novinarstvo s potpisom
Od 26. veljače do 4. ožujka Hrvatski Caritas organizira po dvanaesti put Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, korizmenu akciju koja ove godine nosi naslov ”Da ne ohladi ljubav mnogih” (Mt 24,12).
Iskreno cijenimo dugogodišnji napor Caritasa iz bogatije Hrvatske da se solidarizira sa siromašnijim susjedom Bosnom i Hercegovinom, točnije s ljudima u njoj, kako stoji u najavi same akcije.
Naime, koliko god da se i stanovništvo Hrvatske ne doživljava bogatim, smisao za solidarnost nije ograničena debljinom njihova novčanika, nego svjesnošću o pravednosti i brizi, pogledom na druge, zapažanjem potreba oko sebe. S tim u vezi, poticanje na solidarnost, po dvanaesti put uzastopce, smatramo jasnim doprinosom izgradnje kulture mira u kodu etike brige.
Jednako tako, kulturu mira podržava ova akcija i s druge strane, strane onih kojima je podrška namijenjena u Bosni i Hercegovini. Naime nadamo se da će inicijativa hrvatskog Caritasa značiti za njih ohrabrenje da u svojim životnim situacijama ustraju te da se frustracija i strah u njima umanjuju budući da znaju kako nisu sami i da ih, kako stoji i nazivu ovogodišnje akcije grije ljubav mnogih.
Konačno, ne sumnjamo u iskrenost solidarnosti onih koji su pokrenuli Tjedan solidarnosti, u iskrenost njihove namjere pomoći onima koji su im u Bosni i Hercegovini i po rodu i po vjeroispovijesti najbliži te ih njihova muka najprije i tišti.
Ipak, ima nešto što nam grebe grlo svaki put kada čujemo, a na svakoj misi u ovo korizmeno doba već dugo godina slušamo, najavu Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.
Tražimo točne riječi kako kritički progovoriti o onome što nas grebe, a da ne povrijedimo ili obeshrabrimo solidarnost i da se ne obezvrijede, kao da bi bile samo neka uvodna formula pristojnosti, naše uvodne riječi o tome što u akciji cijenimo.
Iz samog naziva, Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, nije nam jasno tko je Crkva, a tko su ljudi.
Crkva pisano velikim slovom znači zajednica ljudi, krštenih. Ili se ovdje misli na dio cijele zajednice, npr. na institucionalne predstavnike Crkve ili samo na biskupijsko središte u Sarajevu na čiju adresu stiže sakupljena novčana donacija.
Zatim, tko su ljudi u Bosni i Hercegovini? Prema nama ljudi u Bosni i Hercegovini su svi stanovnici te zemlje. Upravo nam se i sviđa adresiranje solidarnosti na (sve) ljude u Bosni i Hercegovini, privuklo je našu pozornost što Caritas iz Hrvatske (partikularno) izražava nesebično brigu za ljude (opće).
Na žalost, korizmena poslanica varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka uz Tjedan solidarnosti ne daje to značenje ovom pojmu nego bez jasnog objašnjenja ljudima smatra samo dio ljudi, odnosno katolike, Hrvate.
Nemamo problema s partikularnom pomoći, svaki projekt traži svoj fokus, ali imamo s općim riječima i partikularnim podrazumijevanjem.
I u toj disonanci prepoznajemo neodlučnost između općeg (solidarnosti) i partikularnog (ograničenje na svoju grupu i svoju konfesionalnu zajednicu).
U toj odluci za neodlučnost prepoznajemo manjkavosti koncepta akcije. Kako to konkretno izgleda solidarnost u jednom kontekstu koja probire one kojima je teško kao katolicima i Hrvatima od onih kojima je teško, a nisu pripadnici tih grupa. Što je s utjecajem u društvu, koja je poruka poslana onima koji su druge vjere, druge nacije, koji nisu vjernici, ili nemaju naciju?
Tko je za njih Katolička Crkva iz Hrvatske i njihov Caritas? Ona koja svjedoči da ljubav Kristova nema kraja, kako točno piše u korizmenoj poslanici biskupa Mrzljaka, ili samo još jedna privatna zaklada koji brine o svojim sunarodnjacima?
Nejasnoća između općeg etičkog načela solidarnosti s ljudima i partikularnog izbora svog naroda i svoje vjerske zajednice otvara slijedeći problem: podrazumijeva se kao da su svi Hrvati katolici. Ova pretpostavka ne odgovara stvarnosti, stoga se s njom ne slažemo.
Nisu svi Hrvati katolici, odnosno nisu svi katolici Hrvati. Kamo spadaju u akciji Tjedna solidarnosti ti ljudi, među onaj dio ljudi kojima akcija solidarno prilazi ili su među onim drugima koji nisu u njoj zamišljeni? Oni su nevidljivi u tekstu biskupa Mrzljaka, kao da se moraju boriti za svoje mjesto u svijesti onih koji se bore za vidljivost i prava katolika Hrvata kojima je akcija namijenjena.
Navedene neodlučnosti zapravo ukazuju na ono što smatramo najtežim problemom cijele akcije, a koji se zrcali u samom tekstu korizmene poslanice: radi se o ”lošoj neposrednosti”, kako ju je detektirao već Johann Baptist Metz, između vjerskog i državnog interesa.
Legitiman vjerski interes, navodi biskup Mrzljak pozivajući se na papu Franju, a to je otpor lažnim prorocima koji potiču na mržnju.
Taj cilj se bez jasnog obrazloženja zašto, sužava na državni ili nacionalni interes održavanja vjekovnih ognjišta, očuvanja broja Hrvata u Bosni i Hercegovini, njihov opstanak i ostanak u Bosni.
Smatramo da opstanak Hrvata u Bosni nije prvi cilj ljubavi Kristove koja nema kraja.
Prvi cilj Kristove ljubavi je sloboda i osmišljen život u kodu nasljedovanja Krista. Ta sloboda djece Božje uključuje i pravo da se odluče hoće li ostati ili otići sa svojih ognjišta, hoće li čuvati ili ne vjeru i kulturu.
Smisao neuništive, domišljate, beskrajne ljubavi Kristove prepoznajemo u zajednicama koje jer su povjerovali Kristu njeguju odnose poštovanja, ljubavi, razumijevanja. One se ne potvrđuju kvantitativno, nego po svjedočenju međusobne ljubavi (kvalitativno).
O kvaliteti prianjanja uz vrijednosti u koje vjeruju, a ne o brojčanom stanju ovisi Katolička Crkva svugdje u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini. Brkanje nacionalnih i vjerskih ciljeva oslabljuje tu istinu i pretvara u nedostižan ideal, za neka bolja vremena, koja nikako da dođu.
Umjesto sadašnjeg Tjedna solidarnosti s Hrvatima koji su katolici u Bosni i Hercegovini, rado bismo sudjelovali kao dio Crkve iz Hrvatske u Tjednu solidarnosti sa svim ljudima u Bosni i Hercegovini.
Voljeli bismo vidjeti jednu odlučnu solidarnost Crkve iz njenog potencijala da bude solidarna na način katholikos, što znači sveopća, dakle svima prisutna. Crkve koja vjeruje da nosi svijetu spasenje ne može se ograničiti na solidarnost samo dijelu društva, samo svojoj grupi ili sebi sličnima.
Umjesto toga, uključujuća solidarnost razumije sličnost ili bliskost sa svojim narodom ili svojom vjeroispovijesti kao vrata ulaza u cijelo društvo.
Nama bliski Hrvati neka budu naša ulazna vrata otvaranja prema cijeloj Bosni i Hercegovini sa svim njenim stanovnicima.
Sličnost s našima neka nam bude prilika da gradimo odnose iz kojih će se razvijati blizina s onima koje danas ne doživljavamo jednako našima.
Sve što je akcija zamislila: molitvu i težnju za vrlinama, život u poniznosti i zastupanje istine može biti uključujuće za sve ljude koji su nam susjedi i komšije preko Save.
Svi oni su naši bližnji u vjeri, ne samo katolici. Jer u vjeri prepoznajemo svakog čovjeka kao svog bližnjeg.
Iz tog duha smatramo gradi se zajednica katolika koji će ostati na svojim ognjištima.