novinarstvo s potpisom
“Bez oružja, jer ako ga budeš imao glava će ti odletjeti kao da si u Siriji”, “I kolcem i lancem i bokserom u glavu za Dinamovu slavu”, “Na mom si tlu i život će ti postati pakao sada”, “Ne možeš mrdnuti bez moje dozvole”, “Tvoj život je odsad teror”, “Ti si samo sirijski doručak za nas”, ” Nitko te ne želi ovdje”…, ovo je samo dio poruka upućenih dječaku, izbjeglici iz Iraka, koji je sa svojom obitelji spas (?) od ISIL-a potražio u Hrvatskoj, u Zagrebu.
Na povratku dečka iz škole četvorica nasilnika prijetnje je pokušala i ostvariti, ali im je na svu sreću uspio pobjeći, pozvati tatu i brata i spasiti se, a policija je uspjela pronaći izgleda maloljetnog autora prijetnji, inicijatora nasilja i zločina iz mržnje te slučaj proslijediti tužilaštvu.
Ne možeš se nakon ovoga ne zapitati gdje rastu, tko odgaja djecu što od samog starta mrze jer netko izgleda, ponaša se i govori različito? Mrze ta djeca tako žestoko i beskompromisno da su spremna i fizički napasti vršnjaka, samo zato jer je drugačiji od njih.
Onda se prisjetiš da smo to mi. Sjetiš se kako imaš saborskoga zastupnika, velikog protivnika Istambulske konvencije Ladislava Ilčića, koji je prije nešto više od dvije godine na N1, u “Novom danu” Tihomira Ladišića, mrtav hladan objašnjavao navodnu veliku razliku između izbjeglica muslimana i građana Hrvatske.
Ne sjećam se više detalja te neodgovorne, skandalozne, šokantne izjave čelnika Hrasta kojoj je dat velik prostor u medijima, ali znam kako je tvrdio da će njihov “drugačiji mentalitet promijeniti kulturu Hrvatske”.
Čuj, kulturu, rekli bi Bosanci!
Kad pročitaš prijetnje maloljetnog Zagrepčanina moraš pitati: Koju kulturu, čovječe? Onu u kojoj je Dinamo i stadionsko nasilje vrhovna vrijednost pubertetlijama, onu u kojoj se terorom, lancima i kolcima prijeti jadnim ljudima koji su prošli tisuće kilometara da spase živu glavu…
Možda je želio spašavati kulturu još jedne žestoke protivnice ratifikacije Istambulske konvencije Željke Markić. Ona je svojevremeno u smrtnom strahu od ubačenih terorističkih skupina od tadašnjeg premijera zahtijevala da on od Europske komisije i NATO-a zatraži organizaciju izbjegličkih centara izvan zemalja Europske unije.
Kulturu Željka Glasnovića koji je po povratku iz Kanade ranih devedesetih tvrdio kako “ovdje demokracija nije potrebna te da nama treba vojna uprava i čizma u zube!”
Takvi i njima slični likovi odgovorni su što se mržnja na ovim prostorima ne iskorjenjuje, već se novim generacijama dosljedno i uporno prenosi.
Vrli političari vrlo sistematično, za dobre pare idu “kolcem ili čizmom u glavu i za političku slavu”, povlađuju zatucanosti, primitivizmu, patrijarhatu u njegovim najgorim oblicima.
Takvi su spremni lagati o “rodnoj ideologiji” u Konvenciji, višetruko preuveličavati izdvajanja za nju, ali do zadnje kapi krvi braniti ona znatno veća što proizilaze iz Vatikanskih ugovora, bulazniti o nekakvim tradicionalnim vrijednostima u kojima je žena drugotna, pa je stoga potpuno legitimno da joj muškarci kojima toleriraju nošenje haljina po ispovjedaonicama savjetuju šutnju i strpljenje dok ih muž, takve manje vrijedne, disciplinira kolcem.
Djeca koja gledaju nasilje i mržnju po sportskim arenama, doma od roditelja, djeca koja slušaju kako nije u redu staviti potpis na Konvenciju kojoj je cilj stvoriti efikasan pravni okvir protiv nasilja nad ženama i u obitelji sutra diskriminiraju i teroriziraju djevojke, školske kolege druge boje kože, jezika, vjere, kolcem, lancem i bokserom tjeraju azilante iz Hrvatske.
Ma koliko bili zadovoljni što je Vlada jednoglasno prihvatila da u saborsku proceduru na ratifikaciju pošalje Istambulsku konvenciju, sretni što su se sve ministrice redom, koliko ih god u Vladi ima, svrstale uz Andreja Plenkovića i rekle pokoju o sprečavanju nasilja, treba izraziti nadu da kroz izvjesno vrijeme statistika ubojstava neće biti tako crna. Samo u posljednje četiri godine – od 2013 . do 2017. – ubijena je devedeset i jedna žena.
Smeta što nam se premijer interpretativnom izjavom mora opravdavati agresivnim nazadnjacima. Nikad to dosad nije činjeno.
Maras iz SDP-a, koji koji voli polemizirati i nadmetati se s predsjednikom Vlade, misli kako je to školska zadaća napisana ekskluzivno za Željku Markić koja je za subotu, na Dan narcisa i borbe protiv karcinoma, najavila kancerogeni prosvjed protiv ratifikacije Istambulske konvencije.
Ja bih, nakon što je premijer 19. ožujka kardinalu, kao da Vladu predvodi u Vatikanu, čestitao imendan, ne onako ljudski, privatno, već javnim priopćenjem medijima, prije rekla da je interpretativna izjava uz Članak 4. školska zadaća namijenjena dečkima koji jedini bez straha da se posumnja u njihov spol nose haljine.
U Hrvatskoj, kad oni ispovjedaonice i propovjedaonice pretvore u političke govornice, nema tog lanca, boksera ili kolca koji za konzervativne stranke kakav je i HDZ može biti politički ubojitiji od njihove riječi.
Premijer je vjerojatno razmišljao i domislio kako vrijedi interpretaciju zamijeniti za svećeničku, političku agitaciju.
Interpretacija poziciju čuva ili, drugačije rečeno, čestitkom i interpretacijom u glavu – za dugovječnu političku slavu.