O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (2)

II.Suvremeni povratak diskursa o blasfemiji: ograničenja i izazovi

Dosad rečeno moralo bi već dostajati za izazivanje duboke zabrinutosti zbog sve učestalijeg posezanja religioznih struktura i aktera za blasfemijskim prigovorom u slučaju kritičkog tematiziranja religijskog u javnoj sferi, i to u prvom redu od strane umjetnika i novinara.

Ograničen doseg prava

U prilog tome govori i zapažanje da ponovno razbuktala rasprava o blasfemiji u biti ostaje uznicom sukoba zasnovanog na dualističkoj matrici prema kojoj se na jednoj strani nalazi Bog, odnosno vjernici, a na drugoj strani nevjernici, odnosno blasfemičari:

Ono što se kao crvena nit provlači kroz diskurs protivnika i zagovornika novog razumijevanja blasfemije u sadašnjosti, to je otvaranje konfrontacije koja ovamo smješta vjernike, odnosno Boga a tamo ne-vjernike, klevetnike i blasfemičare.

Zajedno sa svojim slobodarskim pravima, ustav građane tretira kao zajednici posvećene i sa zajednicom povezane osobe s nutarnjom sposobnošću i spremnošću na slobodu

Pri tome, kao što je to već naznačeno, teološko pitanje o smislenosti ili besmislenosti govora o klevetanju ili huljenju na Boga zauzima samo još sporednu ulogu. Riječ je o pogrdi ili klevetanju u obuhvatnom stilu – sve ono što se može obilježiti pečatom religioznog, s tim se može postupati i blasfemijski. No, zarad te konfrontacije ne zapaža se da blasfemija pruža prostranija područja za promišljanje.[i]

Dakle, ta ”jeftina” logika unaprijed sprječava stvaranje prostora konstruktivno-kritičkog dijaloga u ozračju uzajamnog poštovanja, bez čega sekularna i višereligiozna društva ne mogu preživjeti. A upravo tone može ni osigurati ni iznuditi niti ustav niti kaznenopravnalegislativa, koja u stanovitim slučajevima može poslužiti jedinokao ultima ratio, no bezdubljeg ulaženjau taj problemski sklop povezan sasve dalekosežnijim pravno-političkim posljedicama:

Zajedno sa svojim slobodarskim pravima, ustav građane tretira kao zajednici posvećene i sa zajednicom povezane osobe s nutarnjom sposobnošću i spremnošću na slobodu.

Dakle, to je, ako hoćete, (ustavno-teorijsko) pitanje klime, koja se naravno ne može iznuditi pravnim sredstvima. Da ponekad moramo podnijeti neukusne geste i da svi raspolažu mogućnošću da na ono što dožive pogrešnim ili nepravednim odgovoreuporabom svoje slobode mišljenja, pa čak i to da je oblikovanje javnog mišljenja procesima solidarnosti s onima za koje se očekuje da će biti isključeni od strane pojedinaca neukusnim gestama ili napadima u stanju razviti integrativnu snagu ”odozdo”, koja se pravnim sredstvima ne može narediti ”odozgo”, to je svakodnevni proces učenja i doživljavanja.

Slobodarski poredak ustrojen od strane temeljnog zakona taj proces povjerava svojim građanima – pa od njih time nešto i očekuje. Nadasve je odgovornost građana oživotvoriti to ”ustavno očekivanje” – a tako s obzirom na konačni učinak osnažiti i temelj na kojem počivaju pravna jamstva.[ii]

Znakovito je da ograničen doseg prava s obzirom na suvremeni izazov blasfemije redovito ne uvažavaju upravo religiozne strukture i akteri koji su u pravilu previše usredotočeni na zagovaranje zaoštravanja kaznenopravne legislative, pa će tako na primjer i biskup L. Schick iz Bamberga, pozivajući se na ranjeno ljudsko dostojanstvo vjernika, poručiti:

Ono što se kao crvena nit provlači kroz diskurs protivnika i zagovornika novog razumijevanja blasfemije u sadašnjosti, to je otvaranje konfrontacije koja ovamo smješta vjernike, odnosno Boga a tamo ne-vjernike, klevetnike i blasfemičare

”Onoga tko dušu vjernika ranjava prezirom i porugom, toga se mora obuzdati a eventualno i kazniti” [iii]

Kao slikovit primjer oprečne pozicije u suvremenoj raspravi o blasfemiji može poslužiti strastveno izražen stav – doduše ne posve lišen patetike – spisatelja Martina Mosebacha, zagovornika blasfemije kao opasne opcije umjetničkog djelovanja:

U ponos se i čast umjetnika ubraja da sukob s pravnim ustrojem, ako proizlazi nužno iz njegove umjetnosti, ne oplakuje i ne poziva se na kadiju. Onaj umjetnik koji u sebi osjeća poziv da mora povrijediti neku društvenu konvenciju, vjeru onih za koje Bog postoji ili čak zakon svoje umjetnosti, taj je – u to sam uvjeren – obvezan slijediti taj poziv. Troškove koji iz toga nastanu darežljivo će podmiriti, pa čak i onda ako ugrožavaju njegovu egzistenciju.[iv]

Pedagoški izazov

Ograničen doseg prava, uvjetovan u prvom redu time što ne može ni iznuditi ni osigurati konstruktivno-kritički dijalog upletenih aktera, s jedne strane, i na prvi pogled posve nepomirljiva stajališta u sklopu suvremene rasprave o blasfemiji, s druge strane, daju naslutiti da je blasfemija, u osnovi, uvijek komunikacijski čin (Th. Laubach)[v], na vrlo specifičan i nezaobilazan način ne samo etičko-teološki i političko-pravni nego i (religiozno) pedagoški izazov.

Upravo uzavrele emocije, kojima je okružena suvremena rasprava o blasfemiji, pokazuju u kojoj je mjeri na Zapadu zapostavljena kultura sporenja konstitutivna za demokraciju a koja se iznova ne može ni zahtijevati ni promicati ni nametatiza konskom regulativom.

U tom pogledujedino nam može pomoći poučavanje koje će nam omogućitida se učimo ”zapažati, podnositi, vrednovati i oblikovati napetosti višekulturalnog društva”[vi] a to u sebe iznova bezuvjetno uključuje i učenje različitim vrijednostima.

Slobodarski poredak ustrojen od strane temeljnog zakona taj proces povjerava svojim građanima – pa od njih time nešto i očekuje. Nadasve je odgovornost građana oživotvoriti to ”ustavno očekivanje” – a tako s obzirom na konačni učinak osnažiti i temelj na kojem počivaju pravna jamstva

Dakle, prijeko su nam potrebni nastavniigrokazi ”suvislih problematičnih iskustava” (D. Zilleßen)[vii], dakle iskustava koja se ubrajaju u svakodnevne napetosti višekulturnih i višereligijskih društava. Umjesto cementiranja ili ignorancije doživljenog, ta bi iskustva u sklopu igrokaza baš kao iskustva trebala pomoći pri razbijanju naših fiksacija, i to u punoj svijesti da povrede religioznih osjećaja ne predstavljaju ništa drugo do fiksirana religiozna iskustva.

Dakako, taj mučni pedagoški proces u obličju igrokaza – mučan u prvom redu zato što u sebe uključuje povredu religioznih osjećaja – mora biti smješten u okrilju zajednice koja posreduje sigurnost i omogućuje stvaranje prostora prožetog slobodom u kojem ćemo bez zadrške, dakle bez straha za trenutne ili dugoročne posljedice, moćiizraziti ono što osjećamo blasfemičnim.[viii]

Prema tome, polazeći od toga da se povrede religioznih osjećaja ne smiju ni potiskivati ni ušutkavati, prostori slobodnog govora u okrilju zajednica mogu nam na presudan način pomoći da se naša ranjenost u javnom prostoru ne izobliči u nasilno-egoističnu samopotvrdu ili – izrečeno oštrije – na preuzetno-nasilan nasrtaj na drugačijeg, u prvom redu onoga za koga osjećamo da na blasfemičan način problematizira naš svijet religiozne misli i prakse:

No, time što povrede religioznih osjećaja mogu biti jezično izražene u atmosferi poštovanja i obzira, subjekt svoju ranjenost može predstaviti tako da se na sceni ne mora prometnuti u nasilnu egoističnu samopotvrdu.[ix]

A upravo je to temeljni preduvjet da u provokativnoj komunikacijskoj gesti označenoj kao blasfemija dokučimo pozitivan potencijal rasta za svoju religioznu praksu i religiozno učenje.

Tako teolog H. Schroeter-Wittkes pravom zaključujedas obzirom na kršćansku pobožnost takvo učenje predstavlja jedinu razboritu mogućnost postupanja s blasfemijom.[x]

Polazeći od toga da se povrede religioznih osjećaja ne smiju ni potiskivati ni ušutkavati, prostori slobodnog govora u okrilju zajednica mogu nam na presudan način pomoći da se naša ranjenost u javnom prostoru ne izobliči u nasilno-egoističnu samopotvrdu ili – izrečeno oštrije – na preuzetno-nasilan nasrtaj na drugačijeg, u prvom redu onoga za koga osjećamo da na blasfemičan način problematizira naš svijet religiozne misli i prakse

Dakle, ako polaže pravo na vjerodostojnost u javnom prostoru, poglavito s obzirom na suvremenu raspravu o blasfemiji, Crkva se – kao i sve druge religiozne zajednice –mora odvažiti na prožimanjecrkvene kulture upravo takvom atmosferom učenja. A ono je ne samo estetsko nego i etičko-teološko, pri čemu se cilj i put učenja teško mogu do kraja razlučiti:

Takva koncepcija učenja mora razočarati sve tobožnje sigurnosti a učenike nadahnuti na to da se u neizbježnim orijentacijskim sukobima vrijednostima obvezuju fleksibilno i energično, ne gubeći iz vida istodobno ambivalentnost života. Zarad toga trebamo nastavne situacije u kojima se učenici upravo u sukobima osjećaju prihvaćenim i društveno uključenim tako da se uče izdržavati sukobe.

Etičko učenje, koje ne teži normativno i fiktivno dokinuti decentralizaciju subjekta, nego hoće udovoljiti pravu drugog, rubnog, rubne skupine, smatra i čovjeka drugim, stranim, subjekta kao drugog.[xi]

Dakle, taj proces učenja za polazište uzima subjektivnost koja ne robuje neurotičnoj težnji za apsolutnom transparentnošću i suverenošću, pa timene potiskuje ni vlastitu ranjivost, dakako u prvom redu zato jer se upravo to prije ili kasnije promeće prvo u nasilje nad drugim a potom i nad samim sobom jer se ne može prihvatiti drugo u samome sebi, konkretno sve ono potisnuto, neočekivano, uznemirujuće, sve ono što se otima našem nastojanju usmjerenom prema apsolutnoj kontroli i planiranju.

Umjesto toga, taj nam proces učenja pomaže na kreativan način prihvatiti koncepciju otvorene, pa time i ranjive subjektivnostis onu stranu reaktivne neuroze apsolutne transparentnosti i suverenosti čije načelo konstitucije nije resantiman, nego gostoprimstvo spram drugog:

Nezamjenjivim i autentičnim Ja postaje tek onda kad se drugome otvori iskreno i ranjivo, kad se dopusti probuditi njegovim licem. A taj je drugi s obzirom na nevolju i golotinju svoga lica bitno ranjivost i smrtnost. Drugi je drugačiji baš s obzirom na svoju eksteriornost, kao autsajder, kao stranac, kao udovica i siroče.[xii]

Sažeto kazano, jedino nas sustavno i konstruktivno otvaranje blasfemiji kao (religiozno) pedagoškom izazovu, i to na tragu njegovanja kulture sporenja i otvorenog govora, može osposobiti za usvajanje savjeta koji su prema već spomenutom teologu i stručnjaku za etiku medija W. Wundenu nužni za prevladavanje dualističke stupice koja obilježava suvremenu raspravu o blasfemiji, bilo u obličjunekritičkog pristajanja na blasfemijski prigovor, bilo u obličju ravnodušnog isključenja diskursa o blasfemiji:

– Prije svega: Bez straha, bez panike! Opuštenost, popuštanje napetosti, bez uzbune (koja šteti samo Vama). Ostanite cool.

– Pokušajte pribaviti saznanja o motivima napadača s nadom da uopće nije htio tako žestoko napasti kako to izgleda ili zvuči – u prvom redu ne Vas osobno. Bolje od svega pitajte njega samog i probajte zajedno s njim raspraviti što još uvijek ide i pojasniti kad su prekoračene crvene linije.

Pokušajte pribaviti saznanja o motivima napadača s nadom da uopće nije htio tako žestoko napasti kako to izgleda ili zvuči – u prvom redu ne Vas osobno. Bolje od svega pitajte njega samog i probajte zajedno s njim raspraviti što još uvijek ide i pojasniti kad su prekoračene crvene linije

– Ako slučaj želite predstaviti javnosti, odmjerite je li napadaču isplativo pomoći pri plasiranju u javnosti.

– Predstavite se kao član demokratskog i pluralističkog društva: samosvjestan i ujedno tolerantan.

– To ne isključuje, nego uključuje otvoreno pokazivanje namjera kad se i na kojem se mjestu izriču. No, radije šutite ako ne raspolažete stručnim razumijevanjem stvari.

– Ako raspolažete stručnim razumijevanjem stvari i možete argumentirano raspravljati, onda tražite dijalog i verbalnu raspravu pred publikom, naročito s umjetnicima i intelektualcima za okruglim stolovima i na televiziji.

– Susrete i kontroverze s napadačima promatrajte kao dragocjena iskustva iz kojih možete učiti. ”Situacija je Vaš trener”, kaže jedan menadžerski trener.[xiii]

_________________________

[i]Thomas Laubach, ”Gotteslästerung 2.0 – Thesenzur Blasphemie in der Gegenwart”, u Kann man Gottbeleidigen – ZuraktuellenBlasphemie-Debatte, Thomas Laubach (ur.),str. 12-13.

[ii]Barbara Rox, ”Blasphemie in Spannungsverhältnis zwischen Meinungs – und Religionsfreicheit?”, u Kann man Gottbeleidigen – Zur aktuellen Blasphemie-Debatte, Laubach (ur.), str. 175-176.

[iii] ”VorstoßgegenGotteslästerung – BischoffordertAnti-Blasphemie-Gesetz”, u Süddeutsche Zeitung (12.12.2012).

[iv]Martin Mosebach, ”VomWert des Verbietens”, u Berliner Zeitung (18.6.2012).

[v]Usp. Laubach, ”Das lächerliche Glaube – Ethische aspekte der Blasphemie”, str. 115-117.

[vi]Harald Schroeter-Wittke, ”Gottlässt sich nicht spotten! (Gal 6,7) – Eine protestantische Positionierung zum Thema Blasphemie”, u Kann man Gottbeleidigen – ZuraktuellenBlasphemie-Debatte, Laubach (ur.), str. 70.

[vii]Dietrich Zilleßen, ”Sinnvolle problematische Erfahrung – Eine Auseinandersetzung mit Werner H. Ritter”, u Jahrbuch der Religionspädagogik, 7(1990), str. 277-295.

[viii]Usp. Schroeter-Wittke, ”Gottlässt sich nicht spotten! (Gal 6,7) – EineprotestantischePositionierung zum ThemaBlasphemie”, str. 70-71.

[ix]Schroeter-Wittke, ”Gottlässt sich nicht spotten! (Gal 6,7) – EineprotestantischePositionierung zum ThemaBlasphemie”, str. 71.

[x]Usp. Schroeter-Wittke, ”Gottlässt sich nicht spotten! (Gal 6,7) – EineprotestantischePositionierung zum ThemaBlasphemie”, str. 72.

[xi]Dietrich Zilleßen, ”Wieviel Wert haben Werte? – Ethisches Lernen im Religionsunterricht”, u Jahrbuch der Religionspädagogik, 9(1992), str. 69.

[xii]Henning Luther, ”’Ich ist ein Anderer’ – Die Bedeutung von Subjekt theorien (Habermas / Levinas) für die praktische Theologie”, u Praktisch-theologische Hermeneutik, Dietrich Zilleßen (ur.)(Rheinbach, 1991), str. 250.

[xiii]Wolfgang Wunden, Loslassen mit Blicknachvorne, str. 154-155.

(Nastavlja se).

    •  Crkva i gej osobe: S Isusom ili s gomilom koja mrmlja?
    •  San o ekološkom obraćenju vjerskih zajednica u BiH
    •  Vjerske zajednice kao zaštitnice stvorenog svijeta
    •  Jutarnja molitva – Laude
    •  Romi – narod bez države
    •  Ekoteološki pabirci I.
    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe

> Svi tekstovi ovog autora