O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (6)

VI.Blasfemijski preokret u postratno-tranzicijskoj pustinji regije: solidarno izručenje ”vražjim krugovima smrti”

Baš kao i druge religiozne institucije u južnoslavenskim društvima, još uvijek duboko obilježenim postratnim i tranzicijskim traumama, Katolička je Crkva u prvom redu sučeljena s problemom naglog gubljenja društvene relevantnosti i oblikovanja ljudskog a time i vjerodostojnog diskursa o Bogu.

Neljudskost ”nacionalizirane vjere”

Dakako, tim više jer je postojeći diskurs o Bogu (su)odgovoran ne samo za ratne strahote nego i postratno-tranzicijske traume, i to poglavito svojom zarobljenošću ”nacionaliziranom vjerom”, kao jedva izlječivom religioznom patologijom:

Religiozna patologija, u koju spada nacionalizirana vjera, teško je izlječiva jer ne ugrožava vjeru izvana, nego je inficira u samoj biti i istodobno stvara privid pravovjerja. Zamjena transcendentnog Boga ohološću nacije poništava temeljnu istinu vjere i pervertira je u njezinu suprotnost: važnije je što smo se rodili kao pripadnici određenog (božanskog) naroda nego što smo stvoreni od Boga.

Zato se i odgovornost pred Bogom preokreće u ”odgovornost” pred nacijom a poniznost pred Svevišnjim – na kojoj počiva religiozna vjera – u oholost izabranja, što neizostavno uključuje prezir i mržnju prema drugim i različitim.

Ništa ne znači to što smo smrtni, što ćemo jednom, kako svi monoteizmi govore, stići pred Božje sudište te nećemo biti suđeni po nacionalnosti, nego po čovještvu. Umjesto ideala univerzalne jednakosti pred istim Bogom i zahtjeva konkretnog čovjekoljublja i prema različitim, nacionalizirane vjere postavljaju kolektivnu (nacionalnu) opijenost savršenošću koju slijedi mržnja prema drugim kao najpoželjnije ponašanje.[ii]

Na tragu svega do sada rečenog posve je jasno da se u našem južnoslavenskom kontekstu zbiljskim blasfemijama s pravom mogu označiti isključivo ratne i postratno-tranzicijske traume, i to zato što se upravo u njima, kao ”vražjim krugovima smrti” u prostoru naše društveno-političke i religiozne zbilje, ljudima sustavno i nasilno uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva.

No, ne samo to! Ako ne više, u jednakoj se mjeri blasfemičnim s pravom može označiti ravnodušnost Katoličke crkve, baš kao i drugih religioznih institucija, spram ljudi koji se u tim ”vražjim krugovima smrti” bore za očuvanje ili povrat društvenog priznanja svog ljudskog dostojanstva.

A ta je ravnodušnost, kao bitna sastavnica ”nacionalizirane vjere”, produkt – to se iznova nameće na tragu do sada rečenog – uzaludne težnje Katoličke crkve, kao i drugih religioznih institucija, da u našem postratno-tranzicijskom kontekstu oživi predmoderni san o moćnoj institucionalnoj utvrdi koja će iznova zauzeti suverenu poziciju ”Olimpa instance koja dominira društvom” (R. Bucher) pa tako ”odozgor” monološko-apodiktički propisivati ne samo ono što je ”ortodoksno” u sferi religioznog nego i u sferi kulturnog, ekonomskog i političkog.

U sklopu tog reaktivnog projekta, posve razvidno unaprijed osuđenog na propast, bitnu ulogu igra i posezanje za blasfemijskim prigovorom, i to protiv svih onih a poglavito kritički nastrojenih umjetnika i novinara koji se drznu javno skrenuti pozornost na prevladavajući profil religiozne prakse u ratnom a potom i postratno-tranzicijskom kontekstu naše regije.

Dakako, taj je profil blasfemičan upravo zato što je lišen ne samo solidarnosti sa žrtvama postratno-tranzicijskih devijacija društveno-političkog i religioznog profila, kao zbiljskih blasfemija u prostorima regionalne društveno-političke zbilje, nego i kritičkog sučeljavanja s vlastitom (su)odgovornošću a time i profitom na osnovi postojanja ali i očuvanja tih devijacija.

Umjesto toga a na dualističkoj matrici suvremene rasprave o blasfemiji i religijske institucije naše regije ne prežu od sastavljanja ”crnih lista”, u kojima pojedine umjetnike i novinare zbog kritičkog osvrta na religioznu praksu proglašavaju ne samo kršiteljima osnovnih prava vjernika nego čak islamofobima i kršćanofobima, što u našem postratno-tranzicijskom kontekstu ”nejake demokracije” u ušima religijskih fundamentalista i političkih ekstremista nepogrešivo zvuči kao poziv na javni linč.

Kao paradigmatičan primjer mogu poslužiti, pa i stoga što u njima izuzev ”jeftinog” etiketiranja nema poziva na dijaloški susret s ”blasfemičarima” u ozračju uzajamnog poštovanja, dva ”Izvještaja o islamofobiji” Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, konkretno ”Prvi izvještaj o islamofobiji” iz kolovoza 2011. za razdoblje od 2004. do 2011. i ”Drugi izvještaj o islamofobiji” iz svibnja 2012. za razdoblje 2011. − dakako u onim segmentima koji se tiču novinara i umjetnika − ali i prilog autora Tomislava Vukovića ”Godišnje nagrade za kršenje osnovnih vjerskih prava u Hrvatskoj” iz prvog broja Glasa Koncila za 2011.

A da u perverziji blasfemičnih razmjera prije ili kasnije ali nužno okončava ta reaktivno-neurotična strategija zasnovana na dualističkoj matrici, to na paradigmatičan način svjedoči priopćenje povjerenstva ”Iustitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije iz 2011. pod naslovom ”Izjava o nesnošljivosti prema katolicima u Republici Hrvatskoj” u sklopu kojeg se državni organi Hrvatske čak izričito pozivaju na konkretne korake protiv navodne ugroženosti i diskriminacije katolika u Hrvatskoj, premda bi se zapravo u Hrvatskoj moglo govoriti, ako je uopće ima, tek o ugroženosti i diskriminaciji nereligioznih osoba, za što je posredno ili neposredno ali vrlo često odgovorna upravo Katolička Crkva:

”Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no zapravo očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati. […] Glavni oblik svojevrsne represije nad nereligioznim osobama verbalne je naravi: vrijeđanjem i optužbama a njezin autor najčešće – crkvena hijerarhija.

U svojim javnim govorima biskupi i svećenici uporno izjednačuju ne samo duhovnost i religioznost nego i ateizam i nemoralnost, nereligioznost i bezboštvo te često krivce za krizu i probleme u zemlji svaljuju, unatoč njihovom neznatnom broju, upravo na ateiste, ”bivše” komuniste. Time ne samo da pokazuju svoje neznanje o tome što ateizam zapravo jest, nego pridonose širenju predrasuda o ateizmu”.[iii]

Nažalost, upravo svim religioznim institucijama regije svojstven infantilizam struktura i mentaliteta, iz kojeg kao produkt izranja reaktivno-neurotičan stav spram javne kritike, pa i posezanje za blasfemijskim prigovorom, tim religioznim institucijama onemogućuje usvojiti fundamentalnu lekciju o jedinom mogućem putu zadobivanja društvene vjerodostojnosti a time i društvene relevantnosti u razdoblju kasne moderne na kojoj pored Drugog vatikanskog koncila na primjer počiva i ”Deklaracija o svjetskom etosu”, s tim da se – i to valja naglasiti – jedino na tom putu može začeti i oblikovanje novog diskursa o Bogu, i to ovoga puta ne više po načelima propisivanja i isključenja, nego osluškivanja i gostoprimstva, što u konačnici jedino može i osigurati ljudskost:

Deklaracija prihvaća kritiku religije i okreće je u samokritiku. U posvemašnjoj se jasnoći distancira od ”poglavara i pristaša religija” koji ”potiču agresiju, fanatizam, mržnju i neprijateljstvo spram stranaca, pa čak nadahnjuju i legitimiraju nasilne i krvave sukobe”.

Tekstu pri tome kao polazište služi spoznaja da se u suvremenom društvu vjerodostojnost može zadobiti jedino na temelju samokritike. Religije će moći biti doslovno ”vjero-dostojne” samo onda – kako se to u tekstu od riječi do riječi nalazi zapisano – kad same uklone one sukobe koji izviru iz njih samih, kad razgrade uzajamnu oholost, nepovjerenje i predrasude, jednako kao i uzajamne neprijateljske slike, te iskažu poštovanje tradicijama, svetinjama, blagdanima i obredima onih koji vjeruju drugačije.[iv]

A to pak u našem kontekstu suvremene rasprave o blasfemiji znači da se i religiozne institucije naše regije nalaze pred izazovom prelaska od strategije pogubnog bijega od blasfemijskog na strategiju spasonosnog izručenja blasfemijskom, dakako kako bi u jednoj te istoj solidarnoj gesti ublažili ljudsku ali time, jer je tom patnjom uzrokovana, i Božju patnju u našoj regiji.

Izručenje ratu kao vrhunskoj blasfemiji

Dakle, pod uvjetom da žele (iznova) dosegnuti vjerodostojnost a time i relevantnost u sferi društvenog i odvažno zakoračiti putem oblikovanja ljudskog a time i društveno odgovornog diskursa o Bogu, i religiozne institucije naše regije moraju se solidarno spustiti ”u vražje krugove smrti” naše postratno-tranzicijske zbilje, prema tome baš onamo kamo su na provokativan pa često i neugodan način pozivane od strane kritički nastrojenih umjetnika i novinara, koji su baš zbog toga – premda diskvalificirani ”etiketom” blasfemije – u našem postratno-tranzicijskom kontekstu specifični nositelji proročkog-subverzivnog božanskog Duha za kojeg očigledno nije bilo mjesta u okrilju religioznih institucija.

Što bi to pak praktično značilo? Izručenje blasfemijskom ili, drugačije formulirano, solidarni silazak ”u vražje krugove smrti” za religiozne institucije naše regije u prvom bi redu značilo bespoštedno se i čestito izručiti fundamentalnoj blasfemiji iz koje u bitnome i izviru sve društveno-političke i religiozne devijacije naše postratno-tranzicijske pustinje a to je ništa do rat ili – ako hoćete – ratovi 1990-tih.

Jer da su se religiozne institucije naše regije izručile toj fundamentalnoj blasfemiji u smislu samokritičkog sagledavanja s obzirom na svoju krivnju za ratne strahote i postratno gušenje nade, postale bi svjesne blasfemičnosti ”nacionalizirane vjere”, a ne bi još uvijek ustrajavale u religiozno-nacionalističkom trijumfalizmu, umjesto da u središtu njihovog identiteta neumoljivo odzvanja pitanje o tome jesu li zapravo još potrebne kad je pored njihove egzistencije mogao biti moguć posljednji rat čiju neljudsku strahotu – može li od toga biti nešto blasfemičnije pod nebeskim svodom – na osobit način simboliziraju Vukovar, Srebrenica i Sarajevo.

Da su se odvažile na izručenje toj fundamentalnoj blasfemiji, kao izvorištu društveno-političkih i religioznih devijacija naše postratno-tranzicijske pustinje – a baš su to odvažnije i vjerodostojnije tražili kritički nastrojeni umjetnici i novinari od teologa – religiozne institucije naše regije bile bi u stanju javno i pokajnički izreći priznanje svojih konkretnih krivnji za ratne strahote i postratno gušenje nade, kako je to nekoć za svoju Crkvu zastupnički i bez osvrtanja na krivnju drugih izrekao D. Bonhoeffer, i to ne slučajno, nego u punoj svijesti da je to preduvjet da religiozne institucije iznova postanu mjesto Božje nazočnosti:

”Priznanje krivnje odvija se bez osvrtanja na sukrivce. Ono je strogo ekskluzivno time što svu krivnju preuzima na sebe. Tamo gdje se još računa i odvaguje, na mjesto priznanja krivnje s obzirom na Kristov lik stupa neplodni moral samopravednosti. […] Što me se tiče jesu li i drugi krivi? Svaki grijeh nekog drugog mogu opravdati, samo moj vlastiti grijeh ostaje krivnja koju nikad ne mogu opravdati. […] Crkva priznaje da nije otvoreno i dovoljno jasno prenosila svoj navještaj o jednom Bogu koji se u Isusu Kristu objavio za sva vremena i koji uz sebe ne podnosi druge bogove.

Ona priznaje svoju strašljivost, svoj otpad, svoje opasne ustupke. Mnogo je puta zanijekala svoju službu čuvarice i svoju službu tješiteljice. Time je mnogo puta isključenim i prezrenim uskratila milosrdnost koju im duguje.

Ona je bila nijema kad je morala vikati jer je krv nevinih vikala k nebu. Nije pronalazila pravu riječ na pravi način u pravo vrijeme. Nije se do iznemoglosti opirala otpadu od vjere i skrivila je bezbožnost mase. […] Crkva je svojom vlastitom šutnjom postala kriva za smrt odgovornog djelovanja, odvažnog zauzimanja i spremnosti trpljenja za ono što je uvidjela da je pravedno. Postala je kriva za otpad vlasti od Krista. Je li previše toga rečeno? […] Ta zar Crkva nije sa svih strana bila zapriječena i sputana? […] Zar je Crkva smjela ugroziti ono posljednje što joj je preostalo, svoje bogoslužje i svoj zajedničarski život, tako što će se upustiti u borbu sa silama protivnim kršćanstvu?

Tako govori nevjernik koji u priznanju krivnje ne spoznaje ponovno zadobivanje lika Isusa Krista koji je nosio grijehe svijeta, nego samo opasno moralno degradiranje. Slobodno priznanje krivnje čak nije nešto što bismo mogli učiniti ali i izbjeći, nego proboj lika Isusa Krista u Crkvu. Crkva dopušta da se na njoj zbije ili pak prestaje biti Kristova Crkva. Onaj tko guši ili upropaštava priznanje krivnje od strane Crkve, taj čak postaje na beznadežan način kriv prema Kristu”.[v]

Dakle, izručenjem ratu kao fundamentalnoj blasfemiji iz koje izviru društveno-političke i religiozne devijacije naše postratno-tranzicijske pustinje, religiozne institucije naše regije postale bi svjesne blasfemične strategije na osnovi koje se konstituira njihov institucionalni ustroj, teološki diskurs i pastoralna praksa a to je naravno utopija o nacionalističko-religioznim getima u kojima bi iznova kao nekoć u razdoblju prije moderne suvereno zauzele status suverenog aktera koji ”odozgor” po načelu propisivanja i isključenja ravna ne samo sferom religioznog nego i sferom kulturnog i političkog.

Da je bilo drugačije, dakle da su već, kad su u pitanju krivnje za ratne strahote, religiozne institucije naše regije za sobom ostavile strategiju pogubnog bijega od blasfemijskog, odavno bi, i to bez potrebe da se pitaju o svojoj društvenoj vjerodostojnosti a time i društvenoj relevantnosti, na putu spasonosnog izručenja blasfemijskom bile poučene o tome kako u našem kontekstu postratno-tranzicijske pustinje iznova na ljudski a time i društveno odgovoran način govoriti o Bogu, i to od žrtava koje se u ”vražjim krugovima smrti” naše postratno-tranzicijske pustinje bore za društveno priznanje svog dostojanstva, a kojima u javnom prostoru – što je po sebi dodatna blasfemija – u pravilu glas daruju kritički nastrojeni umjetnici i novinari, a ne religiozne institucije regije i teolozi, premda je baš to poglavito njihova zadaća.

Prema tome, religiozne institucije naše regije, zarobljene blasfemičnom utopijom nacionalističko-religioznih geta, na kojoj počiva strategija pogubnog bijega od blasfemičnog, sučeljene su s izazovom solidarnog izručenja ratnim, postratnim i tranzicijskim heterotopijama u kojima se ljudi bore za društveno priznanje svog ljudskog dostojanstva a zbog čega se s pravom isključivo te heterotopije mogu nazvati ”vražjim krugovima smrti”, odnosno blasfemijama u prostoru naše regionalne društveno-političke i religiozne zbilje.

Samo na tragu te strategije spasonosnog izručenja blasfemijama religiozne institucije naše regije mogu iznova dosegnuti društvenu relevantnost na osnovi društvene vjerodostojnosti i iznova se naučiti ljudskom a time i društveno odgovornom govoru o Bogu.

Zaoštreno kazano: Jedino ako svoj novi institucionalni ustroj, svoj novi teološki diskurs i svoju novu pastoralnu praksu ”krste”, odnosno ”ponovno raskriju” usred blasfemija naše postratno-tranzicijske pustinje, dakle u ”vražjim krugovima smrti” u kojima se ljudi bore za društveno priznanje svog dostojanstva, religiozne institucije naše regije pronaći će izlaz iz tamnice reaktivno-neurotičnog stava spram društva, čega je bitna sastavnica i opsesivno posezanje za blasfemijskim prigovorom protiv umjetnika i novinara, a što te religiozne institucije ne izobličava samo u nevjerodostojne religiozne nego i u društveno-politički opasne aktere.

Što više budu uzmicale od tog spasonosnog zaokreta u smjeru izručenja blasfemijama naše postratno-tranzicijske pustinje, religiozne će institucije naše regije opsesivnije a time i agresivnije posezati za blasfemijskim prigovorom uperenim protiv umjetnika i novinara koji javnost podsjećaju na društveno-političke i religiozne devijacije u kojima se ljudima sustavno i nasilno uskraćuje društveno priznanje ljudskog dostojanstva ali i na blasfemičnu ravnodušnost religioznih institucija spram žrtava tih devijacija, koja je u pravilu povezana i s izravnim profitom od postojanja i očuvanja tih blasfemija kojima je premrežena naša postratno-tranzicijska pustinja.

No, smognu li se odvažno izručiti blasfemijama naše postratno-tranzicijske pustinje i solidarno stati uz bok ljudi koji se u njima bore za društveno priznanje svog dostojanstva, baš će etiketom blasfemičara ”jeftino” diskreditiranim umjetnicima i novinarima pronaći povlaštene saveznike, i to ne samo u potrazi za izgubljenom društvenom relevantnošću i novim ljudskim diskursom o Bogu nego i u nastojanju oko humanije budućnosti naše regije, što bi njenim stanovnicima pomoglo da odgovore na fundamentalni poziv upućen ljudima od Boga da budu ljudi, a ne neljudi.

