novinarstvo s potpisom
Svi mi iz moje generacije dobro se sjećamo 8. prosinca 1980.; to je jedan od onih dana kad točno znamo gdje smo bili u trenutku kad su mediji objavili smrt Johna Lennona. Ja sam sjedio na podu svoje sobe i slušao neku rock emisiju, koju je prekinuo uzbuđeni glas voditelja. Bila je to i simbolička smrt sna ranijih generacija da bi se Beatlesi mogli ponovo ujediniti, ali još više bila je to nasilna smrt čovjeka koji je govorio i pjevao protiv nasilja.
Za mene je tog dana počeo pojačani interes za Beatlese i za glazbu općenito.
Nije stoga rijetkost da se Lennona svakog 8. prosinca netko sjeti i posveti mu prigodni članak ili audio-video prilog. Ovoga se prosinca njega sjetio i portal Narod, koji promovira agendu Željke Markić.
Nemam namjeru ovdje analizirati tu papazjaniju od članka koja u isti koš trpa i Lennona, i yogu, i Mesića i Josipovića bez imalo začina koji bi makar malo učinili to piskaranje jestivim. Autoru ne znači ništa ni činjenica da je Lennon prvi zakočio i razočarao se u Maharishija i indijsku duhovnost, pa povukao i ostale Beatlese.
Napokon, slavni rocker bio je u duši ateist i kao takav ostao do kraja života. Članak je dodatno oduran i po tome što govori o indijskoj ”duhovnosti” – namjerno stavljajući navodnike koji bi valjda trebali značiti da se radi o pseudo duhovnosti, svakako nasuprot one prave kakvu promovira portal Narod.
Na ovaj tekst nedavno se osvrnuo i Ante Tomić točno ustvrdivši da njima sve i svatko smeta. No, ja bih ovdje ipak nešto više rekao o kojim ”njima” se tu zapravo radi.
Možda da za početak objasnim katoličku ontologiju – znam, ovo niste očekivali; svejedno, bez toga ništa ne možemo shvatiti.
Nju je definirao prije svega Aurelije Augustin prilagodivši platonističku (Plotinovu) ontologiju kršćanskom diskursu. U osnovi te ontologije je da postoje samo lijepo, dobro i istinito. Ono ružno, zlo i neistinito ne postoje u pravom smislu te riječi, oni su tek manjak onog dobrog. Punina je u Bogu, a stvorenja u sebi sadrže više ili manje te božanske istinitosti i dobrote.
Ako ste ovo pohvatali – onda ćete lakše shvatiti i katoličko gledanje na kulturu kao na ljudsku tvorevinu koja u većem ili manjem opsegu oponaša ono vrhunsko Dobro. U tom kontekstu i druge religije također su određeno oponašanje prave (katoličke) religije – i ni u kojem slučaju nisu tek nešto lažno i zlo.
U takvom kontekstu i glazba Beatlesa nije sotonsko zlo, nego – u određenoj mjeri – odraz one prave i neprolazne ljepote koja je isključivo božanskog podrijetla.
Takva ontologija i – posljedično – takav stav prema kulturi Katoličku je crkvu sačuvao od onih fundamentalističkih izljeva bijesa prema rock glazbi, osobito nakon one čuvene (ili, za neke, zloglasne) Lennonove izjave da su Beatlesi popularniji od Isusa.
I dok su zapjenjeni američki propovjednici predvodili horde vjernika u spaljivanju ploča Beatlesa, Vatikan je šutio i o Lennonovim se riječima očitovao tek desetljećima kasnije izjavom (parafrazirano) da se tu radilo o izrazu gnjeva dječaka iz radničke obitelji.
Možda to i nije najtočniji opis Lennonovog obiteljskog podrijetla (on je zapravo rastao u liverpulskoj četvrti za srednji sloj), ali svakako predstavlja puno mudriji odnos prema statistički gledano ne baš netočnoj tvrdnji rock legende.
Ima tu još zanimljivosti – ne tako davno vatikanski L’Osservatore Romano načinio je i listu 10 najboljih albuma u povijesti rocka. Svakako proguglajte taj izbor, jer onaj tko ga je sačinio jako dobro poznaje ovaj glazbeni žanr – i složili se ili ne s popisom, svih 10 albuma stvarno su biseri koje bi trebao znati svaki pravi rocker.
Uglavnom, na vrhu tog popisa nalazi se Revolver, album Beatlesa iz 1966. godine.
Oni koji poznaju taj album znaju i da se već na njemu nalaze jasni utjecaji indijske glazbe – Harrisonova Love you to, Lennonova jednoakordna Tommorow Never Knows, pa i Paulov solo na Taxmanu – sve vrvi onime što bi smušenjak iz Narod.hr nazvao indijskom ”duhovnosti”.
Unatoč tome, L’Osservatore Romano upravo taj i inače iznimni album stavlja na sam vrh. Utjecaji indijske glazbe ne smetaju Vatikanu, ne smetaju papama, oni smetaju samo Željki Markić.
I tu je onaj problem ovog najaktivnijeg i najizraženijeg dijela hrvatskog katolištva. Oni nikada nisu shvatili katoličku ontologiju, pa i dalje dijele svijet na ”nas” i ”njih”, na ”jugokomuniste” i ”hrvatske domoljube”, na duhovnost i ”duhovnost”.
Njihova je ontologija zapravo manihejska – a upravo je manihejstvo bilo ono što je Augustin vehementno kritizirao (a čemu je i sam nekoć pripadao).
Ne tako davno u predgovoru jedne knjige u izdanju Verbuma – one izdavačke kuće koja implicitno misli da je izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost nekako premlaka – pročitao sam rečenicu da postoje samo Katolička Crkva i njezini neprijatelji. Ili si katolik – i to onaj po mjeri Željke Markić – ili si jednostavno neprijatelj, zlo, ”duhovnost”, suradnik Ive Josipovića i Stjepana Mesića.
S obzirom na to da nesretni Lennon definitivno nije bio katolik, onda je jasno da on pripada ”tamnoj strani” – kako otprilike i ide ta ”star wars” ontologija (ili, bolje, ”ontologija”).
Problem te najjače struje u hrvatskom katolištvu je osjećaj da su oni veći katolici i od pape. Da mi Hrvati nismo samo ”predziđe kršćanstva”, nego i najviši i najpotpuniji oblik kršćanstva.
Nije taj kompleks od jučer, postojao je i prije no što se rodila Željka Markić. U knjizi mog negdašnjeg učenika Peđe Radosavljevića ”Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice 1963. – 1978.” stoji i anegdota s antijugoslavenskom izložbom u Rimu.
Kad je jugoslavenski diplomat prigovorio organizatorima izložbe riječima ”Pa ni vaš papa nije protiv socijalizma” (odnosilo se to na Ivana XXIII.), dobio je začudan odgovor razljućenog katolika većega od pape: ”Nije to naš papa, nego vaš”.
I tu je ona stvar koju prvo treba shvatiti kad se radi općenito o fenomenu hrvatskih katolika. Nemaju oni problem s komunizmom, sa Srbima, s Jugoslavenima, s inovjernicima, s nevjernicima, s ateistima.
Oni prije svega i iznad svega imaju problem s katolicizmom kao takvim.
Kad ga budu prihvatili, možda će se s njima i moći o nečemu razgovarati. Dotad – godišnjica smrti jednog genijalca popularne kulture njima će biti prije svega prigoda da se obračunaju sa svima koji im se ne dopadaju.
Na kraju, ja ne znam kako će završiti projekt Željke Markić.
Ali sa sigurnošću vam mogu reći da se jednoga dana – na 38. obljetnicu njezine smrti – nje neće nitko ni sjećati. A ljudi će i dalje preko radija ili YouTubea slušati A Day in the Life, Imagine, Give Peace a Chance…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.