Mogu li kardinal Bozanić i episkop Ćulibrk zajedno plakati?

Komemoracija u povodu proboja logoraša u Jasenovcu, mislim ona istinska, koju su održali Savez antifašista, Antifašistička liga i Srpsko narodno vijeće u subotu 22. travnja (Židovi na nju nisu mogli doći na šabat, pa je održavaju u ponedjeljak 24. travnja, a Romi se pak drže uz vlast, onu istu Plenovićevu vlast kojoj treba godinu dana rada ”eksperata” da joj se pojasni što znači i što predstavlja ustaški pozdrav ”Za dom – spremni!”) meni je, a toga istoga dana sam pustio suzu i na pravoslavnoj liturgiji u Mlaki, rasparala srce.

Bio je to pretežak dan koji je završio još teže, gledanjem izuzetno bolnog, ali važnog filma ”Zaveštanje” o sudbini djece s Kozare, premijerno prikazanog u amfiteatru pravoslavne gimnazije na Svetome Duhu u Zagrebu.

Ova kolumna ima samo jedan cilj: potaknuti vas da razmislite jesmo li sposobni vrednovati, osjetiti ili ćutjeti ogromnu bol koja živi u drugim ljudima, u onima koji su na bilo koji način povezani s tragedijama koje su se dogodile na južnoslavenskim prostorima.

Veliko pitanje i nakon 4. susreta mješovite Komisije o Stepincu, održanog 20. i 21. travnja u Slavonskoj Požegi, ostaje da li se uzdizanjem Stepinčeva antikomunizma i položaja komunističke žrtve pokušava prikriti, odnosno skrenuti pažnja sa stvarne priče iz Drugog svjetskog rata?

Jer vam kao teolog moram kazati: tko ne zna pojmiti bol drugoga, tko ne zna pokazati suosjećanje i solidarnost, taj se sasvim sigurno ne zna moliti Bogu i u potpunosti tu molitvu promašuje. Ne znam da li Bog može čuti takvu molitvu. Dira li ga.

Hajde da vam ovo pitanje pojasnim kroz aktualnu temu.

U Požegi se u četvrtak 20. i u petak 21. travnja održala četvrta po redu sjednica mješovite katoličko-pravoslavne Komisije koja ima zadatak donijeti pred Papu zaključke o djelovanju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prije, za trajanja i nakon Drugog svjetskog rata. Tema te sjednice koju je kao ekumenski i inače dijaloški raspoloženi biskup, domaćin mons. Antun Škvorčević trebao učiniti što manje napetom, je Stepinčev odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbima za vrijeme trajanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske.

Kako sam saznao, izuzetnu je pažnju izazvalo predavanje (za ovu priliku dopunjeno) dr. Radmile Radić s Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu (doktorirala je 1992. disertacijom ”Država i vjerske zajednice u NR Srbiji 1945. – 1953.)” kojeg je već izlagala pred katoličkim biskupima, teolozima i povjesničarima na temu Stepinca.

Kako postoji dogovor članova Komisije i gostiju da se ne komentiraju istupi sa sjednica Komisije, moram se referirati na zaključke predavanja dr. Radmile Radić sa znanstvenog skupa ”Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća”, koji je održan u Zagrebu 23. i 24. studenog 2015., i uzimam u obzir njene zaključke da je ”Alojzije Stepinac bio antikomunist, protivnik Jugoslavije, te bilo kog oblika zajedničkog života sa Srbima i pravoslavlja!”.

Da je ”branio u prvom redu interese Rimokatoličke crkve i hrvatske nacije, ali i da je bio vrhovni crkveni velikodostojnik u državi u kojoj su se dogodila ubistva i progoni stotina hiljada ljudi i koji je propustio da to javno osudi i da se jasno i principijelno odredi kao protivnik ustaškog režima, onako kako će to kasnije učiniti u odnosu na komunistički režim”.

Ključno se čini da je na raspravi u Požegi bilo pitanje da li je antikomunizmom i brigom za interese crkve i nacije tijekom Drugog svjetskog rata moguće umanjivati Stepinčevu odgovornost ”za ćutanje o zločinima koji su se dogodili u NDH?” Pa i ovo: da li se uzdizanjem njegovog antikomunizma i položaja komunističke žrtve ”pokušava prikriti, odnosno skrenuti pažnja sa stvarne priče iz Drugog svjetskog rata?”

Dakle, pretpostavimo da se to dogodi, da jedna i druga strana ”budu zadovoljne” raspravom, postiže li se cilj? Ne. Znate li zašto ne? Jer bi cilj rada Komisije imao biti, kako je to zamislio papa Franjo i kako je državni tajnik Pietro Parolin pojasnio članovima hrvatskog episkopata u pismu predsjedniku HBK Želimiru Puljiću, da se postigne duhovno stanje koje bi omogućilo ”zajedničko čitanje povijesti”, ”čišćenje memorije” i ”pomirenje”

Kako bi se na ta pitanja moglo odgovoriti, sasvim sigurno ne samo nakon susreta u Požegi nego tijekom cijelog rada Komisije, od izuzetne je važnosti da predstavnik Svete Stolice i moderator Komisije, francuski redovnik o. Bernard Ardura, ispuni zadanu riječ i omogući srpskim istražiteljima uvid u sve zatražene dokumente i arhive Svete Stolice.

A riječ je o fundamentalnim stvarima jer se tiču temeljnih primjedbi koje su na račun Stepinca, najprije papi Benediktu XVI. (koji je to pismo ignorirao), a zatim papi Franji iznijeli članovi Svetog sinoda SPC-a (nakon čega je papa Franjo stopirao Stepinčevu kanonizaciju i predložio osnivanje Komisije).

I tu leži problem jer, kako saznajem, izgleda da o. Ardura provodi tihi bojkot i onemogućava dobronamjernim istražiteljima i pojedinim dužnosnicima vatikanskih arhiva da se dobiju vrlo važni dokumenti (neki su kazali da se nalaze ”između čekića i nakovlja”, da su ”onemogućeni”).

Takvi su dokumenti npr. pismohrana papina legata u NDH opata Ramira Marconea (koji je živio na Kaptolu zajedno sa Stepincem), osobito njegovi izvještaji državnom tajniku Svete Stolice. Na primjer, srpska je strana dobila nekim kanalima dokument iz arhive kardinala Luigija Maglionea u kojem se kaže da je iz NDH (dio Hrvatske) potjerano preko stotinu pravoslavnih svećenika te da je to donijelo ”povoljan učinak”, jer da se nakon toga pravoslavni vjernici lakše i brže odlučuju za prijelaz u Katoličku crkvu.

Podrazumijeva se da takvo nešto i sve što bi bilo nepovoljno po Stepinca i po Katoličku crkvu treba provjeriti i u potpunosti razbistriti da se zna je li ustaška politika masovnog pokatoličenja imala ili nije imala podršku Svete Stolice, odnosno do koje je zaista mjere imala odobravanje, trpljenje kao nužno zlo (dok traje ludilo rata) ili osudu od strane Stepinca.

Elem, u mnoge druge arhive će trebati zaviriti. U arhive poput onog kardinala Eugène Tisseranta za kojeg postoji opravdana sumnja da je bio ključni vatikanski operativac (u dogovorima s argentinskim kardinalom Antoniom Caggianom) u prebacivanju ustaša i nacista iz Europe u Južnu Ameriku nakon rata, itd.

Hoće se kazati: mogu srpski historičari do savršenstva prikazati drugu stranu predmeta i pritom briljirati, ali bez dubokog uvida u vatikanske arhive sve će ostati manje-više kao dobra predstava, a članovi Komisije kojima je stalo do istine tapkat će u mraku.

Istina treba doći na vidjelo. Član hrvatskog dijela Komisije dr. Jure Krišto priznaje da je Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju izrekao (zapisao) ”vrlo opore riječi” te da se nije sustezao državnom tajniku kardinalu Maglioneu napisati kako “Srbi neće prestati optuživati niti mrziti Katoličku Crkvu, bez obzira kakvo će držanje Crkve prema njima biti”. Napisao mu je također: “Katolička Crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan došla pod srpsku vlast”

Iz toga je razloga, kako saznajem, srpska strana u Požegi zaoštrila diskurs i pokazala stanovito negodovanje politikom o. Ardura. Ne pomogne li to, nastavili se ili čak produbi bojkot, srpskim članovima Komisije, zaključujem, neće ostati drugi izlaz nego se izravno obratiti Papi, a to ne bi moglo proći bez međunarodnog skandala i novih rana i podjela.

Istina treba doći na vidjelo. Član hrvatskog dijela Komisije dr. Jure Krišto priznaje da je Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju izrekao (zapisao) ”vrlo opore riječi”, te da se nije sustezao državnom tajniku kardinalu Maglioneu napisati kako “Srbi neće prestati optuživati niti mrziti Katoličku Crkvu, bez obzira kakvo će držanje Crkve prema njima biti”. Napisao mu je također: “Katolička Crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan došla pod srpsku vlast”.

Sve to treba ispitati, arhive otvoriti i sve raščistiti.

Pitali su me više puta kolege novinari mislim li da će u Vatikanu ispuniti obavezu? Moraju, obećali su.

Pretpostavimo da sve odjednom krene kako treba, da rasprave budu iskrene, da se konačno počne raditi na temelju dokumenata. Usput budi rečeno, u potpunosti sam siguran da je sve ovo što se događa u prvoj godini rada Komisije tek uvodnoga karaktera; naime, tek se ”otvaraju” teme, te sam siguran da će na jesen krenuti pravi posao, jer srpska strana neće prihvatiti da Komisija završi radom, kako priželjkuju katolici u njoj, samo komornom i neobaveznom, pa i površnom raspravom, nego će od Pape zatražiti da se istinski uđe u predmet.

Dakle, pretpostavimo da se to dogodi, da jedna i druga strana ”budu zadovoljne” raspravom, postiže li se cilj?

Ne.

Znate zašto ne? Jer bi cilj rada Komisije, kako je to zamislio papa Franjo i kako je državni tajnik Pietro Parolin pojasnio članovima hrvatskog episkopata u pismu predsjedniku HBK Želimiru Puljiću, trebao biti da se postigne duhovno stanje koje bi omogućilo ”zajedničko čitanje povijesti”, ”čišćenje memorije” i ”pomirenje”.

Siguran sam da će na jesen krenuti pravi posao, jer srpska strana neće prihvatiti da Komisija završi radom, kako priželjkuju katolici u njoj, samo komornom i neobaveznom, pa i površnom raspravom, nego će od Pape zatražiti da se istinski uđe u predmet

A to se ne može dogoditi bez empatije, bez sposobnost da se zaviri u golemu tugu drugoga, da ga se zagrli, a da se pritom na umu nemaju politički, nacionalni ili bilo koji drugi interesi.

Recimo i ovako: može li i je li kardinal Josip Bozanić sposoban kao brata zagrliti episkopa pakračkog gospodina Jovana Ćulibrka i kazati da mu je žao što su ustaše gotovo zaklali njegovu majku kada je bila malena?

Mogu li se ta dva čovjeka zagrliti kao dva brata i zajedno zaplakati?

Vraćao sam se iz Jasenovca i iz Mlake u Zagreb, gledao sam pustu zemlju oko sebe, razmišljao o preostalim Srbima u tim krajevima i imao sam knedlu u grlu sve do sada. I neću je se riješiti tako skoro.

O, Bože, daj nam milost da uđemo u cipele drugoga, da gledamo njegovim očima, da govorimo njegovim jezikom.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora