autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Između idiota i domoljuba obično nema značajnije razlike

AUTOR: Ante Tomić / 20.01.2018.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Hrvatski ribari u Piranskom zaljevu mogu biti mirni. Hrvatske ribare, blago njima, čuva hrvatska policija. Kakva glupost!

Poznajete li kojega ribara? Ja sam ih duž obale i na otocima upoznao stotine, ribare koji su lovili mrežama, i vršama, i tunjama, i štapovima, i parangalima i podvodnim puškama, i ne pamtim da je i jednome od njih bilo drago vidjeti policiju.

Dapače, kad bi se iza punte ukazao čamac snaga reda i zakona, oni bi redom stali tiho psovati i grozničavo skrivati nešto pod provu.

Svaki je od njih lovio neku vrstu u doba njezina lovostaja, ili imao nedopustivo malo oko mreže, ili premašio nekakvu kvotu, bio u najmanje jednom prekršaju.

Započet će, da ne duljim, bespoštedni sedmogodišnji rat u kojem će u obje zemlje smrtno stradati između šesnaest i dvadeset tri posto odraslih muškaraca

“Nema ništa, mižerija, nismo ni za gorivo zaradili”, lagali bi lupeži pokazujući prazne gajbe pomorskoj patroli, dok bi negdje dolje krupni komadi izdajnički tukli repovima o plastiku.

U Piranskom zaljevu neki ribarski nesretnici danima čekaju da se policija odmakne pa da napokon počnu raditi svoj posao. I ako naposljetku dođe do rata, rat će, uvjeren sam, upravo zbog ovoga nesporazuma doći.

Nekom će ribaru biti dosta policijskog maltretiranja, izgubit će živce i učiniti ono što su generacije kljastih ribara u njegovoj obitelji svakodnevno činile, od čega su svi oni desetljećima, sa svojih devet, ili osam, ili šest prstiju hranili djecu.

Upalit će na vrhu cigarete čiket dinamita i brzo ga baciti u more.

Odjeknut će zaglušujuća eksplozija i stup vode dignuti se visoko u zrak, a s policijskog čamca će na megafon prestravljeno zavikati:

“Ljudi, šta je ovo bilo?!“

“Slovenci gađaju!“ dobacit će ribar ogorčeno. “Slovenci nas gađaju?!“ zapanjit će se policajac.

“Minobacačkim granatama od osamdeset dva milimetra“, potvrdit će upućeno ribar, mrežom skupljajući kantare i ovčice i šarage što su bijelim trbusima isplivali na površinu i tobože žalosno uzdišući: “Gledaj šta su ribe potukli. Sram ih bilo. Pičke slovenske, pa šta im je jadna riba skrivila.“

“Minobacačkim granatama od osamdeset dva milimetra“, potvrdit će upućeno ribar, mrežom skupljajući kantare i ovčice i šarage što su bijelim trbusima isplivali na površinu i tobože žalosno uzdišući:

“Gledaj šta su ribe potukli. Sram ih bilo. Pičke slovenske, pa šta im je jadna riba skrivila.“

Policijska patrola dojavit će zatim o podlom minobacačkom napadu neprijatelja Policijskoj upravi u Umagu, a iz Umaga će vijest žurno proslijediti u policijsko zapovjedništvo u glavnom gradu. Otamo će alarmirati premijera Andreja Plenkovića.

Plenković će dati odriješene ruke Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Najkasnije za sat jedan jedini ispravni hrvatski MIG 21 raketom će, na radost mališana, pogoditi kiosk sa slatkim pecivima na piranskoj rivi, a još iste noći, točno u dvadeset tri i četrdeset pet, Slovenija će silovito odgovoriti brzim desantom Sto sedamdeset četvrte črnomeljske udarne oklopno-mehanizirane divizije na Karlovac.

Započet će, da ne duljim, bespoštedni sedmogodišnji rat u kojem će u obje zemlje smrtno stradati između šesnaest i dvadeset tri posto odraslih muškaraca.

Učini li vam se ovaj rasplet nevjerojatan i blesav, morate znati da on drukčiji i ne može biti.

Nakon svega nevjerojatnog i blesavog što smo doživjeli, ni najdarovitijim humoristima nije lako zamisliti kako će se okončati piranska kriza.

Hrvatski ribari u Piranskom zaljevu mogu biti mirni. Hrvatske ribare, blago njima, čuva hrvatska policija. Kakva glupost!

Pouzdano se može reći samo jedno, trajat će koliko god može trajati, do potpunog tjelesnog, duševnog, intelektualnog, ekonomskog, financijskog, demografskog i svakog drugog iscrpljenja obje strane.

Beznačajna je prepirka oko nekoliko stotina metara obale – obale koja, uzgredno kazano, nikad u povijesti, sve do 1945. nije bila ni slovenska ni hrvatska i na koju jednako nemamo pravo – probudila najgora čudovišta u nama.

Umjesto da slovenska i hrvatska vlast sve riješe bez većeg novca, samo za trošak jednog obilnijeg ručka s bijelom ribom i biranim buteljama malvazije, u jedno popodne, razumno, susretljivo, popustljivo, širokogrudno, nasmijano i prijateljski, jebeni su idioti pred preneraženom Europskom unijom u dvadeset godina potrošili nekoliko milijuna eura, iznos koji valjda deseterostruko premašuje vrijednost svega mora i kopna zbog kojega se sporimo, i svejedno ostali na ukopani u svojim tvrdim, sebičnim, slaboumnim stajalištima.

Dobro, neki možda ne bi rekli da je riječ o jebenim idiotima, već domoljubima, ali u osnovi, između idiota i domoljuba obično i nema značajnije razlike.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: