Zbogom, maestro Oliver

Rijetki su pjevači koje publika doživljava kao kantautore premda to nisu, već su “samo” pjevači, umjetnici glasa i interpretacije. Oni su veći od pjesme koju izvode tako kao da su joj sami napisali note i riječi, izvode je skladno, iz srca, upravo kao da je njihova vlastita, jer ona to i jest.

Takav pjevač bio je i ostaje Oliver Dragojević, i takva je gotovo svaka pjesma u njegovoj izvedbi, sasvim sigurno sve koje publika prihvaća kao himne ljubavi, zavičaju i ženi. Manje je važno to što su ih napisali razni i različiti skladatelji i pjesnici, jednim djelom učinio ih je njegov jedinstveni, “autorski” glas. Malotko ih se usudio snimati u svojoj varijanti, zato što je Oliverova bila odveć jaka.

Otočanin, rođen 1947. u Veloj Luci, na Korčuli, stvorio je otok glazbe, i kamo god išao, do najslavnijih dvorana u Londonu, Parizu ili New Yorku, vraćao se opet otoku svoga rođenja. Tamo, među otočanima, bio je najviše svoj i tako najbliži pjesmama koje su ga proslavile.

Bio je Dragojević mornar i “kozmički Dalmatinac” (Zlatko Gall) koji je burne tjesnace 60-ih prevladao snagom darovitosti. Vodila ga je pjesma i želja da s njom ostvari egzistenciju, a to nije bilo nimalo lako, kao što pokazuju njegove biografije

Bio je Dragojević mornar i “kozmički Dalmatinac” (Zlatko Gall) koji je burne tjesnace 60-ih prevladao snagom darovitosti. Vodila ga je pjesma i želja da s njom ostvari egzistenciju, a to nije bilo nimalo lako, kao što pokazuju njegove biografije.

Kasniji blještavi uspjeh pa visoke naklade ploča ili nosača zvuka i bezbrojni, prepuni koncerti gurnuli su u stranu pjevačeva lutanja europskim gradovima, “čvrgama” i muzičkim žanrovima.

Mladi Oliver Dragojević pjevao je u tzv. vokalnim instrumentalnim sastavima, VIS-ovima, tražeći put do samostalne karijere. Tako je, uostalom, dospio do Dubrovačkih trubadura, u kojima se zadržao kratko, jedva godinu dana.

Ali, u Dubrovniku je pronašao životnu suputnicu s kojom je osnovao obitelj i stvorio djecu, sinove. Kamo god išao, gdje god koncertirao, obitelj mu je bila živuća vela luka.

Oliverove pjesme, koje je publika doživljavala kao himne, posvećene su sitnicama, od pjene njih sastavio bi se morski val.

On je pjevao o detaljima koje se moglo uočiti u svakom dalmatinskom mjestašcu, jednako kao i u gradu: o skalinama ili stubama, o pustom žalu i samotnom šetaču koji razgovara s galebom, o tijesnim kamenim uličicama ili kalama, o nekim žalosnim čuvstvima o kojima se prije, do njega, rijetko govorilo, još manje pjevalo, kao što je melankolija, ili pak o otocima koji se vide tamo daleko, u magli pred Splitom.

O otocima, kao Šolti, koji se preko mora dovikuju s njegovom Korčulom.

U povodu 50 godina Splitskog festivala, Oliver Dragojević zapisao je kratku bilješku: “Najbolje govori što je za mene značio taj festival to što su na njemu izašle pjesme i ‘Galeb’, i ‘Ljubav’, i ‘Oprosti mi, pape’… To su bili događaji koji su bitno utjecali na moj glazbeni život.”

Mogao je spomenuti još neke druge pjesme, kao što je bila “Nadalina” koju je otpjevao s Borisom Dvornikom, i koja je pobijedila na istom festivalu 1980., ali nije.

On je pjevao o detaljima koje se moglo uočiti u svakom dalmatinskom mjestašcu, jednako kao i u gradu: o skalinama ili stubama, o pustom žalu i samotnom šetaču koji razgovara s galebom, o tijesnim kamenim uličicama ili kalama, o nekim žalosnim čuvstvima o kojima se prije, do njega, rijetko govorilo, još manje pjevalo, kao što je melankolija, ili pak o otocima koji se vide tamo daleko, u magli pred Splitom

Na prvome mjestu Oliver je odabrao kultnu “Galeb i ja” (1975.), koju je napisao “njegov” skladatelj Zdenko Runjić – zapravo, bez navodnika – a prema tekstu, odnosno pjesmi Tomislava Zuppe; aranžman Stipice Kalogjere.

Pjesma je utjecala ne samo na Dragojevićev glazbeni život, nego na živote svih nas. I kad ne bismo znali što je “lažina” mi smo pjevali galebu skupa s njim: “Lipo mi je, lipo mi je,/Na lažini suvoj ležat,/Na osami blizu mora,/Nad pučinom tebe gledat…” Lažina je, usput, nakupljena morska trava na pješčanoj obali.

Prije “Galeba” Oliver Dragojević je na Splitskom festivalu otpjevao “Picaferaj” (1967.) istog kompozitora, na tekst Ante Duplančića, ali tada se stvari još nisu posložile. Te ‘67. “njegov” pjesnik Zuppa, koji je napisao najljepše čakavske stihove u srcu kajkavske Trešnjevke, blagoslovio je s “Pismom ćali” Vicu Vukova.

Trebalo je proteći još osam godina da Oliver postane “glasnogovornik” (Siniša Škarica) i Zdenka Runjića i Tomislava Zuppe. I cijele Dalmacije.

Preskočivši hit “Što to bješe ljubav” (1988.; A. Radulović, M. Tucaković, S. Kalogjera), treba se zaustaviti na legendarnoj izvedbi pjesme “Oprosti mi, pape” (1978.), koju je Runjić komponirao na tekst nezaboravnog Momčila Popadića Popa.

Koliko je kajkavskih sinova otpjevalo na čakavskom ispričnicu očevima, teško je reći.

I zato Oliver Dragojević ostaje najveći popularizator čakavice u drugoj polovici 20. stoljeća i na početku 21.

Pomogli su mu, razumije se, spomenuti pjesnici, baš kao i drugi, poput autora “Nadaline” Jakše Fiamenga.

Zahvaljujući svima njima, plus pisac Miljenko Smoje s TV serijom “Naše malo misto”, čakavica je dobila krila. I objedinila Hrvatsku. Pa ipak, samo je Oliver Dragojević šaptao u uho slušatelja one drage i poznate riječi, kao i one manje poznate, zbog kojih bi se dohvaćao rječnik.

Bile su to riječi koje opisuju najljepše doba godine i sve one snove koje donosimo, kao putnici i turisti, na lažinu.

Oliver Dragojević ostaje najveći popularizator čakavice u drugoj polovici 20. stoljeća i na početku 21.

Nemoguće je od hitova Olivera Dragojevića izdvojiti najvažnije. Netko će reći “Skalinada” (1976.), netko drugi “Piva klapa ispo’ volta” (1980.). No, moguće je pretpostaviti da bi malotko pjevao “Stine” (1987.), koje je Runjić napisao za njega. Jer, postoje takve pjesme koje je samo Oliver, sa svojim senzibilitetom i glasom mogao otpjevati. Za koga bi se drugog, uostalom, pisale.

Oliverov karakteristični glas, koji se često nazivao promuklim, opjevao je srednjodalmatinski akvatorij, viđen s lažine. ali i sa zvonika Svetog Duje.

U najvećim hitovima Oliver pjeva o istoj zemlji, iako skladbe raznih autora, koje je izabrao po vlastitom načelu: o lukama, kalama, otocima, o ponistrama i pjatima ribarskim, radničkim.

Njegovu se glasu vjeruje zato što dolazi iz istog svijeta, kao sudionik i svjedok. Na koncu, i taj njegov “promukli” glas sadrži morske vjetrove i bure koje je pjevač prebrodio da bi stao na scenu i otpjevao fragment vjerodostojnog životnog iskustva.

Na vijest o smrti Olivera Dragojevića njegov se galeb okrenuo od luke, uvijek Vele Luke, i zaplovio prema beskraju jadranske pučine, da bi se odande vraćao s neumrlim pjesmama i bolnim krikom. Otišao je njegov ljudski pape.

Pučina moreplovca lutalice bila je oduvijek galebov dom. Dao se načas zadržati samo zbog Olivera. Da bi se ljudsko umijeće i priroda zakratko poljubile.

Kada bi Dalmacija mogla progovoriti, odabrala bi za svoj glas Olivera Dragojevića.

Zbogom, maestro Oliver.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Obala naše zajedničke prošlosti
    •  Filmski scenarist i nevjerna supruga u ukletoj kući
    •  Tolstojev preokret u tridesetima zagonetka je i danas
    •  Žanićeva sociologija jezičnog iskustva
    •  Drevnom Trogiru suprotstavlja Trogir nakon Oluje 1995.
    •  Postmoderna pretvorena u kutiju domaćih keksa

> Svi tekstovi ovog autora