavi i himni, iscrpljujuće vježbe na vojnim poligonima kakve su do jučer tek gledali u filmovima o američkim marincima

Elem, volio ne volio, vojsku nije omirisao ni u ratu ni u miru. Kao što je “sreća lijepa samo dok se čeka”, tako se i vojska nekako lakše voli izdaleka i jasno iz premijerske i predsjedničke fotelje.

Prema dijelu hrvatskih medija naš je današnji predsjednik Vlade godinu dana služenja u JNA uspješno izbjegao zbog problema sa srcem koje je, po svoj prilici, na vrijeme uočila i dijagnosticirala spomenuta mama, po mnogima vrsna kardiologinja. Službeni izvor, onaj vladin, veli kako je riječ o urođenoj anemiji.

Većina djece nema tatu doktora, mamu kardiologinju ili nekoga od rodbine i prijatelja na hematologiji, pa će, kako sada stvari stoje, bili malokrvni ili ne, dio ljetnog ferja odvojiti za jednomjesečnu jutarnju fiskulturu, odavanje počasti zastavi i himni, iscrpljujuće vježbe na vojnim poligonima kakve su do jučer tek gledali u filmovima o američkim marincima.

Učit će se orijentirati u prirodi (mahovina, jestivo samoniklo bilje i te stvari), pružati prvu pomoć. Upoznavat će naravno i raznorazno naoružanje, rukovanje i održavanje jurišne puške objašnjavaju nam generali.

Sve to zasigurno neće povećati borbenu spremnost u Hrvata, ali bi moglo znatno povećati broj uvjerenih pacifista i pripadnika Jehovinih svjedoka – ma svih kojima “vjera” i uvjerenja brane i pogled na krv i pušku. Abortus i umjetna oplodnja uskoro s pravom neće biti jedino zbog čega se ulaže prigovor savjesti.

Ne znamo što kaže savjest Predsjednice nam i premijera, ali pouzdano znam mnoštvo zabrinutih roditelja koji misle dijametralno suprotno od njih dvoje, ministra obrane i vojnoga vrha koji, čuli smo nedavno, razmatra i razrađuje različite varijante ljetne vojne obuke.

Nisu baš kao u Bukureštu preplavili ulice, ali im je stran, plaši ih taj nasilni, ničim izazvani pokušaj militarizacije desničarenjem i socijalnim razlikama podijeljenog hrvatskoga društva koji je došao na valu umivenog HDZ-a Andreja Plenkovića.

Ne znamo što kaže savjest Predsjednice nam i premijera, ali pouzdano znam mnoštvo zabrinutih roditelja koji misle dijametralno suprotno od njih dvoje, ministra obrane i vojnoga vrha koji, čuli smo nedavno, razmatra i razrađuje različite varijante ljetne vojne obuke

Ne znamo je li tata komunikolog dao savjet ili se sin sam domislio braniti te anakrone odluke smiješnim emocionalnim argumentima tipa: Narod voli hrvatsku vojsku!

Voli, voli ali ne i svoju djecu u njoj ako se baš ne mora – a ne mora.

Zna narod da se odrasla djeca političara u sigurnosno složenim situacijama nekim čudom uvijek nađu na sigurnome. Na volontiranju, školovanju, studiju, stipendiji u Bruxellesu. Kad se zastave razviju, a razum pobjegne u trubu, i domovina i vojska nekako se lakše i više vole izdaleka…

Ma, ljudi Božji, tih mjesec dana izgubljeno je vrijeme u kojem ni najtalentiraniji i najmotiviraniji neće i ne mogu postati vojnici.

Argument da će se na taj način mladima približiti vojska, pa da će dio njih zbog toga odabrati vojnu karijeru zvuči u vrijeme novih tehnologija i dostupnosti svih mogućih informacija koje zanimaju mlade poprilično neuvjerljivo.

Silan će proračunski novac iz godine u godinu bivati utrošen na smještaj, hranu, predavače,uniforme i poligone i školsko oružje.

Zar ne bi od tog bacanja proračunskog novca svih nas na besmislen “preodgoj”mladosti bolje bilo to utrošiti na standard ljudi koji dobrovoljno i svjesno odabiru vojnu karijeru, ali je i napuštaju zbog neodgovarajućih uvjeta?

Ne bi li bilo bolje taj novac dati za njihove plaće, dodatno obrazovanje i školovanje, stanovanje, kao što to čine i druge zemlje koje imaju profesionaliziranu i, ne manje važno, depolitiziranu vojsku?

Zna narod da se odrasla djeca političara u sigurnosno složenim situacijama nekim čudom uvijek nađu na sigurnome. Na volontiranju, školovanju, studiju, stipendiji u Bruxellesu. Kad se zastave razviju, a razum pobjegne u trubu, i domovina i vojska nekako se lakše i više vole izdaleka… Ma, ljudi Božji, tih mjesec dana izgubljeno je vrijeme u kojem ni najtalentiraniji i najmotiviraniji neće i ne mogu postati vojnici

Pa zar nije prije desetak godina kada je zamrznut obavezni vojni rok, jedan od argumenata uz slab odaziv mladih bila upravo skupoća, visoka cijena takvog sustava obrane koji ne počiva na profesionalcima?

Sjetimo se – u to vrijeme mnogi mladići na obaveznom služenju vojnog roka žalili su se na katastrofalne uvjete u vojarnama, a roditelji na to da im svaki vikend šalju djecu doma o njihovom trošku, jer im je tako jeftinije nego da borave u vojarnama.

Ima naravno i onih koji imaju suprotno mišljenje. Mediji javljaju kako je u osječkoj školi “Ruđer Bošković” jedna od profesorica već djeci podijelila anketu o jednomjesečnoj vojnoj obuci. Uvijek ima papskijih od pape, pa i među onima koji bi djecu trebali pripremati i odgajati za mir, a ne rat!

Dio nedavno objavljenih podataka govori kako nešto više od 20 posto ljudi rođenih u Hrvatskoj danas živi u inozemstvu. Ukoliko ovaj pokušaj nasilnog politiziranja mladih i militarizacije društva bude konkretiziran i odlukom o vojnoj obuci, moglo bi ih biti i više ili, što bi rekli naši susjedi, ”Beganova majka ne plače”!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora