Što bi bilo da je Pavelić 1945. uhvaćen i isporučen Titu?

Ovo što ću kazati nije ”ki bi da bi priča”. Ovo se stvarno moglo dogoditi, da moja baka Roza nije sklonila Poglavnika pred sovjetskim trupama.

Evo kako je bilo.

Jednog dana u svibnju 1945., točnije 10. svibnja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ”voljeni hrvatski narod” u Zagrebu i na putu prema Salzburgu te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je naredio da se u Sarajevu odlikuje njena muža, iz ruku Jure Francetića: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić.

Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki.

Napustio je Zagreb – čujte to dobro, vi ustaše – ”kukavički i dezerterski” u poslijepodnevnim satima 6. svibnja 1945. Noć sa 6. na 7. svibnja proveo je u Novim Dvorima. Sutradan, 7. svibnja, napustio je Nove Dvore i nastavio put Austrije. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini. Tu se 8. svibnja ujutro vijećalo na posljednjoj sjednici tzv. Glavnog stana Poglavnika.

Vijesti su bile porazne: njemačke su snage kapitulirale pred ruskima na istočnom bojištu, što je značilo da će se njemačke snage, tada u Sloveniji, predati partizanima. Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je prekidana dramatičnim i paničnim ispadima nekih hrvatskih časnika, te je odlučeno da ”NDH definitivno kapitulira pred zapadnim saveznicima (hej, ”saveznicima!”)” te da se hrvatske trupe predaju britanskim ili američkim snagama. Nijemci su se spašavali kako su znali, pa je pokušao i Pavelić.

Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini 8. svibnja Poglavnikova kolona je krenula preko Maribora s ciljem da stigne u Wolfsberg, a onda u Klagenfurt u Koruškoj. Po prelasku u Austriju Pavelić odijeva građansko odijelo, te se u svom automobilu odvaja od ostalih.

Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. svibnja. Stigavši u predgrađe, doznaje da tamo nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg, te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu.

Situacija bijaše dramatična.

Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. svibnja u 5 sati ujutro ulazi u Judenburg koji opkoliše ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Uočili su neku kuću s velikim dvorištem i dvije žene u njemu. Krenuše.

Baka Roza je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Kasno sam shvatio, tek pripremajući se za pisanje Argentinskog romana zašto će se Ante Pavelić i Jakov Pilsel tako srdačno povezali u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrda Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život.

Iz Judenburga je grupica nastavila put Triebena. Sve ostalo je povijest koja se ne tiče ove kolumne. Bit će predmetom knjige koju tek valja napisati o najvećem zločincu iz redova Hrvata.

Tatina najstarija sestra teta Beba je pred smrt, stidljivo i s velikim oprezom, ispričala mojoj supruzi u svom domu u Limburgerhofu kod Ludwigshafena (moj otac je potvrdio tu pripovijest, bio je i on tada u toj kući), tek neke detalje iz toga, sada je sasvim jasno, sudbonosnog susreta za cijelu moju obitelj, za moju osobnu povijest i, vjerujem da će se te složiti, za povijest naših naroda.

Koncem 1945. djed Jakov je uhićen radi svoje službe u tajnoj policiji Gestapo i pretpostavljamo radi ulaska u neke manje logore u Austriji, te je odveden u Wolfsberg u Koruškoj. Tamo je s nekim njemačkim generalima bio utamničen i temeljito ispitivan u sklopu optužbe podignute nad tim njemačkim oficirima, zapovjednicima snaga u NDH.

Moj djed je jedanaest puta izveden pred neku partizansku komisiju radi sudjelovanja u izgradnji bunkera oko Sarajeva i na Romaniji. Moj otac je pamtio da su ga jednom uspjeli posjetiti u zatvoru, te da ga je jedva prepoznao: bio je, rekao je Adolf, ”kost i koža”. Da su tužitelji saznali da je Jakov Pilsel radio za Gestapo, tako nam se čini, jamačno se ne bi izvukao živ.

Budući da je proglašen ”nevinim u svakom pogledu”, pustili su ga na slobodu sredinom 1947., ali mu je austrijska vlada zabranila bavljenje njegovim izvornim građevinskim zanatom. Zahvaljujući svjedočanstvu ljudi kojima je svojedobno pomogao prevodeći za Gestapo – još jedna od tih čudnih stranica povijesti – uspjelo mu se registrirati kao da su ga bili maltretirali i progonili Nijemci!

