Ponekad je ljekovitije opsovati udbaše

U nakladi Umjetničke organizacije Knjigohvat iz Varaždina prije dva mjeseca objavljena je knjiga Nikice Mihaljevića “Emigrantska pisma Borisa Marune”. Imao sam tu knjigu u rukama i dok sam prošlog tjedna pisao kolumnu posvećenu preminulom Jakši Kušanu koji je desetljećima u Londonu uređivao i izdavao hrvatski emigrantski časopis “Nova Hrvatska”.

Tamo je Maruna objavljivao svoje članke i pjesme i bio Kušanu dragocjen suradnik i prijatelj. O tome svjedoče i pisma koja prvi put u obliku knjige donosi novinar, publicist, književnik i marljivi proučavatelj hrvatske emigracije Nikica Mihaljević. Većina Maruninih pisama u toj knjizi upućena je upravo Kušanu.

Pisma su mjestimice toliko osobna da čitatelju bude neugodno što ih čita, ali Mihaljević je ispravno procijenio njihovu važnost za proučavanje, upoznavanje i shvaćanje čitavog tog emigrantskog svijeta i sklopa kao dijela novije hrvatske povijesti.

Zašto mislim na Predsjednicu dok čitam “Udbaše” Borisa Marune? (..) “Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu… Oni imaju svoje urlatorske novine i svoje organizacije, i oni nadasve samodopadno i uporno galame i zavijaju, bombardirajući naše uši” (Maruna)

Na mene je, međutim, osobito snažan dojam ostavio Marunin članak “Lažni i pravi anđeli” napisan 1963. u Argentini i objavljen 1967. u Novoj Hrvatskoj. Mihaljević taj članak donosi u jednom od svojih uvodnih eseja kao “programski tekst novih emigranata liberalno-demokratske orijentacije”.

U kontekstu intervjua koji je Kolinda Grabar-Kitarović dala Hrvatskom tjedniku, intervjua jednako skandaloznog i sramotnog po izboru glasila i po sadržaju, izvadit ću najprije iz Maruninog članka rečenice koje su bolno aktualne i koje savršenom jasnoćom opisuju i onu koja je intervjuirana i onog koji ju je intervjuirao:

“Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu… Oni imaju svoje urlatorske novine i svoje organizacije, i oni nadasve samodopadno i uporno galame i zavijaju, bombardirajući naše uši.”

Naposljetku, tu je i ova rečenica, natopljena Maruni svojstvenom ironijom i podrugljivošću”: “…njihova misao (kad misle i ukoliko se to može tako zvati) još uvijek pluta po alkemijskim laboratorijima, tražeći kamen smutnje i spoticanja (za sve)…”.

Kako je samo genijalno pjesnik Maruna definirao alkemiju hrvatskih političara kao traženje kamena sumnje i spoticanja – za sve.

Srednjovjekovni su alkemičari, kako znamo, tražili kamen mudrosti, tvar magičnih svojstava koja bi onom tko je pronađe jamčila vječno zdravlje, mladost i bogatstvo, pretvarajući svaki bezvrijedan metal u zlato i liječeći sve moguće bolesti. Za hrvatske političare nove Hrvatske, u kojoj su Kušan i Maruna samo mogli nemoćno promatrati kako vene, kopni i nestaje njihova “Nova Hrvatska”, taj kamen smutnje i spoticanja istodobno je i kamen mudraca.

Upravo neprestano unošenje smutnje i spoticanje pameti i logike, što je još jednom majstorski demonstrirala Grabar-Kitarović u vulgarno huškačkom Hrvatskom tjedniku, način je na koji hrvatski političari, a u prvom redu oni iz HDZ-a, neprestano obnavljaju svoju važnost i vlast, nedodirljivi i imuni na stid i bilo kakvu javnu osudu.

“Kad razmišljam o njima, meni je jasno da su u našoj zemlji / Jedino udbaši uvijek nastupali s ponosom, vedra čela: / Širokom kretnjom / Samopouzdanih ljudi oni su rješavali probleme / Koji su nas mučili do krvi / Oni su nekako znali da su u pravu / I ne možeš im ništa”

Izvrstan pjesnik Maruna bio je, na žalost našu i njegovu, loš prorok, kao i većina idealista. Njegove prethodno izvučene rečenice sada vratimo u kontekst u kojem i o kojem je pisao u Argentini 1963. godine: “Mi dolazimo: nas ima sve više… a oni nam se smiješe… Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (…) u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih koje smo ostavili… Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet, da vladaju… Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog – SEBE… Oni nam ustvari nude, da se utopimo u njihovom zapanjujuće prostranom plićaku…”.

Nikica Mihaljević u svom komentaru zaključuje: “Nakon ovoga teksta i sličnih stavova kojih se nije libio iznositi i kasnije, Maruna je, sve je jasnije, morao napustiti Argentinu”.

Maruna je, naime, pisao u primitivno-ustaškom emigrantskom okruženju u kojem se našao u Argentini iz koje je doista nekoliko godina kasnije i po drugi put emigrirao tražeći više slobode, pameti i prostora za djelovanje u SAD-u, Kanadi i Europi.

Zašto kažem da je bilo loš prorok?

Zbog sljedeće, po njega i po sve nas koji smo iza njega ostali tako kobno pogrešnog zaključka: “Međutim, mi se ne moramo zabrinjavati zbog njih, niti nešto očekivati; njihov je slučaj sasvim jasan: ne će ništa učiniti, štoviše ne će ni pokušati”.

Jer, oni su se vratili i oni vladaju.

Jedno od važnijih otkrića koje Mihaljević donosi u svojoj knjizi je izvorni oblik Marunine antologijske pjesme “Udbaši”, pronađen u jednom od njegovih pisama Kušanu. U toj pjesmi Maruna ne govori (samo) o pripadnicima jedne obavještajne službe, nego, kao što piše Mihaljević, “prokazuje jedan mentalitet, jednu vrstu ljudi, kojih i nije tako mali broj, u ondašnjoj Hrvatskoj, ali i u hrvatskoj prošlosti i, sluti, čak i u hrvatskoj budućnosti”.

Naposljetku, tu je i ova rečenica, natopljena Maruni svojstvenom ironijom i podrugljivošću”: “…njihova misao (kad misle i ukoliko se to može tako zvati) još uvijek pluta po alkemijskim laboratorijima, tražeći kamen smutnje i spoticanja (za sve)…”

Ako je loše prorokovao, Maruna je dobro slutio pišući o udbašima kojima je u našoj zemlji uvijek bilo dobro, koji su uvijek znali što rade, uvijek s vedrim pogledom u budućnost…

“Kad razmišljam o njima, meni je jasno da su u našoj zemlji / Jedino udbaši uvijek nastupali s ponosom, vedra čela: / Širokom kretnjom / Samopouzdanih ljudi oni su rješavali probleme / Koji su nas mučili do krvi / Oni su nekako znali da su u pravu / I ne možeš im ništa”.

Osim jednog. Uputiti im psovku kakvom Maruna završava ovu prvu verziju svoje pjesme:

“Jebo im cucak mater

Udbašku.”

To je daleko ljekovitije i korisnije nego se dati uplesti u novu rundu rasprave o pokliču “Za dom spremni” koji je stari hrvatski pozdrav upravo onoliko koliko je i Kolinda staro narodno hrvatsko žensko ime, osobito njegovano u obiteljima koje u onom strašnom prošlom vremenu nisu mislile ni o čemu drugom nego o svom hrvatstvu.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna izvorno imala naslov: ZDS je stari hrvatski pozdrav baš kao što je i Kolinda lijepo staro hrvatsko žensko ime)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora