Bože dragi, Tutićeva “Moja domovina” nije udbaška podvala!

Zdenka Vučković je glas duboko utisnut u naše pamćenje pjesmama kao što su “Moja mala djevojčica”, “Zeko i potočić” i “Zagreb, Zagreb”. Đuka Čaić zagrmio je, pak, već na samom početku rata 1991. ratničku koračnicu “Hrvatine”. Što spaja ovo dvoje pjevača? Stih “Tisuću generacija noćas ne spava” koji su zajedno otpjevali u pjesmi “Moja domovina”.

Davor Gobac, frontmen Psihomodo popa, je roker do koštane srži, a Mišo Kovač neprikosnoveni kralj šlagera. Što njih dvojica imaju zajedničko? Stihove refrena koje su jedan za drugim otpjevali tog kasnog uzavrelog ljeta 1991. godine. Najprije Gobac rokerski prkosno i grubo zareži “ima snagu zlatnog žita”, da bi Mišo Kovač stvar razblažio i raznježio nadodavši “ima oči boje mora”, a čitav zbor im odgovori: “Moja zemlja Hrvatska”.

Način na koji je snimljena Tutićeva pjesma prava je priča o zajedništvu (…) Ako ovo nije priča i pjesma o plemenitom zajedništvu, ne znam što je. Ja sam to barem osjetio već te večeri 15. rujna 1991., kada je, na dan prve zračne uzbune u Zagrebu, pjesma odjeknula u središnjem televizijskom Dnevniku

Na sličan način svojim različitim energijama, nabojima, estetikama, glazbenim i životnim stilskim opredjeljenjima, na tom istom stihu u pjesmi se nadopunjuju Mladen Bodalec i Zvonko Špišić, pa Dino Dvornik i Dalibor Brun te naposljetku Ivo Amulić (iz danas uglavnom već zaboravljenog “Tutti Frutti Banda”) i Jasmin Stavros.

Pjesma Moja domovina nastala je u srcu i glavi Zrinka Tutića. Okidač su bili, kako mi je sam ovih dana ispričao, nagomilani dojmovi, uznemirenost zbog vijesti o napadima, razaranjima i progonima ljudi, a posebno kolona tenkova i avioni u brišućem letu s kojima se jednog kolovoškog dana, na putu iz rodne Banje Luke prema Zagrebu, mimoišao na autoputu.

Pjesmu je napisao u dahu, tekst i glazbu, a onda, jedne večeri, nazvao Arsena Dedića da mu odsvira i otpjeva to što je napravio. Arsen je bio, kaže Tutić, prvi lektor, s nekoliko točnih intervencija koje su poboljšale tekst, ne želeći da mu se zato pripisuje ikakva zasluga.

– Međutim, nisam bio zadovoljan refrenom, pa sam pozvao i svog prijatelja Rajka Dujmića. Nakon nekoliko sati “peglanja” za klavirom napokon smo obojica bili zadovoljni – ispričao mi je Tutić, koji je nakon “blagoslova” svojih urednika Vojina Kundića i Siniše Škarice otišao na HRT k Miru Liliću i dobio punu podršku za podrukciju.

Vladimir Mihaljek Miha prepoznao je potencijal pjesme za mobilizaciju svih glazbeničkih snaga i predložio formu band-aida. Uključili su se Želimir Babogredac, Hrvoje Hegedušić i Nikša Bratoš, jedan od najboljih hrvatskih aranžera i producenata. Ta ekipa napravila je i odabir i raspored pjevača koji će imati sola.

S obzirom da je ukupno sudjelovalo skoro 150 pjevača i instrumentalista, napraviti takav odabir nije bilo lako. Bilo je različitih želja, a Tutić je inzistirao da se čitava njegova ekipa, sastavljena od do sada spomenutih ljudi, složi oko svakog imena i glasa, u prvom redu prema kriteriju kvalitete.

No, prije toga trebalo je napraviti i ono što svaku dobru pjesmu čini takvom. Uvod. Tu je osobit doprinos dao Nikša Bratoš. Za sve te okupljene zvijezde koje su predstavljale najširi spektar hrvatske estrade, popularne i rock glazbe, trebalo je podići dostojnu pozornicu od nota.

Na tako svečanu i uzvišenu, a bez ikakve suvišne patetike i “nakita” podignutu pozornicu, prvi izlazi svojim prepoznatljivim glasom Oliver Dragojević sa stihom “Svakog dana mislim na tebe”. “Slušam vijesti, brojim korake”, nastavlja Sanja Doležal, a onda se oglasi i prvo dvoglasje, svakako najpoznatiji duo Arsena i Gabi s riječima “nemir je u srcima, a ljubav u nama”

Početak Moje domovine i u tom je segmentu genijalan. Počinje zvukom orgulja. Nenapadno, s tek dva glasa, motivom koji privlači pažnju. Nakon efekta nalik potmuloj eksploziji zabruji ravan ostinatni ton, pomalo nalik ljudskim glasovima.

S tog temelja potom se svečano prema gore uzvinu zvuci rogova, a odgovaraju im u silaznom motivu zvona. Uz šum vjetra.

Na tako svečanu i uzvišenu, a bez ikakve suvišne patetike i “nakita” podignutu pozornicu, prvi izlazi svojim prepoznatljivim glasom Oliver Dragojević sa stihom “Svakog dana mislim na tebe”. “Slušam vijesti, brojim korake”, nastavlja Sanja Doležal, a onda se oglasi i prvo dvoglasje, svakako najpoznatiji duo Arsena i Gabi s riječima “nemir je u srcima, a ljubav u nama”.

Te i druge stihove kasnije u pjesmi ukrašavaju neponovljivi dueti: Danijela Martinović i Krunoslav Kićo Slabinac, Meri Cetinić i Matko Jelavić, Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi, Severina Vučković i Stanko Šarić iz Zlatnih dukata i već spomenuti Vučković-Čaić.

Između toga, u izmjeni karakterističnih glasova najpogodnijih upravo za pojedine stihove, nižu se, uz već spomenute, doista sve zvijezde hrvatske popularne glazbe različitih podžanrova, svi oni koji su bili u tom trenutku dostupni, poput Jure Stublića, Jasne Zlokić, Vlade Kalembera, Drage Mlinarca, Tatjane Matejaš Tajči, Zdravka Škendera, Emilije Kokić, Doris Dragović, Mila Hrnića, Zorice Kondže, Ljiljane Nikolovske, Akija Rahimovskog, Borisa Novkovića.

Stih “Cijeli svijet je sada sa nama”, koji priprema teren za poznati  himnični refren po kojem je pjesma i dobila ime, povjeren je dvjema divama hrvatske popularne glazbe, Terezi Kesoviji i Josipi Lisac.

Ništa tu nije prepušteno slučaju, pa tako ni glas koji će, na ponavljajući tekst, započeti drugu glazbenu strofu pjesme. Taj trenutak u kojem se onako nježan i starinski razlije glas Ive Robića, meni osobno jedan je od najdirljivijih, a sada još više nakon što mi je Tutuć ispričao s kojom je skromnošću legendarni pjevač došao i pitao što od njega očekuju. Kada je čuo da je to jedan stih, rekao je samo “molim i hvala što ste me pozvali”.

Ništa tu nije prepušteno slučaju, pa tako ni glas koji će, na ponavljajući tekst, započeti drugu glazbenu strofu pjesme. Taj trenutak u kojem se onako nježan i starinski razlije glas Ive Robića, meni osobno jedan je od najdirljivijih, a sada još više nakon što mi je Tutuć ispričao s kojom je skromnošću legendarni pjevač došao i pitao što od njega očekuju. Kada je čuo da je to jedan stih, rekao je samo “molim i hvala što ste me pozvali”

Mora se spomenuti i rokerski trio gitara za sjajnu solažu između strofa: Vedrana Božića, Huseina Hasanefendića Husa i Damira Lipošeka Kexa.

Bilo je tu još mnogo zvijezda, izvrsnih i popularnih pjevača koji su spremno ostali u drugom planu i pjevali u velikom zanosnom zboru.

Ako ovo nije priča i pjesma o plemenitom zajedništvu, ne znam što je. Ja sam to barem osjetio već te večeri 15. rujna 1991., kada je, na dan prve zračne uzbune u Zagrebu, pjesma odjeknula u središnjem televizijskom Dnevniku.

Osjetio sam to i velikom finalu dočeka srebrenih Vatrenih za koji je Krešimir Dolenčić sasvim ispravno odabrao upravo tu veličanstvenu pjesmu kao rijeku čiste radosti i ljubavi kojoj nitko ništa ne može prigovoriti.

A onima koji i u nečem takvom vide jugoslavensku i udbašku podvalu, koji bi i tu pobjedu željeli pretvoriti u poraz, niti ja, a bojim se niti sam njihov dragi Bog ne može pomoći.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora