Pismo mome razredu

Dragi moji mladi, odnosno stari prijatelji.

Pišem vam ovo pismo koje vam nikada neću poslati. Ali, moći ćete ga, osim ovdje na Autografu, pročitati u mojoj novoj knjizi, koju sam obećao svome prijatelju Željku Međimurcu (Ex Libris iz Rijeke) da ću završiti do kraja ove godine.

Prošlo je eto već više od 60 godina, od one jeseni kada smo imali 18 godina. Koliko li je svjetlosti i mrakova proletjelo kroz naše zasanjane trepavice. Gdje su ta lica koja sam tako često viđao u svojim snovima? Kuda ste, kamo ste nestali?

Poneki ste još uvijek sa mnom, a mnogi ste odlepršali iz moga sjećanja. Izblijedjele su slike koje su nas nekada tako snažno spajale. Događaji, razredni izleti na Bledsko i Bohinjsko jezero. Maturalna ekskurzija u Skoplje i Ohrid, od koje je ostala samo jedna od mojih najranijih pjesama koju nisam spalio i koju sam štampao kasnije u svojoj prvoj zbirci ”Promjenljivi”.

U ovih 60 godina, otkako smo kao odrasli ljudi proslavljali svoje godišnjice mature, samo sam jednom bio na našoj maturalnoj proslavi. Bila je to dvadeseta godišnjica naše mature… Godina osamdeset i peta. Ja sam tada, već ne znam po koji put, po anketama televizijskog časopisa Studio, dobio Zlatni vijenac kao najpopularniji glumac Jugoslavije.

Težak mi je bio taj susret. Kao da za vas više nisam bio vaš drugar iz zadnje klupe četvrtog A razreda. Onaj mangup razbarušene kose, koji je najbolje igrao nogomet i koji je znao recitirati stihove Tina Ujevića, Jesenjina, Rakića i Miljkovića i koga ste od milja zvali Šerbos.

Pamtim naše nespretne zagrljaje te večeri i smijeh kojim smo prikrivali svoju nelagodu. Pamtim i jedne oči boje badema, koje su me čini se, još uvijek voljele i koje sam i ja još uvijek volio. Plesali smo maturalni ples, uz pjesmu Ive Robića ”Samo jednom se ljubi”, grčevito stišćući naše oznojene dlanove i uzavrelim dahom milovali naša lica bježeći od uspomena i sjećanja.

I miješali smo pića koja smo pili u mladosti. Ajerkonjak, kruškovac, vermut i Rubinov vinjak…

U vrtoglavoj opijenosti nježnim uspomenama koje smo pričali jedni drugima i jeftinim alkoholom, prolazila je ta naša slavljenička noć i svakoga od nas doticala na neki poseban način.

Zapazio sam i neke od mojih suškolaca, kako su se na neki način stidjeli te večeri, jer su gorko u sebi mrzili svoju neuspješnost, uspoređujući se s onima koji su završili fakultete i živjeli u Beogradu, Zagrebu ili Osijeku… Njihov ostanak u Vinkovcima davao im je i neki poseban provincijalni pečat koji se nikako nije dao prikriti na njihovim zabrinutim licima.

Pitaju me drugovi zašto češće ne dolazim u Vinkovce?

Pravdam se filmovima koje snimam i ludim tempom života koji živim. A zašto da dolazim danju kad ionako svake noći šetam ulicama svoga grada…

Vinkovci. Taj tužni slavonski gradić s najvećim željezničkim raskršćem, s koga su zvižduci lokomotiva i buka teretnih vlakova ulazili u snove svojih građana, bio je radost, ali i tamni vilajet moga djetinjstva i moje rane mladosti…

Još uvijek mi tabani bride kad se sjetim kako smo bosi trčali uz prugu od Vinkovaca do Borova Sela, po drvenim pragovima, preskačući usijane šine željezničke pruge, da bismo stigli do male rječice Vuke, pritoke Dunava, gdje smo odmah ispod mosta pecali manjiće, male somove i onda ih, tako nanizane na brezove grančice, nosili nazad u Vinkovce, pjevajući pobjedničke pjesme. Najčešće nam se iz grla orila ona brigadirska ”U divljaka luk i strijela. Željeznice, selo i grad, to su naših ruku djela: Da nam živi, živi rad!”.

I baš sasvim blizu toga mjesta, uz taj željezni mostić na rijeci Vuki, tisuću devetsto devedeset prve, samo šest godina nakon proslave dvadesetogodišnjice naše mature, prosula se prva krv u Slavoniji.

Bio je to onaj čuveni sukob između vinkovačkih policajaca i Šešeljevih četnika. To jest, Šešeljevi diverzanti su 2. svibnja 1991. godine, u Borovu Selu, iz zasjede zapucali na postrojbu vinkovačke policije i u tome je sukobu poginulo 12 vinkovačkih policajaca. Bio je to okidač velikoga rata koji su u Srbiji zvali obračunom jedinica Jugoslovenske armije i srpskih dobrovoljaca s hrvatskim, odnosno ustaškim vojnim formacijama, a u Hrvatskoj se to zvalo obrambenim ratom hrvatskih branitelja i građana toga kraja, protiv Miloševićevske Jugoslovenske armije i srpskih paravojnih jedinica, koji su vršili agresiju na Vukovar i okolna sela i gradove Slavonije.

Bio je to okidač koji je otvorio Pakao u Slavoniji.

A samo prije šest godina, grlili smo se i ljubili, mi mladi Vinkovčani, koje je povezivala naša mladost i školovanje i koji smo donosili sobom priče naših novih života iz Beograda, Zagreba, Osijeka, Londona, Amsterdama i zaklinjali se u vječnu ljubav i prijateljstvo.

Ta slavljenička večer, u kojoj sam ja nesumnjivo bio, za većinu mojih šulkolega, a naročito kolegica, apsolutno glavna zvijezda, protjecala je u gotovo histeričnom nadvikivanju mojih školskih drugarica, koje su se bezmjerno divile mome Ivici Kičmanoviću, Matanu iz ”Prosjaka i sinova”, Nikoli Tesli i mojim filmskim ulogama dok su se drugari raspitivali kako se ljubi Milena Dravić, Snežana Nikšić, Ljubica Jović, a naročito su navaljivali da im priznam da je ono na filmu ”Una”, sa Sonjom Savić, bilo zapravo.

Smješkao sam se, kao ludi Hektor iz one opere, ponavljajući neprestano ”Tri karte, tri karte, tri karte” i bilo mi je neizrecivo teško u toj neprirodnoj situaciji ostati normalan. Ja više nisam bio njihov školski drug, ja sam bio neko nedostižno biće, tako daleko od onoga momka iz zadnje klupe četvrtoga A razreda, koji ih je znao gađati duhovitim porukama i stihovima ispisanim na zgužvanim papirićima i koji je jednoga jutra, najzgodnijoj mladoj profesorici, koja je, u bezobrazno uskoj haljini pripijenoj uz njeno savršeno zmijsko tijelo, sjedeći na mojoj klupi i tobože nemarno bacajući u zrak kovani novčić, pričala nešto iz prirode i društva, priredio vratolomni show i izbacio je iz takta.

Dakle, dok je ona, mangupski bacala taj novčić u zrak i prkosila sjedeći izazovno prekrštenih dugih i zamamnih nogu na mojoj klupi, ja sam joj spretnim pokretom ruke zgrabio u zraku tu olovnu petodinarku, ona mi je istog trenutka raspalila šamarčinu, a ja sam uz zvižduk zafrljačio olovnu petodinarku kroz otvoren prozor.

”Šerbedžija, marš van!” viknula je profka, a cijeli razred je glasnim smijehom nagradio taj moj seksi pothvat.

Ta proslava, to jest pijanka u vinkovačkom hotelu Slavonija, tik do rijeke Bosut, donijela je u jednom trenutku i jedan mali incident, koji je za mene bio vrlo dramatičan i gotovo nezamisliv.

Naime, negdje pred zoru, kada smo svi već bili omamljeni od alkohola i siline emocija i već prilično umorni od dugog slavlja, dvojica mojih kolega, pozvali su me malo u stranu sa željom da razgovaraju sa mnom o nekim stvarima. Jedan od njih mi je bio baš blizak prijatelj s kojim sam se najviše družio u toj svojoj vinkovačkoj mladosti i često bih mu se javljao kada bih poslije dolazio u Beograd. Bio je doktor. Otorinolaringolog.

”Šerbos”, rekao je promuklim glasom, ”ti baš rasturaš po Jugi. Svuda te ima. I u pozorištu i na filmu i na televiziji. Ne znam da l’ ćeš dostići Ljubu Tadića, al’ za sada si dobar. Jako dobar… Znaš što je rekao nekidan na beogradskoj TV Lane Gutović… Odem u pozorište – Rade Šerbedžija, odem u kino – Rade Šerbedžija, upalim TV – Rade Šerbedžija, otvorim konzervu – Rade Šerbedžija…”

Uvijek je bio malo ciničan taj moj drugar. Time je valjda prikrivao svoju prosječnost dok smo bili srednjoškolci. Sjećam se kako sam ga u prvom razredu gimnazije, poslije neke naše pijanke, učio povraćati da se brže otrijezni. Odveo sam ga svojoj kući i moja majka mu je davala rasol i grah varivo da mu ublaži pijanstvo jer je imao stroge roditelje i nije se usuđivao u takvom stanju vratiti kući.

Kada sam dolazio iz Zagreba u Beograd na neka gostovanja, ili kad bih tamo snimao filmove, uvijek sam ga pozivao na svoje predstave i baš smo nekako održavali to svoje vinkovačko srednjoškolsko prijateljstvo.

”Nego, Srbine, bre, što se ti stidiš u Jugoslaviji priznati da si Srbin?”

Mislio sam da se šali pa sam i ja to shvatio kao šalu.

”Kako?” nasmijao sam se. ”Pa jesam li igrao nedavno Nikolu Teslu na televiziji?”

”Pa o tome se i radi… Hrvati pišu da je Tesla hrvatski naučnik, a i da si ti hrvatski glumac…”

Još uvijek sam mislio da se šali i zajebava, pa sam mu spomenuo da ja u svakom svome intervjuu ističem da se kao i Nikola Tesla, ponosim svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom…

”Ali nije dovoljno, burazeru… Nije dovoljno… Mi Srbi smo kao pobednici u Prvom svetskom ratu, oslobodili Hrvate i Slovence i stvorili najpre Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a odmah nakon toga i Jugoslaviju s Bosnom, Crnom Gorom i Makedonijom… A onda nam je Josip Broz uzeo sve u svoje ruke… A sada, kad ga više nema, vreme je da se mi razbudimo i da budemo opet najvažniji građani u ovoj našoj posrnuloj Jugoslaviji. Jer nas i ima najviše… I zato ti, Rade, moraš da držiš srpsku stranu i da budeš pravi unuk svoga deda Vujadina… jer ovo što radiš ne služi ti na čast.”

Nisam mogao vjerovati što govori. Počeo sam se opravdavati, pa braniti Tita i koješta drugo… A onda me najednom nešto steglo u grlu i ja sam se rasplakao kao malo dijete…

Nekoliko kolegica, koje su stajale u blizini, vidjele su da se nešto čudno događa i kad su došle bliže ja sam u suzama istrčao iz hotela… Pojurio sam prema obali Bosuta i tamo sjeo u travu ispod nekog drveta i tiho plakao…

Nikad me više neće vidjeti te jebene proslave matura, ponavljao sam u sebi, sad već i ja ošamućen od alkohola, jer sam, prepirući se s njim, sasuo dosta Rubinovog vinjaka u grlo. Uostalom, nisam ni trebao izlaziti s njima na razgovor, jer baš sam bio plesao sa svojom Brankom koja mi je pričala o Južnoj Americi gdje je radila kao doktorica i baš mi je bilo nekako lijepo držati je za ruke i osjećati tragove one naše prve prave ljubavi koja nas je bila duboko ranila, ali na neki način i zauvijek oplemenila uspomenama i nježnošću koja se ne zaboravlja.

I vjetar je odnekud zapuhao i godio mi onako oznojenom dok sam gledao u taj svoj lijeni Bosut, koji bi da teče i da ne teče, i na kojem su zauvijek ostale moje tomsojerovske priče.

Tu uz rijeku mi je dobro, ali ne volim prolaziti ulicama svoga grada. Naročito izbjegavam Gajevu ulicu u kojoj je na broju tri bila kuća mojih starih roditelja. Oni su je napustili 6. srpnja 1991. godine i nikada se više tamo nisu vratili. Nakon mjesec dana, javila im je najbolja prijateljica da je naša obiteljska kuća devastirana, mnoge stvari iz kuće odnesene, a na mom velikom portretu iz TV serije ”Sam čovjek”, koji sam donio majci iz Zagreba, na njezinu molbu, i koji je stajao na zidu u dnevnom boravku, bio je zaboden veliki kuhinjski nož u moje čelo.

A bili su poštovani u tome gradu i imali mnogo prijatelja, ti moji roditelji. Sahranio sam ih u Beogradu na Bežanijskom groblju. Otac me molio da na grobu ne bude ni krsta ni petokrake. ”Da nas nitko ne uznemirava”, rekao je. Umro je u svojoj 104. godini.

Ja sam ga ipak ispratio s petokrakom i s pjesmom ”Konjuh planinom” koju je svirao na violini moj drugar Antun Stašić iz Zagreba.

Eh, mogao bih ovako zaspati na obali Bosuta, kao što sam bezbroj puta spavao na suncu, uz cvrkut ptica i kreket žaba…

Uto se začuo kihot mojih školskih drugarica koje su krenule u potragu za mnom.

”Evo ga, evo, našle smo našeg Hamleta”, cvrkutale su one i vješale mi se o ramena, odvodeći me natrag u hotel, gdje su ostaci našega razreda još uvijek veselo pjevušili zajedno sa Zdravkom Čolićem koji je grmio s gramofona: ”Da si zvijezda, sele moja, da si među zvjezdicama, među svojim, sele moja, među svojim sestricama…”

Pogledom sam tražio moju Branku.

”Gdje si ti nestao?” viknuo je moj prijatelj doktor i snažno me zagrlio i cmoknuo glasno u lice. ”E baš su te tamo na filmu razmazili. Ja sam se samo zajebavao”, šapnuo mi je povjerljivo u uho, cereći se pri tom i nepodnošljivo me podsjećajući na Smerdljakova iz ”Braće Karamazovi”, kada se unosi bratu Aljoši u lice…

Nasmiješio sam se i ja i ispio s njim još jednu čašu Rubinova vinjaka.

Pogledom sam po sali tražio Branku.

”Otišla je u sobu. Mislila je da si ti otišao kući”, dobacila mi je Gordana koja je cijele večeri gledala znatiželjno naš susret, jer za sve naše školarce, Branka i ja smo bili simbol jedne prave i velike ljubavi.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U same rašlje
    •  Dragi moj Koke, ni pisma ni razglednice
    •  A narod... ogoljen, opljačkan, osiromašen, ponižen...
    •  Posjet rodnom zavičaju
    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad

> Svi tekstovi ovog autora