Tako su Pilselovi, kao izbjeglice, 16. studenog 1948., na tatin 12. rođendan doputovali u Beč, u argentinsku ambasadu, gdje je moj otac dobio osobit poklon: useljeničku vizu u Argentinu i sve potrebne papire za Jakova, Rozu, kćerke Elu, Paulu i Otta (tatina brata i razvojačenoga i ranjenoga pripadnika SS-a). Kći Beba će ostati u Europi.

Preseljeni su u Leoben. Hej, ja nikako da dođem k sebi od svih tih koincidencija u povijesti moje obitelji: u Leobenu je, naime, rođen moj djed Erih Pavlinec. U izbjegličkom logoru u Leobenu okupljali su se budući putnici za Južnu Ameriku. Tu su se ukrcali na vlak, pa preko Alpa i glasovite postaje Brenner prešli u sjevernu Italiju te preko Bolzana i Milana sve do Torina, gdje su završili u zgradi bivše bolnice, zapravo ludnice.

Ukrcali su se na američki brod ”Willard Holbrook” u Đenovi u siječnju 1949., te su tzv. štakorskom rutom kojom su nacisti i ustaše bježali za Argentinu, Urugvaj i Brazil, ali s papirima Crvenoga križa i kao ”izbjeglice iz Trećega Reicha”, stigli u Buenos Aires 5. veljače 1949. Bilo je strašno vruće.

Ovo sam ponovo ispričao jer je moglo biti drugačije: da Pilselovi budu u koloni za Bleiburg, kao što je u njoj bio moj drugi djed Erih Pavlinec, zagrebački ustaša (moja petogodišnja majka Erika i moja baka Anči ostale su u kući na Svetome Duhu, iz koje će ih kasnije komunističke vlasti izbaciti na ulicu), koji će se isto dočepati Argentine.

A ispričao sam vam to zbog jedne rečenice koja se bila pojavila i ponavljala na bleiburškim okupljanima, pa je tako bilo i kada je zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić rekao da je ”pamćenje dio identiteta obitelji, zajednice i naroda”.

Ja tvrdim da Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, čiji su (nad)biskupi također služili komemorativne mise na Bleiburgu, nema ispravno pamćenje.

Naime, onaj tko pamti samo ”nedužne žrtve”, pak se klanja ustaškoj vojsci, što katolički (nad)biskupi i političari koji su tamo svake, ali baš svake godine zloupotrebljavajući komemoraciju činili (sve dok mjesne Crkva u Koruškoj nije rekla BASTA!) i, što je najvažnije, ne osuđuje ustaški režim, ne spominje da su ”bleiburške žrtve” pale kao posljedica ustaške strahovlade i genocida počinjenim nad Srbima, Židovima i Romima ili prešućuje da su se ustaše probijale prema Bleiburgu sve do zadnjeg časa pucajući i ubijajući partizane i nedužne slovenske seljake, koje su usput i pljačkali, taj ne samo što ne zna pamtiti, već i gadno manipulira.

Ako su katolički prelati do 2000. godine imali neke dvojbe, od tada i od velikih gesti kajanja Ivana Pavla II. u jubilejskoj godini više ne bi trebali imati. I na sadašnjim komemoracijama u Bleiburgu i Macelju bi se trebale čuti riječi kajanja, jer je Katolička Crkva, predvođena Alojzijem Stepincem, podupirala ustaške genocidne radnje.

Naime, da nije bilo ustaškog terora, ne bi bilo ni bleiburških žrtava. Kao što ne bi bilo ni masovnog bijega prema Bleiburgu da Pavelić i ustaše nisu širili paniku, prije toga se uvjerivši da će s Britancima krenuti u obračun s partizanima i da, naravno, nisu pobjegli ostavivši narod na cjedilu.

Protivno lupetanjima o ”stotinama tisuća ubijenih na Bleiburgu”, na Bleiburgu nije bilo ubijanja (to partizani pred Englezima ipak ne bi mogli činiti). Kada se govori o bleiburškim žrtvama, riječ je o onima koji su ubijeni nakon 15. svibnja 1945.

I ponavljam, ja o ovomu mogu i moram govoriti i pisati jer imam ispravno pamćenje: mojoj obitelji su komunističke vlasti učinile velike nepravde, ali moji su bili na krivoj strani, uz nacizam i uz ustaštvo.

Da, i uz nacizam, što potvrđuje Hitlerovo nacističko odlikovanje mojoj baki Rozi Pilsel koje je ona čuvala sve do smrti i koje sam donio iz Argentine moleći oprost od Židova kojima je moja obitelj na bilo koji način naudila.

Odlikovanje koje je moja baka dobila ustanovio ga je sam Adolf Hitler 16. prosinca 1938. i bilo je posvećeno ”njemačkoj ženi” (Ehrenkreuz Der Deutschen Mutter). Dodjeljivalo se u brončanom izdanju ženama s petero djece, u srebrenom onima sa sedam, a u zlatnom onima s više od osmero djece. Baka Roza Pilsel je svoje brončano dobila vjerojatno dok su Pilselovi bili u Poljskoj u okviru Himmlerova naseljavanja distrikta Lublin (”Aktion Zamość”, 1942.-1944.).

Elem, rekao je tada nadbiskup Puljić i da ”vrijeme u kojem živimo traži nove ljude, stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe”.

Na potezu su angažirani kršćani koji se nadaju, vjeruju i ljube, koje prožima duh evanđelja, pa su kadri živjeti i svjedočiti mir, ljubav i toleranciju.

”Pred iskustvom netrpeljivosti, zbog čega su i Hrvatska i Europa u 20. stoljeću gorjele u plamenu mržnje i prezira, današnji poklonici Kristova križa i ‘štovatelji križnih putova’ moraju se osjećati pozvanima svjedočiti i propovijedati utopiju mira, ljubavi, praštanja i povjerenja”, dodao je Puljić.

Dobro je da su Katoličku crkvu na hrvatskom govornom području i hrvatske manekene naci-ustaštva na to podsjetili austrijski katolički i politički prvaci.

Još bi bilo bolje da se iz ovoga svega nešto nauči, da HBK konačno izusti jasnu osudu Ante Pavelića, ustaša i kolaboriranja ondašnjeg katoličkog klera i episkopata s ustašama, fašistima i nacistima, te da utuvi u glavu ”bleiburškim hodočasnicima” da se glavni krivac za tragediju i dalje u domovini i ponegdje u svijetu među Hrvatima slavi. Štoviše, da ga slave Plenkovićevi ministri.

Zločini komunista su nepobitni. Nitko pametan i korektan ih ne niječe. Ponajmanje ja. Ali hajde da se konačno čuje zašto su se ti ljudi u svibnju 1945. uopće našli na putu prema Bleiburgu.

Vratimo se Pilselovima.

Werner Lorenz, šef operacije preseljenja Nijemaca iz BiH i drugdje na Balkanu u Poljsku, javlja Himmleru 10. prosinca 1942. da je u Poljsku iz Bosne i Hercegovine poslano 18.360 useljenika u Reich. Većina tih Nijemaca su bili luterani, no ne i Pilselovi (i Jakov i Roza su bili katolici), koji su krenuli iz Sarajeva na jesen 1942. i na nagovor poslovođa iz Wehrmachta.

Izgrađena u 19. stoljeću kao dio tvrđave Zamość, Rotunda je 1940. godine prenamijenjena od strane njemačkog Gestapa. Kroz nju je prošlo više od 50.000 zatvorenika, a ondje je smrtno stradalo ili pogubljeno oko 8.000 ljudi. Služila je kao glavno mjesto za obradu političkih zatvorenika, pripadnika poljskog pokreta otpora (Domovinske vojske), Židova i žrtava regionalnih akcija pacifikacije. Tu je radio i djed Jakov Pilsel, za Gestapo, kao prevoditelj, povremeno i kao šef zidara (jer je u Sarajevu radio u građevinskoj postrojbi njemačke vojske).

Roza Ćosić, udata Pilsel nije bila Njemica, već Hrvatica iz sela Majdan kod Mrkonjić grada, ali se znala vladati i djeca su joj (moj otac je bio najmlađi od petero) savršeno govorila njemačkim jezikom, kao i ona sama, inače obrazovana u Beču. Kako su Rusi napredovali, a njemačka vojska povlačila ”svoj narod”, Pilselovi su 1944. dospjeli u štajersku pokrajinu Graz, najprije u vojnički logor kod Letiendorfa. Odatle su premješteni u grad Judenburg, također u Štajerskoj. To je bilo u drugoj polovici 1944.

Postoji čitava teorija o tome tko je zapravo bio Jakov u tim njemačkim strukturama i zašto je dobio tako poseban tretman kod povlačenja (vagon za sebe, kao kada su sa Kosova prešli u Sarajevo, 1941.). Kada su se smjestili, tata se nastavio školovati, ali je imao i nove obaveze. Adolf Pilsel je, naime, nastavio s aktivnostima – ranije je bio upisan u Hitlerjugend, mladenačku organizaciju u kojoj je naučio ”mnogo korisnih stvari i disciplina, razne igre, ali i počeo vježbati s laganim oružjem”. Ukratko, tata je govorio da se ”dobro proveo”.

Claudia i ja smo pokušali odgovoriti na pitanje zašto je Roza čuvala, sve do svoje smrti u Patagoniji (odakle je došla iz Buenos Airesa na poziv strica Otte), to nacističko odlikovanje i zašto je ono prešlo u ruke tete Ele, koja je, kao i moj otac (koji je pak bio Poglavnikov naoružani čuvar), tih pedesetih bila tijesno uz Antu Pavelića u Buenos Airesu.

Povratkom u Zagreb i tijekom napornog, ali intenzivnog i otrežnjavajućeg čitanja gomile pisama koji su Pilselovi ostavili iza sebe iz jednoga pisma ispada fotografija snimljena sredinom sedamdesetih u Njemačkoj, u kući tete Bebe, u Limburgerhofu, kod Ludwigshafena. Na njoj moj rođak Rihard Pilsel (Ottin sin) pozira u nacističkoj odori Bebina supruga Otte Müllera, inače denacificiranog njemačkog vojnika i istaknutog inženjera u tvornici BASF (Otto Müller i teta Beba su se upoznali 1942. u Sarajevu).

Beba se panično bojala da se sazna da je ”s Balkana” (i ona je rođena u Prnjavoru), da joj se rodbina u Argentini druži s Poglavnikom NDH i da joj je otac bio u tijesnim odnosima s Gestapom, a kamoli da su baka Roza i djed Jakob 10. svibnja 1945. u Judenburgu, u Austriji, spasili život bjeguncu iz Zagreba Anti Paveliću. Ali je trpjela da njen suprug Otto u ormaru čuva savršenu uniformu s nacističkim obilježjima?!

Čini se, gotovo je sigurno, da je dolaskom u Argentinu obitelj Pilsel poželjela afirmirati svoju društvenu važnost uključivanjem u krugove ustaške emigracije i druženjem sa samim Pavelićem, što je njima bila velika čast, ali da je ispod te razine ostala lebdjeti neka, haj’mo to tako reći, nostalgija za nacizmom i za godinama ”prosperiteta” kada se činilo da će Adolf Hitler pokoriti Europu.

Jedno pismo tete Ele mom ocu Adolfu u Paragvaju možda otkriva istinu –  Pilselovi su u Argentini ipak bili nesretni; proklinjali su dan kada su bili primorani napustiti ono što je njima trebao biti Reich, raj na zemlji. Šokiran sam odsutnošću bilo kakve refleksije Pilselovih prema užasima rata, bilo kakvom sućuti prema žrtvama. Vidim da su bili i antisemiti.

Godine 2000. pak stric Otto javlja tati: ”Tvoj sin Drago radi za Židova Soroša”. Radio nisam, ali eto. Slutim da ću još saznati puno strašnih stvari. Završit će one u ovoj novoj knjizi o Pilselima i ratu na kojoj radim, a posvećena je nestalom bratu Branku. Netko mora na adekvatan način kazati Židovima, Srbima i drugima da se to zlo moglo spriječiti. Negdje se moglo. I da nam je silno žao što se to nije dogodilo i što su Pilselovi bili dio mašinerije zla.

Kažem, moglo je biti drugačije: da, štajaznam, baka Roza nije bila to jutro u dvorištu ili da je Poglavnik promašio to spasonosno dvorište, da su ga Sovjeti uhitili, prepoznali i i isporučili Titu?

Ki bi da bi? Ma, kakvi, to je bila vrlo realna mogućnost.

Zamislimo ishod: ne bi bilo tolikih ubojstava u režiji partizanskih divizija i OZNE (možda bi mamin stric Karl ostao na životu, a ne bio strijeljan, hm, gdje bi to moglo biti, na Dotrščini?), ne bi komunisti sudili Stepincu, općenito, ne bi bilo tolike retorzije!

Bi li u Hrvatskoj život bio bolji tih prvih godina nakon rata? Uopće ne sumnjam u to!

Baka Roza, luda ženo, što si nam to učinila??!!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ako nisi u HDZ-u tvoje mrtve ne zarezuju
    •  Hoće li ovaj pontifikat trajati kraće nego što se mislilo?
    •  Vidjeli smo Messija, možda najvećeg u povijesti
    •  Stepinac na sudu: 80 godina od izjave da mu je savjest čista
    •  Porfirijeva ljevica? Jandroković je sav zamazan od neistina
    •  Crno na bijelo: Stepinac je zagovarao etničko čišćenje Srba!
    •  Izrael jaća veze s globalnom ekstremnom desnicom
    •  Porfirije nije imao ''agendu''. Istina o našem kružoku
    •  Ratko Mladić: nasljeđe mržnje
    •  Građani protiv krkana i Plenkovićevih ćacija

> Svi tekstovi ovog autora