novinarstvo s potpisom
U nas se to kaže kad malo dijete ne zna hoće li piškit ili kakit. Nema jasne poruke hrvatskim biračima koji je to program i tko će ga voditi, slikovito je prije točno deset godina bivši premijer Ivo Sanader ocrtao SDP otvarajući kanalizacijski sustav u Cavtatu.
Cijelo desetljeće raubovala se u raznim političkim situacijama ova narodna mudrost a la Sanader. U međuvremenu se situacija sa SDP-om promijenila utoliko što se i upiškio i ukakio, a nema nikoga da promijeni pelene, dok je Sanader vjerojatno zauvijek zapeo u septičkoj jami hrvatskog pravosuđa. Smrdi, smrdi, užasno smrdi!
Uistinu, što se zbiva sa SDP-om i pogotovo unutar njega, ne bi znala reći ni Baba Vanga da je živa.
Zoranu Milanoviću i njegovom vladanju na Ibleru moglo bi se naći stotinuijedna mana, ali nikada, baš nikada se nije dogodilo da kao predsjednik nema artikuliran stav, pa makar on bio i pogrešan, kojim putem stranka treba ići.
Njegov nasljednik Davor Bernardić nije se pokazao kao ”treća sreća” za SDP, štoviše leđa mu sve više okreću i oni koji su mu držali ljestve da zasjedne u Račanovu i Milanovićevu fotelju.
Osnovni Bernardićev problem je on sam sebi jer se u ovih 11 mjeseci niti jedno jutro nije probudio, pogledao u ogledalo i rekao: ”Ja sam predsjednik SDP-a, najveće oporbene stranke u Hrvatskoj!”. Nema više Bere, mlaca koji obećava, dobrog druga i prijatelja, kulturnog, obrazovanog, pristalog, urednih manira i pristojnog ponašanja.
Ne, Davor Bernardić ni danas u sebi ne vidi predsjednika SDP-a, pa onda ga kao takvog ne može doživljavati niti vozač tramvaja, kumica na placu, stranačke drugarice i drugovi, zastupnici u Saboru, a kamo li birači. Oni isti koji gotovo plebiscitno vide da zemlja ne ide dobrim smjerom, ali isto tako ne vide kome bi mogli povjeriti svoj glas za promjene.
U iščekivanju predsjedničkog brijanja Bernardića još uvijek očinski sapunjaju neki drugi, pa mali Bero uistinu ne zna bi li piškio bi li kakio kada treba odlučiti hoće li SDP u Saboru uvjetovati izbor Ustavnih sudaca povjerenstvom za ”Agrokor”.
Zašto je išao ispravljati samog sebe, kako nije prepoznao naklonost javnosti za svoju prvobitnu odluku te skočio samom sebi u usta pa su ga na nož dočekali i Arsen Bauk i Gordan Maras i Peđa Grbin koji je demonstrativno dao ostavku u bitnom saborskom odboru?
Na taj način nije učinio medvjeđu uslugu samome sebi, već i cijelom SDP-u. Da ga ne doživljavaju kao predsjednika, pokazali su njegovi saborski zastupnici, ostavivši ga samog samcatog u sabornici dok je napadao revizijsko izvješće, što do sada nije doživio niti jedan opozicijski vođa.
Bernardićev problem je što on to i nije, pa se za tu neformalnu ali bitnu ulogu dok SDP-ovci grizu vlastiti rep samokandidiraju probnim balonima neki drugi, u zemlji Krešo Beljak, a u inozemstvu Ivan Nino Jakovčić koji sve češće iz Bruxellesa komentira ovdašnja prvorazredna politička pitanja.
Bernardiću je vrijeme iscurilo. Ili će prohodati, ili će ostati političko nedonošće koje je upiškilo i ukakilo oporbu.
Smrdi, smrdi, užasno smrdi!
(Prenosimo s portala Novoga lista).