Zaključak

Na koncu ne preostaje nego izreći ”blasfemičan” zaključak: Zajedno sa svojom patnjom u svijetu − a fragment tog svijeta je i naša regija − koja je uzrokovana uništenjem njegovih stvorenja, Bog nas ne očekuje u svetištima i bogomoljama, koje se nerijetko izobličuju u ”grobnice Boga” (F. Nietzsche), nego usred društveno-političkih i religioznih devijacija naše postratno-tranzicijske pustinje – na mjestima ratnih zločina, usred nacionalno-religioznih podjela, sučelice nasilju religiozne arhitekture i simbola, u pustoši socijalne nepravde, pod nakovnjem razaranja prirode, u očima žrtava rodno utemeljene diskriminacije i nasilja… – kako bismo se solidarno pridružili ljudima koji se u tim ponorima neljudskosti bore za društveno priznanje svog ljudskog dostojanstva o čemu – a upravo je to fundamentalna poruka križa kao blasfemijskog preokreta – isključivo i ovisi obrana Božje časti i slave.

O našem posluhu spram tog poziva od strane Boga čija patnja izvire iz uništenja njegovih stvorenja – može li se to dovoljno naglasiti sučelice suvremenoj raspravi o blasfemiji – zapravo i ovisi hoće li se jednog dana slutnja D. Bonhoeffera obistiniti i za religiozne institucije naše regije, no i svijeta općenito, ili će stvarnošću postati za druge struktre i aktere u društvenoj areni izvan sfere religioznog:

Nije na nama da proreknemo dan – ali taj dan će doći – kad će ljudi biti ponovno pozvani da Božju riječ tako izgovore da ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to nov govor, možda posve nereligiozan, ali osloboditeljski i otkupiteljski, poput Isusovog govora, nad kojim su se ljudi prenerazili a unatoč tome od njega bili svladani. Bit će to govor nove pravednosti i istine, govor koji naviješta Božji mir među ljudima i približavanje Božjeg kraljevstva.[vi]

S nadom u taj obrat, i to ne samo regionalnog nego i globalnog opsega, završit ćemo ovo promišljanje mislima teologa W. Gräba koje ne bismo smjeli izgubiti iz vida u suvremenoj raspravi o blasfemiji, pa čak ni u času kad ona dosegne neslućene razmjere revnosne žustrine:

Bog koji zahtijeva poštovanje i podvrgavanje zaslužuje hulu. Jer samo je onaj Bog pravi Bog kojem dostaje samo vjera − bezuvjetno povjerenje. No, to je Bog vjerničkog subjektiviteta, bezrazložnogtemeljenog povjerenja, koji se ne da proklamirati baš polaganjem prava na apsolutnu i objektivnu istinu, spram kojeg se ne može zahtijevati poštovanje.

To je Bog koji se uskraćuje ljudskom umu, koji se ne može zlorabiti za političke ili ekonomske interese. To je Bog koji želi da mu se vjeruje, nezamjenjivo od svakog pojedinačnog vjernika, koji je posve Drugi, onaj koji nam nikad ne dopada u naše valastite ruke, nego onaj koji nas drži u svojim rukama − beskrajno nježno, kako to kazuje Biblija, sokoleći nas glede nade koja je usmjerena na novo nebo i novu zemlju.[vii]

 ________________

[ii]Ivan Šarčević, ”Oholost u najsvetijem”, u Šarčević, Zečevi, zmije i munafici, str. 62.

[iii]Jadranka Brnčić, ”Ateizam i religija u postsocijalizmu – Hrvatski slučaj”, Concilium, 4 (2010), str. 154.

[iv]Karl-Josef Kuschel, ”1993 – 2013: 20 godina Deklaracije o svjetskom etosu – Temeljne nakane nekoć – izazovi danas”, u Svjetski etos: Dokumenti – utemeljenja – primjene, Alen Kristić (ur.) (Sarajevo: TPO Fondacija, 2014), str. 284.

[v]Bonhoeffer, Etika, str. 148-152.

[vi]Bonhoeffer, Otpor i predanje, str. 140.

[vii]Sinn und Unsinn der “Gotteslästerung”, razgovor s prof. Wilhelmom Gräbom, http://religionsphilosophischer-salon.de/keys/wilhelm-grab-und-gotteslasterung.

(Kraj feljtona).

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora