Akademik košarke: sjećanje na Krešu Ćosića

Moja obitelj i prijatelji znaju da od rane mladosti volim i pratim košarku, pa ih stoga ne iznenađuje što sam ovih dana mentalno i dalekovidno na Eurobasketu.

Mi smo košarkaški ambiciozna nacija, pa u svako međunarodno natjecanje ulazimo optimistično i s velikim nadanjima koja su nerijetko u raskoraku s potencijalima realnih mogućnosti i nerealnih očekivanja.

No glavni razlog zašto ovaj puta pišem o košarci nije Eurobasket nego prisjećanje na košarkaškog genijalca Krešimira Ćosića (Zagreb, 26. 11. 1948. – Baltimore, 25. 5. 1995.), “akademika košarke” kako ga je apostrofirao slično prerano preminuli genijalac riječi Veselko Tenžera.

Pišem o Ćosiću jer smo ga višekratno spominjali prigodom nedavnog ispraćaja u vječnost našeg zajedničkog prijatelja fra Bonaventure Dude. Njihovo uzajamno poštovanje i iskrena obostrana ljubav poznati su  njihovim prijateljima.

Naše druženje, ponekad utroje, znalo je zbuniti one koji su se pitali što imaju zajedničkoga i o čemu mogu razgovarati katolički redovnik, mormonski misionar i protestantsko-pentekostni propovjednik.

Pišem o Ćosiću jer smo ga višekratno spominjali prigodom nedavnog ispraćaja u vječnost našeg zajedničkog prijatelja fra Bonaventure Dude. Njihovo uzajamno poštovanje i iskrena obostrana ljubav poznati su  njihovim prijateljima

Ovo pišem iz Zadra, grada košarke i nedaleko od prekrasne dvorane na Višnjiku koja nosi ime Krešimira Ćosića. Iako rođen u Zagrebu, Krešo je odrastao u Zadru. Sa 16 je godina počeo igrati za prvu momčad Zadra, a već prije nego što je postao punoljetan on je s njima osvojio prvi od nekoliko naslova državnog prvaka. Tome dodajmo da je do svoje 20. godine osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije kao i svjetsko i olimpijsko srebro.

Krešo i ja smo vršnjaci. Putujući preko velike bare istim avionom ustanovili smo kako smo se istovremeno našli na studijama u Americi. On na mormonskom Brigham Young University u Provo, Utah, a ja na interdenominacionalnom evanđeoskom Southern California Collageu u Kaliforniji, a zatim na Wheaton Collegeu kod Chicaga.

Ja sam slabo, amaterski i samo povremeno igrao nogomet, dok je Krešimir Ćosić briljirao kao košarkaš u sveučilišnoj ekipi Brigham Young Universityja.

Godine 1972. Ćosić je bio prvi neamerički košarkaš izabran na NBA draftu. Međutim želja za povratkom u domovinu bila je jača, u velikoj mjeri  motivirana i njegovom novom mormonskom vjerom, čiji je misionar postao po povratku u Hrvatsku, gdje je 1975. godine osnovao prvu mormonsku zajednicu u Zadru.

Ćosić je dolaskom na Brigham Young prihvatio striktna moralna pravila u kontekstu vjere koja zabranjuje alkohol, predbračni i vanbračni seks kao i svaku vrstu laži i prevare te sveukupno upućuje na odgovoran i discipliniran životni stil. Na drugoj godini studija cijelim je srcem prigrlio mormonsku vjeru i odlučio postati njenim širiteljem po povratku u domovinu.

Kao svestrano nadaren igrač Ćosić je postao prava zvijezda Brigham Young Universityja i američke sveučilišne košarke. Sveučilište je brzo shvatilo da zbog rastuće popularnosti njihova najpopularnijeg sporta mora sagraditi novu dvoranu jer tadašnja, kapaciteta od 10.000 posjetitelja, nije mogla primiti sve koji su željeli vidjeti Ćosićevu fenomenalnu igru.

Moja obitelj i prijatelji znaju da od rane mladosti volim i pratim košarku, pa ih stoga ne iznenađuje što sam ovih dana mentalno i dalekovidno na Eurobasketu

Stan Watts, popularni trener Krešinog tima, na otvaranju nove dvorane za 20.000 gledatelja, najbolje je sažeo cijelu priču riječima: “Govori se da sam ja izgradio novu dvoranu, Marriott (vlasnik istoimenih hotela i mormonski vjernik, op. PK) je platio, a Ćosić napunio.” Malo je sportaša u svijetu koji mogu reći da je zbog njih sagrađena nova dvorana!

Ćosiću nije bilo ni do slave ni do novaca, pa je odbio nekoliko izuzetno primamljivih NBA ponuda kako bi opet mogao igrati za svoj Zadar te istovremeno u svom voljenom gradu postati navjestiteljem svoje svježe otkrivene vjere. Stoga je već nakon tri godine prekinuo svoj boravak u SAD-u i vratio se u grad koji je već ranije proslavio briljantnim košarkaškim uspjesima.

U Zadru se, međutim, na Ćosića digla velika hajka zbog “vjerskog prtljaga” koji je donio iz SAD-a. Cijeli je grad brujio o “skandaloznoj mormonskoj sekti” i njihovim obredima koje je u jednom podrumskom stanu vodio Ćosić sa svojih prvih sedam sljedbenika.

Aktiv Saveza komunista osudio je Ćosića smatrajući da je njegovo djelovanje “nespojivo s ulogom uglednog sportskog lika”. Najžešće reakcije dolazile su iz Saveza boraca (tadašnji ekvivalent današnjih braniteljskih udruga) koji su tražili radikalne mjere zabrane tih okupljanja i te vjere. Podršku im je dao i gradski Savez komunista.

Prema riječima Đerđe, drugog najslavnijeg zadarskog košarkasa te generacije, “o Ćosiću i njegovom propovijedanju zborilo se na svim mogućim mjestima, od mjesnih zajednica, komiteta, instituta, svih mogućih institucija i partijskih ćelija, pa sve do boračkih veterana iz Drugog svjetskog rata.”

Na kraju su ga brutalno protjerali iz Zadra različitim lažnim optužbama, od kojih je najteža bila da radi za američku obavještajnu agenciju CIA-u. Da Krešimir Ćosić nije bio američki špijun ipak najbolje potvrđuje činjenica da je poslije Zadra srdačno primljen u Ljubljani, gdje ga je svojim autoritetom zaštitio visoki partijski funkcioner Stane Dolanc.

Do njegova vremena košarkaši su igrali strogo po određenim pravilima, onako kako su ih određivale pozicije, bez prevelikog odstupanja. Košarkaški znalci ističu kako je Ćosić bio jedinstven upravo po tome što je uz vrhunsku tehniku, praćenu rijetko viđenom elegancijom, mogao igrati svih pet pozicija, što je već na Brigham Youngu proglašeno apsolutnom senzacijom

To je bilo 1976. godine, a velićina Krešimira Ćosića je dokazana time što je jedno vrijeme bio istovremeno trener ljubljanske Olimpije i povremeni igrač Zadra kako bi svoju bivsu momčad spasio od ispadanja iz lige.

Ćosić je za nacionalni tim SFRJ odigrao rekordne 303 utakmice, 60 više od bilo kojeg drugog igrača. On i njegov tim osvojili su sve moguće medalje na međunarodnim natjecanjima. Kada je priman u Fibinu kuću slavnih, posebno je istaknuto kako je osvojio tri olimpijske, četiri svjetske i sedam europskih medalja.

Osim sjajne igračke karijere Ćosić se istakao i kao izvrstan klupski i reprezentativni trener. U reprezentaciju je uveo i promovirao novu generaciju talentiranih mladih košarkaša. Kao izvrstan pedagog i dalekovidni strateg uvijek je tražio da u  timu bude pravi omjer najboljih, iskusnih starijih igrača, ali i najtalentiranijih juniora. Tako je ne samo osvajao medalje, nego i gradio buduće pobjedničke timove.

Otkrivajući i promovirajući mlađe talente, on je, na primjer, Divca vodio na svjetsko prvenstvo u Španjolsku 1986. godine kada je imao 18 godina. Sljedeće godine na Europsko prvenstvo u Grčkoj vodio je Kukoča s 19, Rađu s 20 godina, i tako dalje.

Krešimir Ćosić je kao  košarkaški genij i kao vizionar igre budućnosti bio daleko ispred svog vremena. Kao svestrani igrač rijetkog talenta mogao je sve: driblati i precizno dodavati, razigravati i precizno šutirati. Osim toga je znao i analiticki razmišljati i strateški planirati.

Do njegova vremena košarkaši su igrali strogo po određenim pravilima, onako kako su ih određivale pozicije, bez prevelikog odstupanja. Košarkaški znalci ističu kako je Ćosić bio jedinstven upravo po tome što je uz vrhunsku tehniku, praćenu rijetko viđenom elegancijom, mogao igrati svih pet pozicija, što je već na Brigham Youngu proglašeno apsolutnom senzacijom.

“Krešimir Ćosić bio je jedinstvena osoba u svijetu košarke. Radi se o intelektualcu, inovatoru i pravom košarkaškom umjetniku koji je u košarci ostavio neizbrisiv trag”

Stoga ćemo se u zaključku složiti s ocjenom Emila Tedeschija, predsjednika KK Cedevita: “Krešimir Ćosić bio je jedinstvena osoba u svijetu košarke. Radi se o intelektualcu, inovatoru i pravom košarkaškom umjetniku koji je u košarci ostavio neizbrisiv trag.”

Krešo je, kao i naš zajednicki prijatelj Bonaventura Duda, plijenio svojim uzornim karakterom, dobrotom koja je pratila njegovu otvorenost, širokim i uvijek dobrohotnim osmijehom i prefinjenim smislom za humor.

Krešimir Ćosić je svoju životnu karijeru završio u delikatnoj diplomatskoj misiji u Americi uspješno zastupajući interese mlade i ranjive domovine Hrvatske. Tamo mu je otkriven rak limfoma. Razgovarali smo telefonski (on u Washingtonu, ja u Bostonu) nekoliko dana prije njegove rizične operacije presađivanja koštane srži u glasovitoj John Hopkins bolnici u Baltimoru, u kojoj je preminuo u 47. godini jednog izuzetno bogatog i mnogostruko plodonosnog života.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora