Rezervna domovina – osigurač bez premca

(Opaska uredništva: Ponavljamo prošlotjednu kolumnu zbog spriječenosti autorice).

Kad su sve druge opcije na rezervi, kad crvena lampica mahnito žmiga, kad vam ne pomažu ni vrhunski odvjetnici, ni prepuni bankovni računi, ni kave s ljudima visokopozicioniranima u pravosuđu, ni prijateljevanje s predsjednicima država, još uvijek nije sve izgubljeno ako imate “rezervnu domovinu”.

Rezervne domovine su čudo neviđeno, životni osigurači bez premca.

U njih se bježi kad te snađu “nevolje”, primjerice sudske, jer ljudi s viškom domoljublja, tolikim da su istovremeno u stanju jednakim intenzitetom ljubiti dvije, pa i tri domovine odjednom, primjerice Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vaterland. U ovoj trećoj stekneš ti ili ćaća ti inicijalni kapital koji potom “oplođuješ” različitim marifetlucima u prve dvije domovine, koje ipak ne voliš tako silno da bi u njima poslovao legalno i “davao caru carevo, a Bogu Božje”.

To kad ne daješ “caru carevo”, traži puno odvlačenja pažnje, buke, galame, glumljenja žrtve koju se proganja, jer je eto domoljub na ntu u nekoliko država. Ma što u nekoliko, u svima koliko ih ima!

Duplo se, bogami, valja podružiti i sa predsjednicima domovina da se netko ne bi osjetio ugroženim, zapostavljenim, okrenuo ti leđa kad nakon nepravomoćnih presuda poželiš Gospi zahvaliti na “križu što ti ga je darovala” kao svojevrsnu treću putovnicu. Onu za raj – tu vječnu treću domovinu onih što su se za ovozemaljskoga života napatili

Nemojte misliti da je imati više domovina lagan posao. Gotovo da bi bilo lakše raditi po zakonu, al’ ne daju geni kameni…

Moraš, brate, sve barem uduplo. Dupli vrhunski odvjetnici. Dupli prepuni bankovni računi. Duple kave s visokopozicioniranim ljudima u pravosuđu (to vam je sva sila kofeina).

Duplo se, bogami, valja podružiti i sa predsjednicima domovina da se netko ne bi osjetio ugroženim, zapostavljenim, okrenuo ti leđa kad nakon nepravomoćnih presuda poželiš Gospi zahvaliti na “križu što ti ga je darovala” kao svojevrsnu treću putovnicu. Onu za raj – tu vječnu treću domovinu onih što su se za ovozemaljskoga života napatili.

Šest i pol godina zatvora nije “križić koji ima svaki oltarić”, to je križina što briše pouke o tome kako će se prije deva provući kroz ušicu igle, nego bogataš dospjeti u raj.

Gospa međugorska razumije biznis, sve to s bankovnim računima i permanentnom oplodnjom kapitala. Zna ona da se to ne može činiti bezgrešno i bez zamjeranja onima visokopozicioniranima u crkvenoj hijerarhiji koji te nipodaštavaju, negiraju, uspoređuju s poštaricom.

Zato nema boljeg mjesta od Međugorja i Gruda, gdje te Gospa može utješiti, privinuti na grudi ako joj hodočastiš u rezervnoj domovini, a moguće i učiniti kakav mirakul – pa da žalba upali i u zaborav padne ta strašna robija što prijeti domoljubnoj glavi.

Lako je bilo nakratko prespavati u Remetincu i biti heroj, “faca”, na izlasku zahvaljivati zatvorskom osoblju, zalagati se za prava zatvorenika koji suđenje čekaju u uvjetima 16. stoljeća, a drugo je guliti šest i pol godina. Lako je na slobodi lumpati i uz trenere, teretane, saune i masaže biti vitalan šezdesetogodišnjak. Teško je ozbiljne sedamdesete dočekati dijeleći rešetkasti pogled s nekoliko cimera u ćeliji ”dva sa dva”.

Šest i pol godina zatvora nije “križić koji ima svaki oltarić”, to je križina što briše pouke o tome kako će se prije deva provući kroz ušicu igle, nego bogataš dospjeti u raj.

Kad čovjek s rezervnom domovinom na to samo i pomisli, a kamoli kad mu je to realna opcija za neko duže vrijeme, uhvati ga neka neobjašnjiva nostalgija za rodnom grudom (može i množina, može i veliko G) otaca, za Matom Bulićem, kamenom, kršem, maslinom i vinom. Noge same grabe u Grude, u Međugorje, na Brdo ukazanja…

Onda zlobnici koji nemaju ni daha ni srca da pošteno ljube tu jednu, jedinu garsonijericu od domovine njega optužuju za bježanje. Zavidni što nemaju rezervu (domovinu za nuždu i nevolju) njega koji bezgranično voli obje nazivaju bjeguncem. Ne može se pobjeći iz domovine u domovinu. Kad imaš više domovina, a domoljub si i teško ti je, preteško – logično je da utjehu tražiš doma. Ovaj put u Gospe i majke Hercegovine, drugi put moguće na Kamenitim vratima, treći tko zna gdje.

Uostalom, pa zar godinama ne urlaju neki od navijača koji ne razumiju koliko je mukotrpan posao bogatiti se na Klubu i nogometašima: Odlazi, odlazi!

Poslušaš ih napokon i opet ne valja! Zar ne bi i oni, iz trenutno krajnje nekomforne domovinice u kojoj im se prijeti, otišli u drugu, za aktualnu situaciju mnogo, mnogo ugodniju, komforniju, nekako klimatiziraniju domovinu. Kako ne razumiju da opet od doma čekaš razvoj situacije.

Bitno je da na vrijeme, dok si još u domoljubnoj snazi i milosti odvjetnika, bankara, sudaca prve domovine, osiguraš utočište, dom u svim mogućim domovinama. Očevoj, svojoj, trećoj domovini onoj Mate Bulića.

Gospa međugorska razumije biznis, sve to s bankovnim računima i permanentnom oplodnjom kapitala. Zna ona da se to ne može činiti bezgrešno i bez zamjeranja onima visokopozicioniranima u crkvenoj hijerarhiji koji te nipodaštavaju, negiraju, uspoređuju s poštaricom…

Ma gdjegod, samo da imaš kamo ići kad ti je teško i odatle novinarima poručiti “kako u službi zla varaju hrvatski narod”.

Uostalom, notorna je činjenica da su novinari, gulikože, izrabljivači siromašnih, a talentiranih, utajivači poreza baš ti koji neprestance varaju državu i narod.

Gospa prezaposlena, razapeta između hodočasnika iz čitavog svijeta može tu groznu narav novinarsku ne uočiti i omanuti. Zaboraviti može da se i hodočasnik iz susjedstva, nošen samo i isključivo ljubavlju prema svime, penjao na Brdo ukazanja i eto ti belaja izručenja i služenja kazni.

Zato je, kao što je nekad podebljavao domoljubne istupe, podebljao na Faceu i post pod fotografijom Gospe riječima: “Koliko god bili zli i pokvareni, u službi zla, ja vam s ovog svetog mjesta šaljem neograničenu količinu mira i ljubavi. Voli vas i grli vaš Zdravko.”

Čuda se ipak ne događaju, čak ni onda kad kao naš vlasnik više domovina daš Bogu Božje!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora