Nekretninski krah Crkve priča je o 15 godina hrvatske politike

Jedna od učestalo ponavljanih fraza u našoj kulturi jest ona o Crkvi kao instituciji koja je dijelila sudbinu hrvatskog naroda. Riječ je o frazi koja se izriče nerijetko, i obično ide pod ruku s nizom kičastih historiografskih prizora.

Kad je čuje, čovjek zamišlja skromne popove glagoljaše kako u Roču ili Vrbniku šire slavensko bogoslužje. Zamišlja fratre iz samostana u bosanskih gorama kako održavaju vjeru daleko od aga i kadija u dolini. Zamišlja čovjek ličke i slavonske fratre s kremenjačom u ruci, ili pak svećenike iz cementnih socijalističkih kvartova koji u katakombama šire državotvorni duh u prkos nenarodnom režimu.

Kao i svi historiografski mitemi – dakle, kao i sve tisućljetne težnje, oružana bratstva naroda i narodnosti ili pak deklaracije o Domovinskom ratu – i ovaj mit u sebi nosi zrno istine.

A opet, kao i svi historiografski mitovi, i ovaj je dakako selektivan. Mit o “Crkvi koja je uz narod” šutke će i uz obazrivi nehaj prijeći preko činjenica koje tom mitu ne idu u prilog, od uloge crkve u slamanju seljačkih i pučkih buna, do njenog porobljivačkog feudalnog statusa, pa do ideološke, propagandne i operativne uloge koju je katolicizam imao u ustaškoj verziji nacizma.

Postoje – međutim – situacije u kojima se doista može reći da je Crkva podijelila sudbinu svog naroda. A jedna od takvih situacija je upravo ona kojoj svjedočimo posljednjih dana. Hrvatska Crkva – odnosno njena najveća i najbogatija biskupija – nikad nije više sličila Hrvatskoj nego što sliči početkom 2018

Postoje – međutim – situacije u kojima se doista može reći da je Crkva podijelila sudbinu svog naroda. A jedna od takvih situacija je upravo ona kojoj svjedočimo posljednjih dana. Hrvatska Crkva – odnosno njena najveća i najbogatija biskupija – nikad nije više sličila Hrvatskoj nego što sliči početkom 2018.

Kao i Hrvatska, i Crkva se, naime, ovih dana probudila i shvatila da je spiskala enormne i prevrijedne prostorne resurse. Shvatila je da je usput pogubila i jako veliki novac. Shvatila je da je tih pedeset milijuna eura nestalo zato što su nad tim novcem bdjeli nebudni i krivo izabrani pastiri.

Crkveni je vrh, na koncu, shvatio i zašto se sve to skupa dogodilo: da se dogodilo, naime, jer ih je previše opio obećavajući vonj nekretninskog biznisa.

Kad čovjek poreda taj niz očaravajućih činjenica, ne preostaje mu ništa drugo nego udivljeno priznati. Doista – Crkva zbilja dijeli sudbinu hrvatskog naroda.

Jer, priča o nekretninskom krahu koji je doživjela Zagrebačka nadbiskupija u vrijeme marnog službovanja prebendara Mije Gabrića doista nije ništa drugo doli priča o petnaest godina hrvatske politike, hrvatske ekonomije i hrvatske ideologije.

Ta priča – kao i sve naše priče – počinje devedesetih godina, kad je crkva darežljivo nagrađivana miljenica novog sustava, i kad joj novi sustav širokogrudno ide na ruku u povratu tisuća kvadrata zemlje stečene u feudalizmu.

Od Istre do krajnjeg istoka, Crkva će u tom razdoblju postati nanovo sretni vlasnik tisuća kvadrata oranica, šuma i zgrada, gradskih parkova, prometnica i zemljišta ispod stambenih solitera.

U trenutku kad je dobila u posjed svu tu imovinu, crkva je – kako se tada u mladokapitalističkoj ognjici govorilo – pokušala “aktivirati resurse”.

A za tu “aktivaciju resursa” Zagrebačka nadbiskupija zadužila je crkveno tijelo koje upravo zbog takvih poslova i postoji, tijelo zbog kojeg bi do pred koji tjedan prebirali po Bratoljubu Klaiću, a danas svaki prosječni kavanski mudrijaš zna da se ono zove Zbor prebendara.

U taj Zbor prebendara zagrebački je nadbiskup imenovao družinu vremešnih i uglednih svećenika među kojima je najugledniji bio uvaženi teolog, autor desetine knjiga i ekspert za pravoslavni ekumenizam, dr. Juraj Kolarić.

Tom uvaženom društvu Bozanić je na čelo stavio bivšeg pop-bubnjara i novinara katoličkih listova, čovjeka koji je – ako je po fotografijama i novinskim člancima suditi – plijenio glagoljivim šarmom i osmijehom američkog trgovca polovnim automobilima.

A opet, kao i svi historiografski mitovi, i ovaj je dakako selektivan. Mit o “Crkvi koja je uz narod” šutke će i uz obazrivi nehaj prijeći preko činjenica koje tom mitu ne idu u prilog, od uloge crkve u slamanju seljačkih i pučkih buna, do njenog porobljivačkog feudalnog statusa, pa do ideološke, propagandne i operativne uloge koju je katolicizam imao u ustaškoj verziji nacizma

Ime tog čovjeka bilo je Mijo Gabrić.

Ono što će se potom dogoditi danas znamo svi. Zbor prebendara prvo se upustio u poduzetnički pothvat s bivšim švercerom oružja, generalom Vladimirom Zagorcem.

Prebendari su “aktivirali resurse” tako što su bivšem pomoćniku ministra iz Tuđmanove ere dopustili da diže hipoteke na crkvenom zemljištu.

Rezultat tog osebujnog, mafijaško-biskupijskog “joint venturea” bit će trgovački centar Cascade na Novoj Vesi, šoping-centar koji se zlosretno otvorio točno u žiži krize (2007.), da bi potom strelovito propao, bio zatvoren, a sama je tvrtka otišla u stečaj odnijevši sa sobom u stečajni slivnik i crkvene milijune.

Sličan će se scenarij ponoviti s projektom stambenih vila Gorice u zagrebačkoj četvrti Remete gdje su investitori ponovo dizali hipoteke na crkvenom zemljištu, a potom ponovo bankrotirali usisavajući u bezdan ovrhe bivše crkvene nekretnine.

Kad se podvuče crta, vele oni koji su zbrojili, Crkva je na tim nekretninskim akrobacijama izgubila 50 milijuna eura.

Koliko je u tim real-estate akrobacijama bilo – vjerskim rječnikom sročeno – grijeha djelom, a koliko grijeha propustom? Upućeniji u aferu s tim u vezi nemaju jednoznačno mišljenje.

Također, nije jasno je li odgovornost Mije Gabrića samo zapovjedna, ili ipak i kaznena.

Ono što jest nepobitno jest to da su se u raznim fazama stečajne agonije kao kupci i partneri posrnulih nekretnina i firmi pojavljivale tvrtke tipično živopisnih, tranzicijskih naziva iz Dana Browna (Museum antemurale, In principio i Illuminatio, ej?) koje su bile registrirane u Gabrićevoj kaptolskoj kuriji, a Gabrić im je sam bio osoba ovlaštena za zastupanje.

Je li – dakle – Mijo Gabrić bio tek nestašni svećenik koji se malo preozbiljno zaigrao monopoli tuđim novcem, vjerujući da iz tople sigurnosti kurije može glumiti kapitalista?

Ili je pak riječ o crkvenoj verziji Mile Minderbindera, lika iz Hellerove “Kvake 22”, tipa kojem su odora, patriotizam i rat tek koprena za poslovne kombinacije i profiterstvo?

A za tu “aktivaciju resursa” Zagrebačka nadbiskupija zadužila je crkveno tijelo koje upravo zbog takvih poslova i postoji, tijelo zbog kojeg bi do pred koji tjedan prebirali po Bratoljubu Klaiću, a danas svaki prosječni kavanski mudrijaš zna da se ono zove Zbor prebendara

Ne znamo, i nećemo ni znati dok stvar ne dođe (ako dođe) do suda. Zasad se tek možemo jetko zabavljati Gabrićevom kaznom. Osim što je dobio pet godina zabrane javnog istupanja, Gabrić će – naime – morati ići trideset dana na duhovne vježbe te do daljnjega postiti utorkom i petkom.

Kad čovjek čita o toj osebujnoj pokori, može tek zamišljati kako bi to izgledalo da se taj penološki model primijeni i šire u hrvatskom društvu. Zamišljam prizor Polančeca i Sanadera kako mrmljaju na duhovnim vježbama, Čobankovića koji utorkom mora jesti čimulice i cikoriju, ili Nadana koji po kazni mora postiti petkom.

I eto nas, na koncu priče, tu smo gdje smo. Prebendari su smijenjeni, ime im se koji tjedan uz bruku vuklo po novinama, a Mijo Gabrić je dobio novi dijetni program.

Crkva je ostala bez nekretnina i bez pedeset milijuna eura knjigovodstvene vrijednosti. A kao vidljivi trag te farse stoje tragovi u prostoru. Jedna zgrada popločana maton-pločicama, imitacija Renza Piana, koja je nekoć bila shopping-hub za zagrebačku visoku buržoaziju, da bi danas nastojala sebe rebrendirati u hotel.

Potom, niz vila uz podsljemensku cestu, kuća za mladu i bogatu društvenu elitu, čardaka koji sad stoje nedovršeni, a uokolo njih su iskopana zemlja, zaboravljena mehanizacija i narančasta mrežasta ograda.

Neka nova, bogata i uspješna elita trebala je tu – na prebendarskoj zemlji – stanovati, kupovati, provoditi slobodno vrijeme i navečer otići na japanski sashimi. Umjesto tog obećanja glamura i uspjeha dobili smo ono što smo dobili: zaplijenjene nekretnine, dugove, propale projekte, stečajeve i otvorena gradilišta.

Slučaj prebendarskog monopolija spada, naravno, u one afere koje su dušu dale da u lijevoj i liberalnoj javnosti pobude osjećanje moralne panike.

Slučaj će – ne bez razloga – ponovo javnost prisjetiti da je ustanova koja je tako spiskala stotine milijuna i dalje na državnoj kasni, da nije dužna plaćati PDV, da nije dužna podnositi financijske izvještaje te da sama nerijetko drugima soli pamet oko ekonomskih i socijalnih pitanja. Afera prebendara još će jednom potaknuti Crkvi nesklonu javnost da se prisjeti koliko je Crkva u Hrvatskoj privilegirana i na pijedestalu.

Kad čovjek čita o toj osebujnoj pokori, može tek zamišljati kako bi to izgledalo da se taj penološki model primijeni i šire u hrvatskom društvu. Zamišljam prizor Polančeca i Sanadera kako mrmljaju na duhovnim vježbama, Čobankovića koji utorkom mora jesti čimulice i cikoriju, ili Nadana koji po kazni mora postiti petkom

No, u ovoj priči čini mi se zanimljivijim ne to po čemu je Crkva odjelita i izdvojena, nego ono po čemu je ona nažalost – ista kao društvo u kojem živi.

Jer, slučaj prebendarskog monopolija i nije ništa drugo nego case study petnaest godina hrvatske ekonomije i politike. I zagrebačka se nadbiskupija, baš kao i naša republika na Jadranu, početkom 2000-ih probudila ugodno iznenađena činjenicom da su joj u ruke pale nekretnine koje su iz misterioznih razloga (čitaj: rentne pozicije) najednom postale nezdravo vrijedne.

I nadbiskupija, kao i Hrvatska, nije baš najmudrije birala ljude kojima će povjeriti svoje resurse.

I ona se, kao Hrvatska, počela igrati monopolija vjerujući da je nebo granica, da će ljudi samo više trošiti, više kupovati, više dizati kredite, da će cijene samo rasti i da “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo”, kako bi to sročio Sidran.

A onda se dogodilo da se to – nije dogodilo. I eto nas gdje smo. Prostor je ošo – jer, prostor se uvijek troši jednokratno. Novac je nestao. Ostali su dugovi, ovrhe, propali projekti i zdanja u visokom rohbau.

A kad to čovjek vidi, ne može doli priznati. Nema što, stvar je nepobitna: Crkva je uvijek dijelila hrvatsku sudbinu.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako su pastiri rastjerali stado
    •  Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
    •  Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
    •  Novinarstvo u slučajnoj državi
    •  Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
    •  Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
    •  Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu...
    •  Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
    •  Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
    •  Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca

> Svi tekstovi ovog autora